Često se pitam, kako li je živjeti onome koji ne vjeruje u kraljevstvo Božje? Kako mu je trpjeti nepravdu kraljeva svjetovnih? Kako li je iščekvati smrt kao zadnju stanicu života? Kako li je biti bolestan, ostavljati obitelj, djecu, sunce, mjesec, kišu? Kako li je plakati i smijati se? Kako li je raditi i oslanjati se stalno na svoje sposobnosti? Kako li je ograničeno voljeti?
Jer, smrt je tu, svačija, možda već sutra ko zna, uglavnom za još jedan treptaj oka, a onda: Kako li će biti onome koji je stvarno umro, a kako onome tko se još za vidjela odlučio za život.
Ja zato vjerujem i priznam, svim srcem svojim, svim umom svojim i svom dušom svojom, Krista za Kralja svoga i nijednom kraljevstvu ovoga svijeta koje mog Kralja ne prizna za svog, ja ne pripadam.
Anela Todorić
Uredio: Damir Bićanić
