Zagreb, 16.11.2017.g.

 

Očekujemo oslobađenje! Optuženi su za „Udruženi zločinački poduhvat“ – zločini protiv čovječnosti. U vrtlogu tog rata branili su opstojnost Hrvatskog naroda na teritoriju BIH.  U okvirima Herceg – Bosne, koja je deytonskim sporazumima ukinuta – s tim je ukinut entitet Hrvatskog naroda i pripojen Federaciji. Smatram da je to nepravedno, zločinački i neljudski. Inače Haški sud rado barata sa terminima; „Udruženi zločinački poduhvat“. Utemeljen je radi zločina u Jugoslaviji i Ruandi. Utemeljilo ga je vijeće sigurnosti UN-a u kojem je prednjačila Velika Britanija.  Prednjačili su i u stvaranju i održavanju Jugoslavije kao neprirodne tvorevine i u kojoj nikad nisu bili riješeni međunacionalni odnosi i koja se morala raspasti, nažalost u krvi. Postavili su Srbe kao hegemonistički narod, isto su Rusi bili u bivšem Sovjetskom savezu. U Ruandi isto nisu bili riješeni nacionalni odnosi Huta i Tutsa.

Te velesile nikad nisu promatrale svoju umiješanost u sudbine mnogih naroda ali su sudile te narode pragmatički i interesno.    U procesima na Haškom sudu uveli su Englesko pravo, a ne Rimsko. Koliko znam Englesko pravo ima glavni mandat „Zapovjedna odgovornost“, a Rimsko „Odgovornost stvarnog počinitelja“. Kao da zapovjednik uvijek zna što mu na terenu radi vojnik (pojedinac)? Zapovjedna odgovornost je redovita u sferi politike. Ona ih postavlja i smjenjuje. I te politike nisu nastale trenutno u trajućem ratu, nego su dugo i tajno pripremane. Pa zašto politike velesila nisu to spriječile? Zato što su one interesno to i pripremale.

Čuo sam da je suđenje na takav način; napadnutim žrtvama u agresiji, žrtvama koje su se branile i pobijedile jedini slučaj do sada u povijesti anala prava i ratovanja. Međunarodni sud u Hagu donio je presudu u vezi Hrvatske tužbe za genocid po kojoj je Srbiju definirao kao agresora i počiniteljicu djelomičnog genocida. Po tužbi BIH okrivio je bosanske srbe, a ubojstva Bošnjaka u Srebrenici i Žepi kao genocid. Srbiju kao agresora nije okrivio. Usprkos tim presudama službeni vrh Srbije to ne prihvaća i ne slažu se što je u prijedlogu zakona o braniteljima u Hrvatskoj Srbija imenovana kao agresor.

O stradanjima, razaranju, ubijanju, silovanjima, progonima ljudi znamo gotovo sve. Hvala Bogu to je prošlo. Posljedice su velike i dugotrajne za sve. Objektivno običan narod ne snosi glavnu odgovornost. Glavni akteri su političke „elite“ i „moćnici“ svih fela, a također vođe vjerskih sustava povijesno dugo  i beskrajno (stoljećima). U sferi elitnih moćnika događale su se agresije, ratovi, okupacije, ropstva, svjetski ratovi pojavom ideologija 20. stoljeća – fašizma,   nacionalizma i komunizma, koje su bile u biti zločinačke i neljudske. U sferi vođa vjerskih sustava; katolicizma, protestantizma, pravoslavlja i islama skoro redovito je bila težnja za vlastitom moći, utjecaju, brojem vjernika.

Povrh svega nepovjerenje, isključivost pa čak i mržnja prema drugim religijama. I jedni i drugi su izvana govorili o vjeri u jednoga Boga, ljubav prema bližnjemu, pravdi i istini, pravu naroda na samoodređenje, slobodi i demokraciji, poštivanju identiteta svake osobe. Ali djelima su radili drukčije, a rade tako i danas. Napominjem; tisuće i tisuće svećenika, redovnika i redovnica, monaha i monahinja, pastora i djakonisa nisu bili i nisu takvi. To se odnosi na strukture „moći“ u religijskim sustavima. Te strukture su izravno ili neizravno u sprezi državnih politika pojedinih država, iako su načelno odvojene od država.

Radi svega toga ne bijaše prave reakcije niti zauzetosti za ovu šestorku u Hagu. Jedva su ih spominjali i u Hrvatskoj i u BiH. Od prave pravne pomoći ništa. Dapače, bili su zaboravljeni od njih. Sjećali su ih se jedino pojedinci od suboraca i naroda. A kunu se u domoljublje, puni su mnogih lovačkih priča iz rata.  Izgleda da ih jedino Bog i uža rodbina nisu zaboravili.

Zato se nadam da će po Božjoj pravdi i biti oslobođeni.

U Švicarskoj sam radio i živio 10 godina. Jedno vrijeme sam stanovao u Arlesheim-u i Pratteln-u. Tramvaj je vozio kroz mjesto Dreispitz – Trošpic. Uvijek me je to asociralo na našu BiH, koja je trošpic – susretište 3 religijska i politička sustava usred Evrope. Zato i kažu da je to „bure baruta“. Sjetio bih se našeg Muje kako kaže: „On meni … nema Bosne!“ „E ima je i bit će je!“ javi se u meni inat.

Srbi naginju na Srbiju i Rusiju, Hrvati na Hrvatsku, Njemačku i Ameriku, Bošnjaci na Tursku i Saudijsku Arabiju. Ama stoljećima se živjelo i bez njih, razumjelo se, poštivalo i pomagalo. Kad pogledamo mnoga prezimena – ista brate. Znači svi smo po krvi braća i sestre – ne zaboravimo to, bitno je za naš međusobni život. Ali strukture moći zavađaju narod – prioritet su im osobni, sebični ciljevi. Imajmo to na umu – bitno je za naš međusobni život.

Godine 1978., 1979. (2 godine i 2 mjeseca) živio sam i radio u Sarajevu. Svi smo bili zajedno i nikada nisam doživio nacionalne konflikte. Svi mi koji smo otišli iz BiH liježemo i ustajemo s pomišlju na svoje rodno mjesto. Nismo i nećemo to nikada zaboraviti, bez obzira gdje bili.

Imao bih još mnogo toga za reći o BiH. Ali duša tih ljudi je posebna – široka, duboka i patnička. Nikada neću zaboraviti gostoljubivost i velikodušnost Srba, milosrđe i suosjećajnost Bošnjaka, logično i odlučno razumijevanje Hrvata. Sve su to darovi istog i jedinog Boga u kojega vjerujemo i kojemu idemo u susret.

 

 

 

Krešo Čepo, rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina

PODIJELI