Posao, užurbanost, razne brige i problemi, stiska s vremenom – sve nas to zna udaljiti od Boga. Očekujemo da ćemo sve uspjeti riješiti sami ili pak padamo u očaj u nemogućnosti da vidimo svjetlo na kraju tunela svih naših problema. I dok tako vodimo svoje male ratove, što s okruženjem, što sa vlastitim ja, negdje smo na tom našem putu izgubili Isusa.
Dobro je i ako se sjetimo da smo uopće bili s njim. Znamo Boga tražiti u knjigama, na internetu, televiziji, po našim gradovima i selima. Neki znaju reći da je spas već u traženju. A potraga za Bogom tek je početak tog puta. Treba se samo prisjetiti gdje smo ga zadnji puta ostavili… U hramu, baš kao što se to dogodilo Mariji i Josipu. Nakon tri dana hoda od Jeruzalema zapazili su da Isusa nema među njima. Josip je pomislio da je s Marijom, a Marija da je mladi Isus, kojemu je tada bilo 12 godina, hodao uz Josipa. Mislili su da to što je Isus njihov, da se podrazumijeva da je s njima, ali čak se ni u toj svetoj obitelji Isusova blizina sama po sebi ne podrazumijeva. Njega je trebalo naći i to u Kući Oca Njegova, u Hramu.
Zašto onda mi mislimo da se podrazumijeva da ako imamo sve sakramente da se već time podrazumijeva da je Isus uvijek s nama na putu. On to jest, ali ga prvo treba pronaći u Kući Oca Njegova, u našoj Crkvi. Tada, okupani Njegovom euharistijskom snagom može uz nas hoditi kroz naš život i sve probleme koji nam se nađu na putu.
Denis Karnaš
