Kako li je lijepo Isuse biti u tvom zagrljaju!
U Tebi Isuse, tako je snažno, oslobađajuće, tako sigurno. Osjećam se kao maleno dijete kada je u zagrljaju svoje majke. U Tebi je, Isuse, tako ispravno biti. Samo u Tebi.
Iscjeljujuća je moć ispovjedi. Zaista jest. Kao da odneseš sve moje umrljane rijeke i jednim pogledom razbistriš vode.
Znaš Isuse, moje padove, moje boli, moje šikare. Mulj koji se podigne oko mojeg bića svaki puta kada skrenem s puta. Kada ugazim u rijeku moga života, ponekad je obala šljunčana, ponekad je prepuna onih bjelih oblutaka, čistih i izgledom tako mekanih, poput jastuka. Ali često je, Isuse, obala kao močvarna. Mulj, blato, drač. Ne nazire se dno. Ne nazire se ni vrh te mutne vode koja je tamna i gusta, a magla se spušta po njoj kao da ju ljubi poljupcima hladnim i stranim.
Isuse, znaš moje krive ceste, prašnjave, prepune su rupa, gledaš moja razderana koljena koja se vuku po toj prašini, a to Isuse peče, boli, to me lomi. Uskoro ne hodam,nego sjedim na sred tih cesta i suzama ispirem obrazeumrljane od nečistoće ceste. Slomljena sjedim i moram natrag. Ponekad je tako teško.jer se bojim, Isuse, da me nećeš primiti natrag….
Ponekad, u prašumi mojeg života, kada mi dlanovi krvare od trnja koje razmičem, opet zalutala u tmine, čujem strašne krikove nekih zloslutnih ptica mraka, hukove i pjev koji to i nije. Lijane mi se sapliću pod noge, padam pa se dižem. Pogleda uperena dolje jer je bolno dizati ga gore, svjetlu u kojemu si Ti.
Bojim se Isuse, da me nećeš primiti…
Toliko puta zalutam, utopim se u vlastitim izborima koji su jako daleko od Tebe. Slaba sam i ništavna. Moji izbori su kukavni. Moji promašaji toliko veliki da se ne mogu obuhvatiti niti mišlju, a kamoli rječju. Moje krivine toliko zavojite da, kada jednom uđem u njih, imam osjećaj da sam na vrtuljku. Moja glava klone, Isuse, euforija brzo prođe, slast, strast, užitak, sve odo ovoga svijeta me preplavi na čas…mislim „evo sreće“, nema sreće, sve je samo varljivi časak.
Budim se Isuse preplavljena sramom i – istinom.
Istina, Isuse, je toliko bolna i toliko oslobađajuća. Jer, koliko god ja zastranila, Ti me vratiš. Tvoj pogled, blag i prepun ljubavi, kao da mi poručuje:
„Dođi! Dođi ljubljena, nema veze, Ja sam tu.“
Kao da mi govoriš, tamo, u mom srcu:
„Vrati mi se! Pa zar ne znaš koliko te volim!“
I sada, jučer, danas, uvijek…
Dolazim pred Tebe, skrušena srca, slomljena grijehom, išibana krivim odlukama, zamrljana teretima ovoga svijeta, uvijek iznova puzim Isuse, k Tebi. A Ti me podižeš. Ti me dižeš i postavljaš na noge.
Ti me čistiš.
Ti me liječiš.
Ti me ljubiš.
Koliko god ja bila nisko, Ti me uvijek nanovo dižeš. Vraćaš mi dostojanstvo. Vraćaš mene Sebi. Vraćaš Sebe meni.
Krijepiš me, iscjeljuješ moje rane, čistiš blato kojime umrljah moju nutrinu. Nemjerljiva je ta ljubav…Nepojmljiva…Nedokučiva…
Ti, Isuse, samo Ti…
Opraštaš mi, smiješiš mi se:
„Idi, voljena, idi i ne griješi više.“
I kao da nadodaješ:
„Ja ću uvijek biti tu. Samo me moraš potražiti.“
Hvala Ti, Isuse, na ljubavi koja me očistila, na milosti koja mi je život u život vratila, na zagrljaju koji me sigurnošću obavio i na radosti zahvale koja me nosi čistim vodama rijeke mojih dana. Hvala Ti, Isuse, na slobodi koja me ispunila onda kada si me zavolio i ljubavlju svojom zaboravio sve ono krivo s čime sam Te u stranu odgurnula. Hvala Ti na miru koji si mi vratio i podsjetio me da je samo u Tebi moj mir. Hvala Ti na vodi oslobođenja kojom napajaš žednu dušu moju i uvijek me iznova krijepiš vodom života. Vodom Sebe.
Klikče biće moje od radosti čistoće i veliča duša mja Tebe, Spasitelju moj, Ljubavi moja, Bože moj!
Maja Vidaković
