Na današnji dan umro Josip Ruđer Bošković

U Milanu je 13. veljače 1787. umro Ruđer Josip Bošković, hrvatski filozof, matematičar, fizičar, astronom, diplomat i pjesnik. Rođen je 18. svibnja 1711. kao osmo dijete u dubrovačkoj obitelji Bošković, podrijetlom iz Hercegovine.
Autor: HRT/Laudato/

Već od petnaeste godine piše znanstvene  rasprave iz matematike, fizike i astronomije, pa je vrlo rano stekao ugled osobito nadarena znanstvenika. Prvu zapaženu raspravu “O sunčevim pjegama” objavio je kao dvadesetpetogodišnjak i u njoj je iznio dvije nove vlastite metode za određivanje elemenata vrtnje Sunca oko osi.

Slijedilo je više vrijednih i cijenjenih znanstvenih djela, a vrhunac je bila “Teorija prirodne filozofije”, koju je završio i tiskao u Beču 1758. To kapitalno i, za današnja shvaćanja mnogih problema i tema filozofije i prirodnih znanosti, iznimno važno djelo tek je 1974. u cijelosti prevedeno na hrvatski jezik i objavljeno kao dvojezično izdanje.

Prva od tri knjige posvećena je izlaganju Boškovićeva osnovnog shvaćanja tvari i sila koje djeluju u prirodi. U drugoj knjizi opširne su rasprave o primjeni teorije na mehaniku, a u trećem na fiziku. Na međunarodnom simpoziju u Dubrovniku, prigodom 200. obljetnice Teorije prirodne filozofije, fizičar Nils Bohr naglasio je da Boškovićeve teorije privlače sve veću pozornost suvremenih znanstvenika.

Budući da isusovci nisu blagonaklono primili “Teoriju prirodne filozofije”, Bošković napušta Rim i odlazi u Pariz, a zatim u London, gdje je bio primljen s velikim počastima. Nakon toga putuje po Belgiji, Nizozemskoj, Turskoj, Poljskoj i Austriji, a zatim je ponovno u Italiji, gdje je bio profesor optike i astronomije u Milanu i osnivač Zvjezdarnice u Breri. Poslije toga otišao je u Veneciju i ponovno u Pariz, gdje je bio postavljen za upravitelja Optičkog instituta za pomorstvo i primio francusko državljanstvo.

Zbog slabog zdravlja ubrzo se vratio u Milano, gdje je preminuo od komplikacija na plućima.

 

Francuzi detonirali prvu nuklearnu bombu u Sahari (1960.)

Dana 13. veljače 1960. Francuska je detonirala svoju prvu nuklearnu bombu. To testiranje obavljeno je u afričkoj pustinji Sahari i to na području današnjeg Alžira, koji je u to vrijeme još uvijek bio francuska kolonija.

Političko stanje u Alžiru bilo je u to doba vrlo složeno. Naime, mnogi su Alžirci željeli nezavisnost od Francuske, no u toj je zemlji živjelo i mnogo doseljenih bijelaca, koji su silom željeli da Alžir ostane dijelom Francuske. Između tih dviju skupina izbili su sukobi, a u svemu tome Francuska se matična zemlja isprva teško snašla. U Parizu je 1958. došlo do pada vlade, a na čelo zemlje pozvan je iz mirovine Charles de Gaulle, gotovo legendarna osobnost iz Drugog svjetskog rata.

De Gaulle je na neki način vratio red u posrnulu Francusku. U pogledu Alžira njegova je politika bila zanimljiva. Naime, on je shvatio da je osamostaljivanje te države neizbježno i stoga nije silom pokušavao zadržati francusku vlast nad Alžirom. Na neki je način Charles de Gaulle predstavljao ravnotežu između francuske nacionalističke desnice i zdravog razuma.

Nuklearna eksplozija na današnji dan izvršena je u južnom dijelu Alžira, u jednom od najpustijih područja Sahare. Bomba se nalazila na vrhu tornja visokog oko 100 metara. Snaga eksplozije bila je velika – čak oko 70 kilotona, što je bilo znatno više od prvih bombi koje su eksplodirale SAD, SSSR i Ujedinjena Kraljevina. Za usporedbu, bomba koja je sravnila Hirošimu imala je samo 16 kilotona.

Predsjednik Charles de Gaulle navodno je na vijest o eksploziji izjavio: “Hourra pour la France! Depuis ce matin, elle est plus forte et plus fière.” (“Hura za Francusku! Nakon ovog jutra ona je snažnija i ponosnija.”)

Masakr u Škotskoj kod Glencoea (1692.)

Veliki masakr kod Glencoea u Škotskoj dogodio se 13. veljače 1692. godine. Ubijeno je 38 muških pripadnika klana MacDonald od Glencoea, a još je 40 žena i djece poginulo zbog izloženosti zimi, nakon što su im razoreni domovi.

Masakr su počinili pripadnici britanske vojske, a žrtve su bili škotski gorštaci (eng. Highlanders), tj. stanovnici škotskog Visočja (eng. Highlands). Zločin je bio tim grozniji jer su gorštaci svoje ubojice prethodno ugostili i nahranili. Radilo se o razdoblju sukoba između jakobita (pristalica svrgnutog katoličkog kralja Jamesa II., kojeg su podržavali i gorštaci) i pristalica protestantskog kralja Vilima III. Oranskog.

Mjesto Glencoe nalazi se u škotskom Visočju, 50-ak kilometara od poznatog Loch Nessa. Tamošnji seoski poglavar trebao je nakon svrgavanja kralja Jakova II. (James II.) dati prisegu novom kralja Vilimu III. Oranskom. Međutim, za to je čekao dopuštenje svrgnutog kralja Jakova II. koji je bio u progonstvu. To je dopuštenje Jakov II. doista i dao, ali je zbog zime i loših uvjeta kasno pristiglo u Glencoe.

Neki su Škoti, neprijatelji gorštaka, iskoristili tu činjenicu i osigurali britansku naredbu za uništenje sela. Vojnici su već otprije došli u selo tražeći prenoćište i hranu, izgleda bez namjere ubijanja. Gorštaci su ih ugostili i primili na stan tijekom nekoliko tjedana, a zatim je došla naredba za masakr. Gorštaci su ubijani čak i u svojim krevetima, a kuće su im uništavane.

Tragični francuski maršal Bazaine (1811.)

Dana 13. veljače 1811. rođen je François Achille Bazaine, francuski maršal i jedan od najslavnijih pripadnika Legije stranaca. Vojnikom je Bazaine postao 1831. godine, a ubrzo je ušao u Legiju stranaca, koja je formirana upravo u to vrijeme. Tijekom svoje se vojničke karijere Bazain zatim uspinjao po činovima do samog vrha, tako da je prošao sve činove i položaje, od običnog vojnika do maršala Francuske. Ratovao je i na egzotičnim lokacijama na kojima se borila Legija stranaca. Primjerice, duže je vrijeme proveo u Sjevernoj Africi, a borio se i na Krimu te u Meksiku.

Bio je svojedobno navodno najmlađi general u francuskoj vojsci, a više je puta i ranjen. Za pokazanu hrabrost u Meksiku bio je nagrađen Velikim križem Legije časti, što je bilo najviše francusko odlikovanje. Maršalom Francuske postao je Bazaine 1863. godine, kad je bio tek u ranim 50-im godinama života. Postojala je glasina da je svojedobno u Meksiku namjeravao svrgnuti cara Maksimilijana Habsburškog i proglasiti se carem.

Nekoliko godina nakon Bazaineovog povratka iz Meksika, Napoleon III. dao mu je vodeću ulogu u Francusko-pruskom ratu. Francuzi su pobijeđeni, a nova je republikanska vlast iskoristila zatim maršala Bazaina kao žrtveno janje. Osuđen je na smrt, no presuda mu je ipak preinačena u tamnicu. Nakon nekog vremena uspio je pobjeći iz zatvoreništva na francuskom sredozemnom otoku Sainte-Marguerite (gdje je nekoć navodno bio zatočen i misteriozni Čovjek sa željeznom maskom). Bazaine se zatim sklonio u inozemstvo, a preminuo je 1888. u Madridu kao siromah.

Kralj Poljske okrunjen za kralja Francuske (1575.)

Dana 13. veljače 1575. dogodila se jedinstvena situacija u povijesti da je kralj Poljske bio okrunjen za francuskog kralja. Bio je to Henrik III. iz dinastije Capet-Valois. Naime, on je u doba vladanja svog starijeg brata kralja Karla IX. od Francuske izabran za poljskog kralja (u Poljskoj se kraljevsko prijestolje u načelu nije nasljeđivalo nego je kralja birao parlament). Tako je Henrik III. postao poljskim kraljem 1573. godine, a iduće je godine i krunjen u Krakovu. U Francuskoj je u to doba kao kraljev brat imao titulu vojvode od Anjoua.

Budući da je Henrikov brat, spomenuti kralj Karlo IX., umro bez potomaka, Henrik III. ga je naslijedio. Time je ujedinio krune Poljske i Francuske. Pomazan je i krunjen u Reimsu, tradicionalnom mjestu krunidbe francuskih vladara. Poljski parlament donio je odluku da će Henrik III. izgubiti poljsko prijestolje ukoliko se ne vrati u Poljsku do 12. svibnja 1575. godine. I doista, nije se vratio u tu zemlju pa je poljsko prijestolje proglašeno upražnjenim. Francuskom je Henrik III. nastavio vladati sve do 1589. godine. Zanimljivo je da je 1578. osnovao znameniti Red Svetog Duha (franc. L’Ordre du Saint-Esprit) kao najviši francuski viteški red.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI