Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Matej 11:28)

 

“Dolazim Ti danas dragi moj Isuse, samo da Ti kažem koliko Te volim i koliko sam sretna jer si Ti uz mene. Sretna sam Isuse…presretna… I kako da pretočim te osjećaje na papir, kako da riječi formuliram u rečenice…barem donekle suvisle, kada mi je duša ispunjena vrtlogom misli o Tebi, ljubavi prema Tebi, zahvalnosti prema Tebi…osjećaja Tvoje blizine… Evo Isuse, dok ovo pišem znam da stojiš uz mene… I kako da opišem osjećaj ushita koji mi pokreće prste dok slažem riječi i ovaj osmijeh na licu neobjašnjiv mojim ukućanima? Kako da objasnim samoj sebi da sam sva ispunjena Tobom, a imam samo jednu riječ: “hvala”?

 

Unatrag nekoliko tjedana počela sam tonuti, neobjašnjivo, poklopila me prošlost, poklopile me rane…Ti znaš, Ljubljeno Presveto Srce moga Boga… Gledao si me kako stojim na rubu te crne rupe, gledao si kako me te hladne ruke zovu u svoj zagrljaj, slušao si kako me zove taj glas tuge i obećava samo tminu… I dok si gledao, grlio si me svojim rukama Sigurnosti…svojim rukama Utjehe…svojim rukama Hrabrosti… Svojim rukama ŽIVOTA… Zajedno stajasmo na rubu toga ponora i zajedno se okrenusmo i krenusmo prema Svjetlu…

 

Puno puta se tako osjećamo, puno puta svi stojimo na rubu toga ponora…i osjećamo nemir, strah, besmisao, tugu, jad… Puno nas puta “poklopi” beznadnost, samookrivljavanje, ogorčenost, mržnja, nemogućnost opraštanja. I puno puta stojimo i ne vidimo ni svoju sadašnjost ni svoju budućnost. Samo nas naša vlastita prošlost progoni poput izgladnjele zvijeri, trči za nama i urliče, gladna, žedna, nezadovoljena. Strah, mržnja, osjećaj krivice, bijes, osjećaj beznadnosti…nemogućnost opraštanja sebi i drugima…prošlost…rane, ožiljci… I sve u krug…

 

Svi smo mi pomalo “oštećeni” i svi nosimo jednu veliku “svaštaru prošlosti” za sobom. Nitko od nas nije “čist” od te zvijeri koja trči za nama. I nije problem u njoj, problem je u tome što mi nju ne znamo prihvatiti kao takvu. Ok, prošlost je bila loša, traumatična, krvava, bolna, bila je ispunjena suzama i tugom…cijela ona može se nazvati TUGA…. Ali ona je PROŠLA! I hvala Bogu, Ljubljenom mom Bogu da sam živa iz nje izišla. I hvala Bogu, Gospodinu našemu, da si TI iz nje živ izišao.

 

Ma znam da boli…i dan-danas boli…znam…”Been there – know that” ( bila tamo – znam osjećaj ). Upravo napisah o tom rubu i tim hladnim rukama tmine…

 

Ali onoga trena kada sam se predala Njemu u ruke, kada sam rekla: “Isuse, misli TI!”, kada sam iznemogla pala Njemu u zagrljaj i rekla: “Gle, ja stvarno više ne mogu. Molim Te, daj riješi te repove koje vučem, daj mi snagu, daj me digni iz ovoga blata u kojemu se valjam, daj, molim Te, pomozi!”, osjetila sam slobodu… Kada sam Presvetom Srcu Isusovom iz dubine duše zavapila: “Predajem ti sve svoje; razum, um i duh svoj i čini s njima što hoćeš, samo da budu po Tvojoj volji. Daj da osjećam dobro i činim dobro. Daj mi, molim Te da sve što vidim, čujem, govorim, mislim, osjećam i radim bude Tebi posvećeno, bude Tebi na slavu i Tebi na hvalu. Da postojim za Tebe jer Ti si me htio! Ti si želio moj život na ovoj zemlji. Ti si razlog što postojim! Daj da Ti život moj bude hvala.”, predanjem Njemu osjetih olakšanje.

 

I zato, Isuse moj, dolazim Ti danas samo da Ti kažem: “hvala”! Hvala Ti što me toliko voliš…hvala Ti što si mi prijatelj i brat…hvala Ti što postojim za Tebe i zbog Tebe…hvala Ti! Ti si moja Utjeha, moja Hrabrost, moja Snaga, moja Nada. U Tebi moj je odmor i moj spokoj. U presvetom Srcu Tvome moja je Ljubav i za mene Ljubav. U vjeri u Tebe moj je smisao.

 

Maja Vidaković

PODIJELI