Ne može se moda, bar nije nikad dosad, toliko promijeniti da katolik ne može i u crkvi i izvan nje biti obučen, po posljednjoj modi, a Bogu opet čedan kad stane ispred njega. Gdje god došli i kome god došli, svjedočimo svoju vjeru. Iako vanjski izgled vara, složit ćete se sa mnom kad kažem da u prvom susretu ipak stvara neki dojam o čovjeku. Recimo ako ugledate u tramvaju čovjeka u plavom odijelu zasigurno ćete pomisliti da je kontrolor karata… Osobno smatram da bi čovjek koji sebe smatra svjedokom Kristovim trebao i izgledati kao svjedok Kristov, ne samo u crkvi, nego i u kući i na placu. Jednom sam negdje pročitala: Sve što u životu kaniš biti i napraviti, prije promisli možeš li takav i s tim stati pred Tabernakul. Ako po zlatnim posudama i po posvećenim rukama prilazi nama Gospodin, nije li prikladno najmanje što možemo učiniti, da se i tijelo koje ga prima u svoje srce, prikladno obuče. Neću nikad zaboraviti jednog beskućnika u bijelom prljavom odijelu koji je klečao pred Presvetim. Ovo odijelo, svjedočili su svi nazočni, mu je bilo svečano, prikladno samo za dolazak njegovog Spasitelja. Iako masnu, kosu je zagladio rukom dok je skidao šešir i spustio koljena na klecalo. Malo, pomalo iz primjera oko sebe, svetaca i prosjaka, shvatila sam da najljepše i najdivnije stvari iz ormara treba obući na sebe kad se spremamo za susret s Gospodinom. Jer je On dostojan da Ga se dostojno i nosi. Zato me po prirodi moga razmišljanja o Bogu odbijaju belenčuci, tetovaže, pripijene i iskidane gaće. Oni mi se očituju kao nebriga i nerazumijevanje svetosti Onoga koji nam dolazi.

Anela Todorć

 

PODIJELI