S približavanjem školske i vjeronaučne godine u masmedijima se aktualizirao govor o „đačkom standardu“. I to potrebi državnog sufinanciranja toplog obroka, prijevoza do škole u što se neslužbeno ubraja osobno posjedovanje mobilnih, računalnih i tablet uređaja, džeparca, vlastite sobe… Sve to u mnogome poskupljuje rođenje svakog novog djeteta u obiteljima, uza sve negativne statistike nataliteta i izumiranja cjelokupnog naroda. Radi svega toga nemali se broj roditelja uz svu ekonomsku krizu stavlja u nezavidan položaj i neugodnu situaciju pred javnošću kroz obzire pred drugima, etiketiranje, te društvenim trendom.

Jer je danas postalo sramota ne imati što uključuje sve i odmah, a ne kao u prijašnja vremena da se „pružimo koliki nam je prekrivač“. I to kako u gradnji kuće za stanovanje, završavanju školovanja, osposobljavanju u struci, kao i u nabavci svakodnevnih stvari što se postupno ostvarivalo tijekom cijeloga života i radnoga vijeka.

Pošto sam generacija 1970-tih godina 20. stoljeća, sjećanje me vodi u osamdesete i devedesete godina, kada smo bili školarci da današnji mentalitet sagledam u svjetlu svojega vremena. I to ne što time pokazujem kako starim ili jer želim pronaći razloge za prigovaranje današnjim generacijama. U svakom slučaju prednost je što današnje generacije žive u kakvom-takvom miru bez ratne psihoze, neizvjesnosti, općih opasnosti i stradanja na bojištima čemu su bile izložene naše generacije, a prije toga življenje u vremenu komunističke diktature, zarobljenosti i straha biti ono što jesi i slobodnog izricanja osobnih misli i osjećaja. .

Oni koji su nastavu pohađali iz daljih mjesta imali su bus-liniju za prijevoz, ali ne i mi koji smo tijekom osnovnog i srednjeg školovanja pješačili dva i pol do tri kilometra po svim vremenskim (ne)prilikama. I to gazeći po snijegu, ledu, kiši, sparini, počesto put prikraćujući prečicama preko njiva i sporednih putova. Izloženi opasnosti nesavjesnih vozača bez pješačke staze, prijelaza i semafora, dok smo kao zaštitu od snježnih nanosa i oštrih bura koristili prtinu ispod nasada topola i divljih voćki.

Topli obrok bio je pridržan radnicima u tvornicama i uredima što đacima nije bilo niti poznato, osim toplog obroka doma prije polaska u školu u rano jutro s kruhom i mlijekom ili smo sa sobom nosili sendvič za okrjepu na velikom odmoru. Bilo je i onih čiji su roditelji imali inozemne plaće i mirovine, te su mogli priuštiti jelo u gradskim ćevabdžinicama i buregdžinicama.

Preživjeli smo cijelo to vrijeme bez sve suvremene tehnike uz angažiranje i sudjelovanje u zajedničkim druženjima i „društvenim igrama“. Unatoč svemu tome iz tih generacija obrazovano je i osposobljeno za mnogobrojna zvanja i struke, koje su djelatne i aktivne na svim razinama društvenog, poduzetnog i političkog života. Nameće se upit: Trebaju li djeca školarci imati baš sve kako bi uspjeli u školovanju, zvanju i životu? Zar ih ne otupljuje ako im sve priuštimo, te gube potrebu odgovornosti, želje za uspjehom i napretkom?!

Kaže se kako želimo li upropastiti svoje dijete da mu ispunimo svaku želju i dadnemo što god od nas zatraži. Zar se napredak i uspjeh novih generacija ne bi trebao zasnivati na ostvarivanju i p(d)ostizanju novih izazova, koji se pred nas postavljaju?! Ako sve imamo nerijetko se više predajemo ljenčarenju, bahatosti, nemarnosti, mentalitetu gotovana i uživanju.

Osjetiti se dijelom ljudske civilizacije, uljudnosti i svega što generacije kroz povijest pridonose kroz razvoj ljudske misli, ideja i napretka, te od sebe doprinijeti prema mogućnosti pred svakoga od nas se postavlja kao stalna potreba, ideal i uzor. (Tomislavgrad, 30. kolovoza 2016.)

fra Mate Tadić,OFM

PODIJELI