Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi
Druga subota u mjesecu listopadu obilježava se kao Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, s ciljem da se podigne svijest opće javnosti o dostojanstvu svih onih koji boluju od teških i neizlječivih bolesti, a koje im bitno skraćuju život, i pri tome trpe velike bolove, kao i da se svi senzibiliziraju za takav vid pomaganja onima koji se jedino mogu osloniti na pomoć drugih, i to ne samo na tjelesnoj, nego još više na duševnoj i duhovnoj razini.
Također, to je dan kada se prisjećamo i svih onih koji svakodnevno pomažu takvim osobama, od onih koji se unutar obitelji skrbe o svojim najmilijima, do onih koji profesionalno ili volonterski, unutar hospicija, bolnica, staračkih domova i drugih institucija, nesebično daruju sebe kako bi barem malo ublažili oboljelima posljednje dane…
Pojam hospicij je nastao u srednjem vijeku, a označavao je sklonište za putnike i hodočasnike. Naime, u to je vrijeme putovanje redovito sa sobom donosilo različite opasnosti, od mogućih bolesti do pljačke, ranjavanja i ubojstva, pa se pokazala potreba za osnivanjem takvih zgrada u kojima se pružala solidarna skrb onima kojima je zatrebala. Obično su takvi hospiciji bili smještani uz samostane, a o putnicima su se brinuli redovnici.
Potom je hospicij, djelovanjem sv. Vinka Paulskog i njegovih sestara milosrdnica, postao gotovo institucionaliziran, odnosno taj je svetac potaknuo svoje sestre da odlaze u bolnice, ubožnice, sirotišta i druga mjesta kako bi konkretnom brigom bili na pomoć umirućima.
Kasnije je jedna od sestara – sestra Mary Aikenhead – 1879. god. utemeljila u Dublinu Hospicij Naše Gospe, koji se još izravnije bavio problematikom umirućih, a tridesetak godina kasnije utemeljen je još jedan hospicij u Londonu, te je s vremenom niknuo i svojevrstan hospicijski pokret. Tako je 1967. god. Dame Cicely Sounders osnovala Hospicij svetog Kristofora u Londonu, a koji je već tada interdisciplinarno orijentiran i nastoji voditi brigu o svim potrebama bolesnika, kao i o njihovim obiteljima.
S vremenom je, dakle, hospicij poprimio današnje značenje, odnosno riječ je o zgradi u koju se – iz solidarnosti i želje za što adekvatnijom pomoći – smještaju bolesnici koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti, odnosno oni koje se više ne mogu izliječiti niti adekvatno liječiti, nego će umrijeti u kratkom vremenu (obično ne dužem od 6 mjeseci), i kroz njegu i čovječnost im se nastoji omogućiti da prožive dostojanstveno zadnje dane svoga života. Također, hospicij je, osim na same bolesnike, bitno po svojoj namjeni usmjeren i na obitelj i sve druge koji su na neki način povezani s bolesnikom, te nastoji i njima biti od pomoći, kako kroz vrijeme dok bolesnik prolazi svoje zadnje dane, tako i nakon toga, odnosno u procesu žalovanja i nakon njega.
U tom je smislu palijativna skrb takva skrb koja nastoji pružiti ne samo fizičku njegu bolesniku, nego ona podrazumijeva i uvažava i njegove duhovne, psihičke, emocionalne, socijalne i druge potrebe, kao i iste potrebe njegove okoline, te kao takva predstavlja kompleksnu i sveobuhvatnu brigu. Ta se briga može odnositi kako na kućne posjete stručnog tima, tako i na smještaj takvog umirućeg u hospicij.
Iako kao takav hospicij ima iznimnu vrijednost, ipak je jasno da najveći broj ljudi želi te zadnje dane svoga života provesti u obiteljskom okruženju, osjećajući se prihvaćenima od svojih najmilijih, no nažalost i uz najbolju volju to ponekad neće biti moguće, zbog različitih okolnosti, a najviše iz razloga jer mu obitelj obično nije u mogućnosti pružiti onu medicinsku njegu koja mu je potrebna. U tom su smislu same bolnice za takve bolesnike nedovoljno prihvatljive, dok hospiciji nastoje imati u vidu svu onu kompleksnost pristupu kojega sama bolnica nije u mogućnost pružiti.
Imajući u vidu sve potrebe bolesnika i njegovih najmilijih, hospiciji se na takav način po svojim plemenitim ciljevima zapravo suprotstavljaju današnjem pragmatičnom načinu razmišljanja koji za takve bolesnike predlaže eutanaziju i skraćivanje muka bezbolnim usmrćivanjem pacijenata. Hospiciji i palijativna skrb, nasuprot takvim zahtjevima, nipošto ne idu za skraćivanjem nečijeg života, nego, naprotiv, nastoje svaki trenutak osmisliti i pokazati kako osoba uvijek, u svakom svom životnom segmentu, ima ljudsko dostojanstvo i to treba biti vidljivo.
Iako je palijativna skrb u mnogim zemljama već lijepo zaživjela, a 1990. god. je Svjetska zdravstvena organizacija pravo na palijativnu medicinu proglasila jednim od temeljnih ljudskih prava, ipak se čini da se na tom polju moglo učiniti znatno više, a jedna od kočnica je i to što su zagovornici prava na ubojstvo neizlječivih bolesnika daleko snažniji od onih koji naglašavaju pravo na dostojanstveno umiranje.
Kod nas je palijativna skrb još uvijek u svojim počecima, ipak se može vidjeti kako su značajnija nastojanja oko utemeljenja hospicija i same organizacije palijativne skrbi započeli 1994. god., te su se nastavili različitim edukativnim seminarima i simpozijima, dok se istovremeno sve to nastojalo i pravno regulirati. No, unatoč takvim nastojanjima, na tom se polju ipak premalo učinilo, odnosno palijativna skrb je manje-više ostala vezana za neke postojeće institucije kao što su npr. starački domovi ili neki bolnički odjeli na kojima leže bolesnici u terminalnoj fazi bolesti, a kao takvoj joj nije dano ni približno prostora i mogućnosti za razvijanje i adekvatno djelovanje.
Kao pozitivan i hvalevrijedan primjer valja istaknuti Hospicij za palijativnu skrb Marije Krucifikse Kozulić u Rijeci, kojega je, kao prvi i jedini hospicij u Republici Hrvatskoj, osnovao Caritas Riječke nadbiskupije u suradnji s Gradom Rijekom i Primorsko-goranskom županijom, a otvoren je 28. siječnja 2013. god. Hospicij je smješten na 1200 m2, ima kapacitet od 14 kreveta, a ono što posebno valja istaknuti, to je da je smještaj za sve bolesnike besplatan. Troškove smještaja, hrane, kao i ostale materijalne troškove snosi Riječka nadbiskupija, dok one troškove koji se odnose na medicinsku skrb sufinancira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.
Na takav način ostvaren je kontinuitet crkvenoga palijativnoga djelovanja od početaka do danas, te je Crkva pokazala kako je uvijek prednjačila u nastojanjima oko pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija, ne samo u prošlosti nego i danas. Ostaje nam nadati se da će taj put izravnije slijediti i svjetovne institucije i da će u tom smislu sva ona hvalevrijedna nastojanja u okviru raznih udruga i liječničkih društava, koja se izravnije bave bolesnicima u terminalnoj fazi i njihovim obiteljima, kao plod donijeti i osnivanje drugih hospicija i uopće senzibilizirati javnost za posebnost i važnost palijativne skrbi.
Izvor: Vjera i djela – Portal katoličkih teologa
Autor: mr. Snježana Majdandžić-Gladić
