Među svete navike koje svi uvažavamo i u kojima do neke mjere imamo problema, na prvom mjestu pripada molitva. Mislim da bi većina od nas bez nekih većih problema u svojim mislima mogla naći primjere ljudi koji su godinama za nešto ustrajno molili bez vidljivih rezultata. Roditelji koji se godinama mole za obraćenje svoje djece, supruge se godinama mole za obraćenje svojih muževa, i takvih sličnih primjera ima jako puno. Možda se nikada ne dočekaju vidljivih rezultata svojih molitava.
Molitva je u svojoj osnovi iščekivanje. Bez čekanja molitva gubi smisao, jednako kao i čekanje bez molitve. Molitva nas treba oblikovati na sliku našeg Gospodina. Treba nas mijenjati, prilagođavati, obnavljati. Kada bi smisao molitve bio dosegnuti to što želimo, kao blagoslovi, zdravlje, bogatstvo, obrana naših prava, tada bi taj fenomen morali nazvati drugim imenom, zato što bi dosezanje imenovanih uspješno obavljala magija, medicina, kapitalizam, lobiji. Molitva je u prvom redu očekivanje.
Molitva nije pogađanje i pregovaranje s Bogom. To nije definiranje optimalnih uvjeta. To nije poslovni ugovor u smislu, jedan kilogram pobožnosti za jedno ozdravljenje. Molitva u svojoj osnovi je put i način kako se neprestano približavati raspetom i uskrslom Kristu. To je proces sličan tome kao kada vjetar i voda umivaju stijenu. To je spori, veoma bolni, teški, jedino iznimno, brzi i laki proces koji često proizvodi razne neizvjesnosti, padove, uspone, a uspjesi su uglavnom neočekivani i iznenađujući, koji nisu rezultat nekog ciljanog i programiranog procesa. Vjerujem da svi vjernici su osvjedočeni da postoji molitva i da ju koriste. Bez obzira na to uvjeren sam da je molitva jedna od značajnih oblasti duhovnog života s kojom imamo najviše problema. Molitva je duhovna disciplina. Molitva je sveta navika, koja se mora izgrađivati. U njoj nije ništa mehanički, ništa automatski, ništa jasno samo po sebi, ništa osigurano. Trikovi i neke forme koje nam se tu i tamo nude, uvijek se pokažu kao neučinkovite, čak i štetne.
Slični Kristu možemo postati jedino tada ukoliko budemo u Njegovoj blizini. To je nezamjenjivo. Molitva je u prvom redu očekivanje. To je očitovanje ili osnova kod ljudi koji znaju da to što je sada, nije to ono pravo, i nije tako kako bi trebalo biti, koji znaju da ono što trenutno nije, i što će poslije biti, biti će samo što na to moramo strpljivo čekati. Netko se je lijepo poetički izrazi i rekao: „ vrijeme, to je kist u Božjoj ruci s kojom na platnu našeg života slika svoj lik.“ Pretpostavljam da apostol Pavao nije bio prirodno strpljivi čovjek. Zamišljam si ga kao čovjeka koji je maksimalno definiran i principijelan, spreman na iznenađenja, vrlo isključiv. Njegovi savjeti, tako bar izgledaju, su vrlo stručni, izravni, nekompromisni, objašnjava točno kako to treba izgledati, i promatrajući ga sa strane, doima se kao vođa elitne borbene jedinice. On želi da bi duhovna i veoma teška stvarnost kao što je obraćenje, posvećenje, da bi se dogodili odmah i to nedvosmisleno. Bez obzira na sve Pavao je naučio moliti se i čekati.
Mojsije Samuel, Nehemija, to su bili ljudi koji također nisu voljeli čekanje. U svakom slučaju, to su bili neustrašivi ljudi, spremni realizirati odvažne odluke. Bili su spremni svakog trenutka djelovati, bili su spremni prihvatiti rizik, i ništa ne raditi polovično. Bog je upotrijebio njihovu privrženost i s njima napravio stvari koje bi bez njih ostali neurađene. Bog ih je pozvao da bi djelovali bez straha, bez predomišljanja, s osjećajem hitnosti i neodgodivosti. Dok su drugi dvoumili, i tapkali na mjestu, ovi ljudi su uhvatili priliku da bi unaprijedili Božju stvar. I bez obzira na sve, morali su čekati. Morali su čekati na druge ljude, lijene, umorne, spore, strašljive, neiskrene, a k tomu još više su trebali čekati na Boga, na Boga koji im je iznio jasno svoj stav, i svoj plan, ali kako se činilo, nikada nije žurio s njegovom provedbom. Bog je imao vremena čekati, da umre jedan faraon, i da ga zamjeni drugi. Bog je Izraelcima obećao zemlju u kojoj teče med i mlijeko, a produžio je put na četrdeset godina, i u tom vremenu u jelovnik Izraelcima je dao samo dvije stvari, vodu i manu, kao jedinu hranu. Bog je skinuo Šaula s prijestolja, i pomazao Davida za kralja, ali takvog ga je ostavio skoro dvadeset godina da čeka prije nego je sjeo na tron. U međuvremenu od Davida je Šaul učinio lutalicu i beskućnika.
Kada govorimo o molitvi, smatram da tu trebamo govoriti kao o duhovnoj disciplini ili svetoj navici, zato što nas u životu vjere malo koja stvar toliko uznemiri kao molitva. Mnogi problemi u našem duhovnom životu mogli bi se retroaktivno izanalizirati u trenucima kada smo nešto žurno tražili od Boga, kada smo molili za pomoć, molili smo za savjet, molili smo za djelovanje, a ništa se nije dogodilo. Na isti način moglo bi se reći da sve loše navike i stavovi, koji nas zadržavaju u duhovnoj pustinji su posljedica ili rezultat neuslišanih molitava. To nam je zaštitni zid kojim opravdavamo naše razočarenje.
Upravo zbog toga je važno da razmišljamo i trudimo se razumjeti Božju logiku ili logiku Božjeg postupanja s nama ljudima, logiku tog Božjeg kašnjenja. 2. Petrova 3, 8-9 Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Apostol Petar govori, ta jedna stvar neka vam ne bude skrivena. Kao, radi se samo o jednoj stvari, možda bi se moglo reći, o toj najvažnijoj. To je stvar koju ne smijemo previdjeti, koju ne smijemo prečuti.
Evanđelje po Ivanu opisuje susret Isusa i Njegovih učenika s čovjekom koji je bio slijep od rođenja. Pitanje učenika je sukladno mišljenju ljudi tog vremena. „Gospodine, tko je ovdje počinio grijeh, te je ovaj čovjek slijep. Dali je za to kriv on sam, ili njegovi roditelji?“ Isusov odgovor je bio; „Nije zgriješio niti on niti njegovi roditelji. On je slijep, da bi se na njemu očitovala Božja slava.“ Poslije toga Isus ovog čovjeka ozdravi i vrati mu vid. Ne znamo koliko je godina ovaj čovjek imao, ali bio je odrastao. Rodio se kao slijep, i tolike godine patio je zbog toga. Zašto? Isus kaže, samo za to da se na njemu očituje Božja slava. A onda nas napadne, „taj se je načekao dok se na njemu nije očitovala Božja slava.“ Sve te godine patnji, sve te godine muka i ponižavanja, sve te godine nesigurnosti i bolesti zbog životnih ograničenja. Cijeli se život sveo jedino na zvuk, a to sve, zašto? Samo za to da se na njemu očituje Božja slava. Ta jedina stvar neka nam ne ostane sakrivena. Za Boga je jedan dan kao tisuću godina, ili tisuću godina kao jedan dan. Kako izgleda, Bogu kao da ne smeta čekanje. Čini se da Bog ima dovoljno vremena. Očito je problem na našoj strani. Molitva je u prvom redu iščekivanje.
Jednom prilikom je u crkvu došla jedna postarija žena, žena koju nitko nije poznavao. Iako je bila stranac, pokazivala je da joj je poznata forma bogoslužja u kojoj je učestvovala. Pjevala je kada su pjevali i ostali, i pokazivala je da ta sredina za nju i nije strana. Nakon završetka bogoslužja, prišla joj je jedna vjernica, i započela s njom razgovor. „Tko ste, dali ste vi vjernik iz neke druge crkve“ i sl. Ova žena joj je na to odgovorila; „Nekada davno sam sa svojom mamom išla u crkvu. Zadnji puta u crkvi sam bila kada mi je bilo petnaest godina. Nakon toga prestala sam ići u crkvu. Moja mama godinama i godinama molila se za mene. Tek kada je mama umrla, ja sam se odlučila vratiti se, vjerujući kako je to pravo mjesto gdje trebam doći.“ S tom ženom sam kasnije proučavao bibliju, i ono što je zanimljivo je kako je prije svog povratka u crkvu i obnove zavjeta s Bogom javno dala svoje svjedočanstvo, u kojem je posvjedočila; „kao dijete bila sam ovdje među vama. Nakon toga otišla sam i iz crkve, i od Boga. U svijetu sam doživjela razočarenje. Razočarala sam se u druge ljude, a najviše, razočarala sam se u samu sebe. Tek nakon toga sam shvatila gdje su one istinske i prave vrijednosti.“ Razmišljam o njenoj mami koja već odavno nije živa, o mami koja se moli, koja čeka, koja nikada ne vidi rezultate svojih molitava.
Ali nemojmo zaboraviti, molitva je u prvom redu iščekivanje.
Zvonko Presečan
