Božićno drvce

22

Snažan udar hladnog vjetra zapuhnuo je Stanovo lice dok je zabio
svoju lopatu u snijeg po stoti put. Bit će mu drago kada to dovrši i
pokupi svoj novac. Očistio je snijeg s dva trijema i puta ispred kuće.
Očistio je čak i stazu do stražnjeg dvorišta kako bi gospođa Penney
mogla doći do kante za smeće.
Bio je to velik posao koji je vrijedio najmanje tri dolara, i Stan je
točno znao što će kupiti tim novcem. Već je mogao zamisliti prizor
izraza lica njegova dva mlađa brata kad ugledaju željenu božićnu jelku
koju će donijeti toga dana. Njegova majka je obećala da će postaviti
drvce iste večeri. Kevin i Joey su se tome zaista radovali.
Jedino što će nedostajati kad završe s kićenjem bit će ukras koji
dolazi na vrh jelke. Imali su ga prošle godine, ali se razbio kad ga je tata
slučajno ispustio.
Stan se nasmiješio kad je zadnji puta zagrabio snijeg lopatom. Bilo je
dobro znati da je gotov. Uskoro će u džepu imati novac kojim će moći
kupiti srebrnog anđela kojega je vidio dan prije u Nunnovoj trgovini
jeftinom robom. Bio je to savršeni ukras za vrh drvca.
Bacio je pogled preko ulice na mjesto gdje je njegov prijatelj također
čistio snijeg.
— Ja sam gotov. — viknuo je. — Koliko će tebi još trebati?
— I ja sam skoro gotov. — doviknuo je Don. — Čovječe, čišćenje
snijega je stvarno težak posao. Rekao bih da smo zaslužili svaku centu
koju ćemo dobiti.
— Pa, nadam se da si sačuvao nešto svoje snage. Imamo još nešto za
obaviti danas.
Don je znao na što je mislio. Radovali su se tome već duže vrijeme.
Nakon što završe s čišćenjem snijega, trebaju otići u šumu i potražiti dva
lijepa božićna drvca za svoje obitelji.
Gospođa Penney, mršava sijeda žena koja je nosila zatamnjene
naočale, otvorila je vrata kad je Stan pozvonio i rekla:
— O, ti si, Stan. Već si gotov?
Stan je klimnuo glavom, pitajući se zašto je bila tako iznenađena što
ga vidi. Čistio je snijeg više od sat vremena. Njemu se to činilo dugo.

Gospođa Penney ga je pozvala da uđe unutra.
— Sigurno si se smrznuo. Hoćeš li šalicu vrućeg čokoladnog napitka
da se malo ugriješ?
Stan je skrivao svoje nestrpljenje.
— Zvuči dobro, ali nemam vremena. Moram još nešto obaviti.
Ona se nasmijala:
— Pa, pretpostavljam da bi želio dobiti svoju plaću, zar ne? —
Napustila je sobu i vratila se s otrcanom smeđom torbicom u jednoj ruci,
dok ju je drugom pretraživala. Trenutak poslije izvukla je novčanicu od
jednog dolara i nešto sitnih kovanica.
— Znam da 1,40 dolara nije puno, ali to je sav novac koji trenutno
imam. Žao mi je.
Stanovo srce utonulo je u razočaranje. Radio je tako teško za samo
1,40 dolara? To nije bilo dovoljno niti za srebrnog anđela.
Zurio je u gospođu Penney ne znajući što da kaže. A onda je
odjednom počeo primjećivati ono što prije nije vidio. Namještaj u
dnevnom boravku gospođe Penney izgledao je staro i istrošeno. Nigdje
nije bilo božićnih ukrasa. Sjetio se kako mu je majka rekla da gospođa
Penney svaki mjesec živi samo od skromne socijalne pomoći. Uvidio je
da je tih 1,40 dolara bilo sve što joj je ostalo dok ne dođe nova pomoć u
siječnju.
Stanu je na pamet pao redak iz Efežanima 4,32: “Budite jedan prema
drugom prijazni, puni milosrđa!” Progovorio je gospođi Penney:
— Ne želim da mi platite za posao koji sam napravio. Molim vas,
volio bih da to smatrate božićnim darom od mene zato što ste bili tako
dobra susjeda.
Don je čekao u dvorištu dok je Stan izlazio iz kuće.
— Pogodi koliko mi je gospođa Simpkins platila? — prasnuo je. —
Pet dolara! Čovječe, ne mogu vjerovati. Koliko si ti dobio?
Pretpostavljam da ti gospođa Penney nije puno dala.
— Nisam uopće uzeo novac od nje.
— Molim?! — Donove obrve su se podigle u nevjerici. — Zašto ne?
Želiš reći da je dopustila da napraviš sav taj posao, a da ti za to ništa ne
plati?

— Ne, nije to u pitanju. Nego… Pa, mislio sam da bi mogla trebati taj
novac za nešto važnije.
— Shvaćam. — rekao je Don tapšući Stana po leđima. — Zaista si
divan. Pitam se bih li ja učinio isto. — Njegovo lice se uozbiljilo. —
Drago mi je što si mi prijatelj. Ti me uvijek podsjećaš na to što znači biti
pravi kršćanin.
— Prestani, Don. — zacrvenio se Stan. — Imam još puno toga za
naučiti.
Ostatak dana proveli su lunjajući šumom. Don je odmah izabrao
svoje drvce, ali vidjeli su toliko lijepih i gustih drvaca da je Stanu bilo
teško odlučiti koje će izabrati. Konačno je došao do jednoga koje mu se
činilo savršenim božićnim drvcem. Posjekao ga je, stavio na sanjke i
krenuli su kući.
Bio je gotovo mrak kad je Stan mahnuo Donu pri rastanku i nastavio
hodati vukući za sobom sanjke. Već na početku ulice mogao je vidjeti
svjetlašca koja je njegov otac postavio tog poslijepodneva. Uredio je
cijelo dvorište tako da izgleda živahno.
Dok je prolazio pokraj kuće gospođe Penney, Stan se zatekao kako
gleda u nju. Kuća je izgledala tako sumorno, tako tamno i usamljeno
među ostalima koje su bile ukrašene božićnim svjetlima.
Gospođa Penney je izgledala iznenađeno ali sretno kad je Stan
pokucao na njezina vrata da joj kaže kako joj je donio još jedan božićni
dar. Suze su navrle na njezine oči dok ga je gledala kako unosi mirišljavi
bor u kuću.
— Imam ponešto ukrasa na tavanu, — promrmljala je, — ali nisam
mislila da ću ih koristiti ove godine. Drvca su tako skupa da nisam
vidjela kako bih si mogla priuštiti jedno.
Njezin glas je drhtao dok je stavila svoju krhku ruku na njegovu:
— Bog te blagoslovio za to što si me se sjetio.
Vraćajući se kući, Stan se nadao da se njegova braća neće ljutiti što
će čekati još dan ili dva na svoje božićno drvce. Vjerojatno ne bi
razumjeli kako je mogao dati njihovo drvce nekome drugome.
Umjesto toga, Stan će im reći:
— Pa, možda bismo nakon večere nas trojica mogli otići gospođi
Penney i pomoći joj da postavi drvce.

To će svakako razveseliti Kevina i Joeya.
Agnes Kempton

Odabrao: urednik Miroslav Vukmanić,prof.

PODIJELI