Ležim navečer u krevetu, držim svoje malecko zlato za sićušnu rukicu i razgovaram s Tobom.
Bože, koliko je samo velika Tvoja ljubav.
Razmišljam o danu iza sebe, od jutra kad otvorim oči i ugledam sunce kako se probija kroz rolete, ja VIDIM to sunce, VIDIM osmijeh na licu svoje kćeri, VIDIM te malene ručice kako sretno plješću u iščekivanju novoga dana koji je pred nama.
I ČUJEM njen smijeh, ČUJEM pjev malenih vrabaca na krovu, ČUJEM fazana koji luta po našem vrtu ili bježi od malenih mačaka…
I ustajemo iz kreveta, Tvojom Oče milošću, ja GOVORIM svome djetetu koliko je volim, ja joj PRIČAM, a ona ČUJE i VIDI i sama BRBLJA…
Podižem ju iz kreveta zdravim rukama da joj obujem papučice da i ona tako savršeno zdrava može trčkarati po stanu i raditi urnebesni nered…
Koliko nas samo ljubiš, Bože, Oče moj…Koliko nam je malo potrebno…
Samo to – blagoslovi osjeta, zdravih udova, zdravog tijela i zdravog duha…i misli lijepe i sretne jer sam konačno svjesna što imam…
Udahnem zrak punim plućima, osjećam mirise svekrvinih zumbula, posađenih s toliko ljubavi jer su moje najdraže cvijeće. Ispune mi srce toplinom, cvijet je cvijet, on raste pod Tvojim budnim okom i njeguje ga milost Tvoje topline…
Kao i mene, kao i moje dijete, kao i sve ljude…svi smo tu, sve nam je dano…toliko darova, Oče, toliko milosti, toliko blaga….sve možemo jer si nam sve dao…nosiš nas kao malo vode na dlanu i nedaš nas nikome…samo smo Tvoji…
Oče, tako dok razgovaram s Tobom u kasne sate i dok malena rukica moje kćeri blago spava u mojoj, nosiš me na krilima ljubavi u daleka prostranstva neslućenih emocija…Tvojih emocija…
Ljubav, ljubav i ljubav…
Oh, kad bih samo mogla riječima objasniti to prijateljstvo, tu sigurnost, tu svjesnost o primljenim darovima, kada bih samo naučila živjeti hvalu Tebi…
Maja Vidaković
