Gledam kroz prozor, tako je rano a već je mrak. Nikada nisam voljela zimu, a večeras tu hladnoću nekako još jače osjećam. Sjedim nasuprot suznih očiju prijateljice moje majke, žene u poodmaklim godinama. Gledam ju. Tako je slaba, blijeda. Klonula. Danas ne vidim onaj sjaj u njenim očima i nema onog iskrenog zagrljaja kojim me uvijek dočekivala i grlila do besvijesti u radosti susreta.

U tom mirnom, tihom domu osjeti se tuga. I velika nakupljena bol.

Pogled mi kruži zidom. To je jedan od onih starinskih stanova pun ukrasnih detalja, vazica, ručnih radova, goblena, i neizostavnih vjerskih motiva.

I uspomena.

Gledam slike. Na jednoj slici ona i njen suprug u mladim danima. Lijepi su, nasmiješeni. Baš onakvi kakve sam ih inače susretala. Pored nje slike djece, dvojice sinova. Na jednoj od njih je crna traka. Prošlo je desetak godina ali i sada kao da čujem taj poziv kad smo od plaća jedva razumjele što nam govori:

”Umro mi je sin. Srce mu je stalo.”

Imao je 40-ak godina. Ženu i dvoje dječice.

A danas….danas je preminula i ta mlada ženica. Svjećica koja gori za njenu dušu podsjeća nas i na sve njene borbe kroz koje je prolazila. Jedan na drugi nižu se gubitci u njihovim danima. I sve teže pronalazim riječi utjehe za njih. A voljela bih da je drugačije, za njih da je baš sve drugačije.

U našoj tuzi prekida nas zvono na vratima. Tišina prati dvojicu djelatnika hitne pomoći koji na kolicima uvoze njenog supruga u kolicima. On je radi bolesti prije nekoliko godina izgubio jednu nogu. Sada je ostao i bez druge. Gledam ga, a suze samo klize. Pogled mi pada na prazne nogavice hlača koje je supruga brižno skratila da ne vise beživotno s njegovog tijela.

Ona mu prilazi, grle se i zajedno plaču. Ljubi ga u prosijedu kosu i kao da mu šutnjom govori –

ne brini, i dalje sam tu za tebe.

Godinama brine o njemu, izvodila ga je van, odlazili su zajedno u crkvu, na kavu. Često sam ih susretala na nekoj od klupica kako uživaju na suncu. Dok je imao jednu nogu bilo nešto lakše jer je mogao barem one osnovne higijenske stvari sam obavljati. Sada će sve to biti puno teže. Kako će ta slaba ženica sama podizati njegovo tijelo u svakodnevnim potrebama? Hoće li on svoju nemoć psihički izdržati? Nikako nije lako živjeti i funkcionirati oviseći o drugome.

I dok stoje zagrljeni u suzama promišljam koliko toga su zajedno prošli. I dalje su tu jedno za drugo. Jedno uz drugo. Zajedno. Bez pomišljanja na bijeg ili kukanje.

Najlakše se okrenuti, odmahnuti rukom i otići. No samo ovakve borbe su one koje zaslužuju medalju i priznanje. I to od samog Gospodina.

To je biti ljubavi i onog davno izgovorenog ”u dobru i zlu”.

Koliko nas je sposobno za tako nešto?

Koliko nas je spremno ”prokrvariti” za drugoga, a ne pobjeći kod prvog ”pucnja”?

Koliko smo spremni ”biti tu” za tuđu potrebu?

Zadivljena sam i njegovom zahvalnošću koji sav njen trud ne uzima olako nego je u potpunosti svjestan da je sva njena pomoć dar iz ljubavi.

Dobrovoljno i svjesno darivanje sebe za dobro drugoga = to je ljubav.

Sve ostalo je obično paradiranje radi svojih osobnih interesa i ugoda.

Nakon svega ovoga u misli mi dolaze redci iz davno pročitanje knjige:

”….jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli….”

Zašto sam vam ispričala ovu priču? Ne znam ni sama. Vjerojatno zato da ih se sjetite u svojim molitvama. A možda i zato da budemo bar malo zahvalniji za sve što imamo u svojim životima. Ali sigurno ne zato da vam poručim da se svi trebamo tako darivati jer ako smo iskreni sami sa sobom onda smo i svjesni da nismo svi sposobni za tako nešto. Za mene ovi ljudi su životni heroji. Pitam se bih li ja bila sposobna za to? Jer za ovakvu predanost bližnjem potrebna je ogromna hrabrost, žrtva, odricanje i razumijevanje. Kroz sve protekle godine velik križ nose ovi ljudi, ali i žive veliku ljubav. Vjerujem da je i jedno i drugo Božja milost i da će ih upravo njihova strpljivost, ustrajnost i čvrsta vjera u konačnici dovesti Gospodinu.

I dok se polako prepuštamo svojim svakodnevicama, budimo zahvalni dobrome Bogu na svim svojim ”mukama”, i dodajmo koju nakanu u molitvama za sve ovakve životne borce.

Lidija Jagarić

Podijelite s nama vaše svjedočanstvo

Jeste li vjernici, aktivni u svojim župama i molitvenim zajednicama? Koliko vas pohađa seminare i duhovne obnove ili hodočasti u razna rimokatolička svetišta? Na ovakvim mjestima ste sigurno dobili neizmjerne i velike milosti iz Božje ruke i sigurni smo da među vama ima onih koji su osjetili izravni Božji dodir pa možete svjedočiti o čudesnim ozdravljenjima, oslobođenjima od raznih duhovnih zarobljenosti i ovisnostima. Koliko vas je prošlo pješačka hodočašća ili vam je Gospodin pomogao u teškim životnim situacijama kada je sve izveo na dobro. Vjerujemo da ima puno raznih svjedočanstava gdje se Bog proslavio kroz vaš život. Bilo bi dobro da vaše svjedočanstvo ne zadržavate za sebe nego da ga podijelite javno s nama kako bi i druge osobe potaknuli na razmišljanje o Bogu. Upravo vaše svjedočanstvo može potaknuti druge da se obrate Bogu i da krenu Božjim putovima obraćenja srca. Vaše svjedočanstvo možete poslati na email adresu [email protected] i mi ćemo ga objaviti na našem portalu.

www.put-istina-zivot.com