ČITANJA: Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

NAPOMENA:
▪ Izostavlja se slavlje sv. Kamila de Lellisa.

 

Prvo čitanje: Pnz 30, 10-14

Blizu ti je riječ da je vršiš.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakona

 

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

Pripjev:Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.

 

Tebi se molim, Gospodine,
u vrijeme milosti, Bože;
po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,
po svojoj vjernoj pomoći!
Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja,
po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion
– on će sagradit gradove Judine.
Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

 

Drugo čitanje: Kol 1, 15-20

Sve je po njemu i za njega stvoreno.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

 

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga,

prvorođenac svakog stvorenja.

Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,

vidljivo i nevidljivo,

bilo prijestolja, bilo gospodstva,

bilo vrhovništva, bilo vlasti –

sve je po njemu i za njega stvoreno:

on je prije svega

i sve stoji u njemu.

On je glava tijela, Crkve;

on je početak, prvorođenac od mrtvih,

da u svemu bude prvak.

Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu

i po njemu

– uspostavivši mir krvlju križa njegova –

izmiriti sa sobom sve,

bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 10, 25-37

Tko je moj bližnji?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Poznavao sam ljude koji su bili vrlo daroviti. Imali su vrlo dobre opće ideje o životu, znali su sve lijepo definirati, ali ipak imali su jedan veliki problem. Za svaku ideju koju bi imali, oni bi nalazili stotine razloga zašto se to ne može provesti, a ni jedan razlog da se to provede.

Kada malo bolje pogledamo u povijest, ne možemo se oteti dojmu da su takvi ljudi gotovo bili u većini kroz ljudsku povijest. To je tipičan slučaj i s ovim primjerom iz Evanđelja.

Božja Riječ je jasna. Ona vrlo precizno kaže: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! Toliko je ovdje precizna da bi mogli reći da ovdje se ne može postaviti bilo kakvo pitanje koje bi dovodilo u pitanje provedbu ove Božje zapovijesti. Ipak Zakonici iz Isusovog vremena, imaju i na to pitanje. Njihovo je pitanje, „A tko je moj bližnji?“ O tom pitanju su vođene beskonačno duge i besplodne rasprave, ali očito nije pronađen adekvatan odgovor. Tko je moj bližnji? To je očito pitanje na koje možda i mi nismo u stanju odgovoriti.

 

Homilija

 

Isus priča priču o milosrdnom Samarijancu. Zasigurno ste tu priču puno puta čuli. Bojim se da smo tu priču analizirali vrlo površno. U njoj smo se bavili ponašanjem svega tri čovjeka, a priča govori o više ljudi i njihovim porukama. Želio bi s vama razmotriti svaku od spomenutih ličnosti ove priče i pogledati, nema li u njoj elemenata koje i sami proživljavamo.

Priča počinje: Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva.  Možemo li se postaviti u ulogu ovog čovjeka. Toga dana je ustao. Imao je plan kako obaviti neki posao u Jerihonu. Očito se pozdravio sa svojim ukućanima krenuvši na put ne očekujući nikakve neugodnosti. Međutim, neugodnosti ne bi bile neugodnosti kada ne bi dolazile neočekivano. I tog dana ovaj se čovjek susreće s ljudima koji smatraju da sve što posjeduje pripada njima. Život ovog čovjeka im ništa ne znači. Fizičko zlostavljanje, ranjavanje i otimanje materijalne imovine, bilo je karakteristično u ovom susretu. Za vrlo kratko vrijeme, ovaj čovjek ostao je na cesti polumrtav, ostao je na milosti slučajnih prolaznika.

Želio bi naše razmišljanje skrenuti na nas. Dešavaju li vam se nenadane i neželjene stvari. Možda zahvaljujući dobroj organizaciji službi sigurnosti u mjestu gdje živimo, nismo bili direktne žrtve pljačke i nasilja, ali zasigurno smo doživjeli neugodnosti gdje nam je trebala i tuđa pomoć.

Pokušajmo si zamisliti kako bi se osjećali kada bi jednog dana saznali da bolujemo od neke teške neizlječive bolesti. Kako bi se osjećali kada bi nam netko oteo ono što smo godinama stvarali i to što smo mi uradili netko pripiše sebi. Zasigurno bi se osjećali neugodno. Moje pitanje također nastavlja. Da slučajno se nisam svrstao među razbojnike koji smatraju da sve što drugi posjeduju pripada njima. To ne mora biti samo materijalno. Koliko puta želimo prisvojiti nečije ideje, misli, planove nečiju čast i sl, a da se istovremeno ne obaziremo na onoga tko je svega toga autor. Zasigurno smo često bili u iskušenju da postanemo posebni razbojnici koji smo nekog ogolili, ranili, uzeli nešto što nam ne pripada. Nismo li ponekad bili u iskušenju da nekome uzmemo čast koja mu pripada dok smo ga pokušali poniziti ako je ikako moguće u javnosti.

Vratimo se ovom ranjenom čovjeku. Sav krvav u polusvijesti, leži na kamenoj cesti, dok mu grubo kamenje situaciju čini još gorom. Sve što mu treba je netko tko će pomoći i da ga makne s te ceste.

Nastavak priče daje na neki način nadu. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Mogli bi reći kako je imao sreće. Tim istim putem nailazi sam svećenik. Očekivali bi kako će ovaj čovjek pomoći u pravo vrijeme, ali izvješće je razočaravajuće… vidje ga i zaobiđe. Pokušajte si zamisliti da ranjeni ležite na kamenoj cesti, i vidiš svog svećenika a on umjesto da ti pomogne, jednostavno te zaobiđe. Konkretno, ovaj svećenik je imao jaki razlog da ne dira ovog ranjenog čovjeka. Ukoliko bi se uprljao krvlju ovog ranjenog čovjeka, po Mojsijevom Zakonu bio bi obredno nečist, i ne bi mogao vršiti službu u Hramu, a služba u Hramu je bila prioritet. Ovaj svećenik je imao jaki izgovor što nije pomogao ovom ranjenom čovjeku. U to vrijeme kada Isus priča ovu priču, ovom svećeniku nitko nije zamjerao što je tako postupio i nije pomogao ovom čovjeku.

Ono što je razočaravajuće je da je na isti način postupio i Levit. Leviti su u to doba bili crkveni službenici koji su služili u Hramu, sinagogama i općenito u narodu. Koji je njegov izgovor bio, to ne znamo, ali znamo da nije pomogao.

Iako priča govori o ljudima koji su služili u crkvi kako nisu pomogli, ipak bi vas pozvao da ne osuđujete na brzinu ni svećenika ni Levita. Nemojte razmišljati o svom svećeniku, redovniku, niti nekom crkvenom dužnosniku. Razmišljajte o sebi. Postavite si pitanje, Mogu li ja također negdje zakazati i ne pružiti pomoć čovjeku u potrebi.

Svećenik je zasigurno imao dobar izgovor da ne pomogne. Možda čak i levit. Ali da ste ranjen na cesti, trebate pomoć, a svi koji vam mogu pomoći imaju izgovore da to ne urade, koliko bi izgovori vrijedili. Čovjek treba pomoć, a ne izgovor.

Pokušajte se sjetiti detalja u svom životu i zasigurno će te se sjetiti i detalja kako u određenom trenutku niste pomogli. Sjećam se samo jednog događaja dok sam još bio mlad. Vozio sam tada jednog starog Renola četvorku. Vani je padao snijeg dok sam ja s tim renolom i ćelavim ljetnim gumama gađao po cesti ne bi li nekako uspio doći do kuće. U takvom stanju pored ceste je stajala jedna žena s djetetom u naručju. Mahala mi je i gestikulacijom molila da ju povezem zajedno s djetetom. Odbio sam povesti ovu ženu i dijete. Bilo mi je to preriskantno.

Možda će te me zbog toga neko osuditi, a možda će te netko smatrati da sam ispravno postupio, međutim, kako god bilo, ovoj ženi moj izgovor ništa ne vrijedi. Nisam joj pomogao u trenutku njene potrebe. To nam se svakome može dogoditi.

Ipak, priča ima i dobar završetak. A jeli baš za čovjeka koji je stradao dobar. Na kraju tim putem nailazi jedan Samarijanac. Ako je itko imao razlog ne pomoći, to je imao ovaj Samarijanac. Kao prvo, odnosi između Židova i Samarijanaca su bili toliko nategnuti, da Židovi nisu čak htjeli reći ni Samarijanac, jer im je to bilo uvredljivo. S druge strane, ovaj Samarijanac je bio poslovan čovjek. On vozi ulje, vino, i ima novac. Vidjevši ovog ranjenog čovjeka mogao je nastaviti put jer se na poslovni sastanak mora doći na vrijeme. Umjesto toga on se zaustavlja. On vidi potrebu čovjeka. Nije imao mobitel da javi kako će zakasniti na poslovni sastanak. Bez obzira na sve on ipak pomaže. Na samoj cesti daje prvu pomoć. Previja rane sa vinom i uljem, postavlja ranjenog čovjeka na svog magarca i vraća ga do jedne gostionice. Izvješće o tome je kratko, ali puno govori: Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

Zanimljivo je da je ovaj Samarijanac pazio na ovog čovjeka cijelu noć, najkritičnije vrijeme kod njegovog oporavka.

Ostaje nam pitanje: Kakvi bi trebali onda biti po uzoru na ovu priču. Zasigurno će te svi pomisliti da trebamo biti kao ovaj Samarijanac. Međutim, nemojte se iznenaditi kada vam ovo kažem. Ne gurajte se na mjesto da budete Samarijanac. To nije mjesto za vas. Kao što vidite i svećenik i Levit, pa i sam osobno zakazali smo u najznačajnijem trenutku za ovog čovjeka. Mjesto Samarijanca pripada Kristu. On, koji je upravlja svemirom, ne vidi važniji posao od pomoći nekome kojeg je uništio neprijatelj čovječanstva. On nema važnijeg posla nego pomoći kada je kriza.

Ipak postoji naša uloga koju bi trebali preuzeti iz ove priče. Izvješće kaže: Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«  Ovo je nešto što u potpunosti mijenja naše razumijevanje po pitanju pomoći potrebitima. Pomagati potrebitima nije naša dužnost i obveza. To je nešto što smo dobili milošću Božjom. Svima nama je Krist, taj najmilosrdniji Samarijanac ostavio “dva denara.” Pitanje je, što ću učiniti s dva denara.

Interesantno je da u ovoj priči se ne govori što je učinio ovaj gostioničar s ova dva denara. Razlog tome je očit. Odgovor na to pitanje mora dati svatko sam. Pomaganje ljudima u potrebi nije posao koji je namijenjen određenim kategorijama ljudi, već svima nama. Više ne dominira pitanje, jesam li pomogao potrebitima, već kako sam potrošio “dva denara” koje mi je Bog dao da bi pomogao drugima. Isus je obećao da će brzo doći. On kaže: “Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Otk. 22,12. Hoće li nam Krist moći dati plaću za ono što smo za njega radili, ili smo si to već sve naplatili. Bit će to vrijeme posebnog obračuna. Bit će to trenutak kada ćemo čuti najveće priznanje za sva dobra djela koja smo činili, priznanje za djela kojih možda nismo ni svjesni. “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.` Mat. 25,34-36  Nakon tog priznanja pravednici će biti zbunjeni. Oni se ne sjećaju da su Isusu ikada bilo što pomogli. Isus im tada objašnjava: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Mt. 25,40.

Zašto je sve to toliko važno. Samo za to da shvatimo da nam je i danas Krist prisutan. Svaki onaj tko ublaži patnju i bol nekome od najmanjih, on ublažava patnju i bol samom našem Spasitelju Isusu Kristu. Nemojmo se izmicati tim nebeskim blagoslovima.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Buršić lic.theol.

 

 

PODIJELI