“Gospodine, učini me oruđem svog mira.

Gdje je sumnja da nosim vjeru.

Gdje je očaj da nosim nadu. Gdje je tama da nosim svjetlo.

Gdje je žalost da nosim radost. Gdje je mržnja da nosim ljubav.

Gdje je uvreda da nosim oprost. Gdje je nesloga da nosim slogu.

Gdje je zabluda da nosim istinu.

O Gospodine, daj da ne tražim toliko da budem utješen,

nego da tješim.

Ne da budem shvaćen,

nego da shvaćam drugoga.

Ne da budem ljubljen,

nego da ljubim.

Jer bolje je davati,

nego primati.

Dok opraštamo,

nama biva oprošteno.

Umirući uskrsavamo za život vječni.

Amen.”

( Sv. Franjo Asiški )

 

U ovim je riječim sadržana cijela istina… U ovim riječima pronalazim temelj svoje vjere, svoje potrebe da budem u duhu s Njim… Kada bih mogla barem jednu rečenicu ove molitve zaista živjeti bila bih korak bliže sjedinjenju s Ocem… Jer u ovoj je molitvi sve… Sve ono što bi trebali živjeti…i disati…i raditi…i biti…

Zar ne?

Ponizno se predati na služenje za drugoga…i prijatelja i neprijatelja…i braću i sestre, a i one koji nas odbacuju…one koji nas svakodnevno ponižavaju…one koji nam se u lice smiju i izruguju našoj Ljubavi…

Pognuti glavu i reći “hvala”, “izvolite” i “molim” na služenje…

Opaštati, ljubiti drugoga, nositi svjetlo i nadu…

Možda mislimo da je lako bilo Sv. Franji jer on nije živio u “svijetu” već okružen braćom i molitvom i predavao se Ocu duhom u tišini i miru. Kako mi danas možemo živjeti ove njegove riječi okruženi bjesomučnom borbom za egzistenciju, potragom za hranom, dok moramo platiti režije, kredite, dugove??? Danas kada smo okruženi ljudima koji samim svojim pogledom u nama bude ljutnju, bijes i želju da ih povrijedimo?

Pokušajmo dan po dan…rečenicu po rečenicu… Jedan dan uzmimo si za zadatak da ćemo nositi svjetlo u tamu, odn. Osmijehe među namrgođena lica naših ukućana, kolega na poslu ili ljudi u tramvaju…možda će nas gledati kao da smo luđaci, ali naši osmjesi upućeni njima osvjetliti će ne samo njihova srca već i naše…

Pokušajmo…nije lako, sigurno…lakše je prepustiti se ljutnji i bijesu i svim tim silnim negativnim emocijama…eh, da barem nisam toliko slaba i da, od riječi do riječi mogu živjeti ovu prekrasnu molitvu u kojoj je sadržana sama bit…ali slaba sam…i molim te riječi i osjećam ih u dubini sebe… Ali, kao što sv. Pavao sam kaže, tijelo radi ono što duh ne želi…samo smo ljudi i slabi smo…

Ali i opet ponavljam, mi možemo odlučiti izabrati ljubav umjesto mržnje…možemo odlučiti izabrati oprost umjesto ljutnje…možemo odlučiti pokušati živjeti ove prekrasne riječi sv.Franje…

Dan po dan…

Rečenicu po rečenicu…

BVB

 

Maja Vidaković

 

 

 

 

PODIJELI