VI. Poglavlje Franjevačka crkva u Subotici

Kad su Franjevci sa svojim dalmatinskim narodom 1695. došli u Suboticu, o. Jerko Ludassi – Guganović – je prizemlje Kaštela, gdje se nalazila jedna prostorija većeg opsega kao neka palača, pretvorio u privremenu kapelu i u njoj je vjernicima služio svetu Misu i dijelio sakramente.

Isto je ponovio i o. Aleksandar Spanik 1697. i uz tu se kapelicu i nastanio u dvije manje sobice.

Poslije Rakocijeve bune, kad su se 1707. konačno smirili u Subotici, kapela u Kaštelu dobila je svoje uređenje. Mali oltar je bio smješten ondje, gdje se u sadašnjoj crkvi nalazi kor, a u nju se ulazilo sa jugozapadne strane, – sa strane. Iznad oltara je bila slika sv. Mihovila, arkanđela, kome su na slici stajali sa strane sv. Franjo Asiški i sv. Antun Padovanski. Kapela je podignuta od početka u čast sv. Mihovilu, jer su vjernici u Subotici bili vojnici i vojničke obitelji. Ta je slika nabavljena još za turskih vremena i šteta što se izgubila. Na zidu kapele visjela je još jedna stara slika Bezgrješnog Začeća, koje također više nema. Sakristija je bila s lijeve strane oltara, ondje gdje se danas u crkvi nalazi Trpni Isus, a 1907. su tu bila vrata iz crkve na hodnik. Sakristija – to je bila zapravo mala soba nekada turske kuće, u koju je s ulice vodilo 12 stepenica, a danas je to hodnik samostana uz toranj.

S vremenom je ta prva crkva u Subotici postala premalena da primi sve one vjernike, koji su nedjeljom i blagdanom dolazili na Misu. Često su morali stajati izvan kapele što je zimi bilo vrlo neugodno i teško. Nešto je trebalo poduzeti. I narod je savjetovao da se u tu svrhu cijeli Kaštel preuredi za crkvu. Savjet je općenito prihvaćen, premda su se bunile one obitelji subotičkih kapetana, koje su u gornja dva kata Kaštela stanovale.

1720. bio je podignut zvonik na drvenim stupovima uz Kaštel. I kad bi s tog zvonika zvono pozivalo vjernike na službu Božju, narod je radosno govorio: – Ovo je znak naših kapetana s kule da treba poći graditi crkvu!“

Prije svega trebalo je Kaštel dobiti, jer je pripadao vojničkoj upravi. Salvatorijanski provincijal o. Josip Bede obratio se pismenom molbom generalu Teodoru de Pilliers u Segedinu kao glavnom zapovjedniku svih 13 utvrđenja u Bačkoj i zamjeniku carevu, da on izmoli od cara Karla VI. subotički Kaštel Franjevcima za crkvu. Molba je napisana 25. X. 1723., a na njoj je general Teodor de Pilliers vlastoručno napisao svoj odgovor s odobrenjem da se Kaštel u Subotici daje Franjevcima, kako bi oni mogli iz njega napraviti crkvu. Rješenje je dano 6. XII. 1723. Taj se dokumenat originalno opečaćen čuva u samostanskom arhivu pod H1 godine 1723.

Da su Franjevci stvarno posjednici Kaštela, u kojem je crkva, i sveg onog zemljišta u unutrašnjem opkopu Szabatke (in Vallo interiori hic ni Szabatka sito) potvrđuje Ivan Kostka u ime bečkog carskog vijeća 1729., kako je to vidljivo iz arhivskog dokumenta H5. A jednaku potvrdu Franjevcima izdaje i Barun de Weiss, pukovnik, zapovijednik Segedina 2. VII. 1730., sa dodatkom „da Franjevci neće tražiti nikakvu posebnu pomoć za gradnju crkve i nikakve uslove zahtjevati za svoju kuću od naroda (et quod nihil specialis in aedificium ecclesiae et Domus suae a populo exiget)“ (AS u S 1730. H4)!

Budući da su u Kaštelu stanovale tri obitelji subotičkih kapetana, ovi se nisu htjeli izseliti i trebala je posebna naredba vlasti da to ipak učine. Izselili su se, ali Kaštel nijesu htjeli napustiti, pa su u njegovoj blizini sagradili sebi kuće. I to: Jakov Sučić, prvi kapetan, podigao je kuću na prostoru, Jug Zapad gdje i danas stoji nedaleko lijevog tornja današnje crkve. Na Jug ili prema pročelju Kaštela sagradio je kuću Luka Sučić, kapetan, a ta se 1753. po odredbi Antuna Grassalkovića, kraljevskog komesara u Subotici morala srušiti, jer je na tome mjestu smetala Časti crkve (AS u S 1751 53 H9). Treći kapetan Đuro Sučić sagradio je kuću blizu Kaštela prema Zapadu, ta je stajala iza crkve na kraju samostanskog vrta i dvorišta i do nje je kroz samostansko dvorište i vrt, a uz jugozapadni zid crkve vodio put. I ta je kuća 1753. srušena, samostan zatvorio spomenuti put, a Martinu Sučić sinu Đure isplatio 150 rajnskih forinti i dao sve kamenje od srušene kuće da sebi može sagraditi novu. (AS u S H9 i H11 i H12 1751 53).

Od 1724. 1730. o. Jerko Ludassi kao poglavar rezidencije u Subotici i kao upravitelj župe vodi pomnu brigu oko sabiranja dobrovoljnih priloga za proširenje nove crkve. Prema sačuvanom popisu dobročinitelja, koji se čuva u arhivu samostana kao ovjerovljeni dokumenat pod znakom K 1. 2. 3., sabrano je 4000 rajnskih forinti u novcu, a za taj se novac nabavio potreban materijal – drvo, kamenje, cigla, vapno. Uz novac sabrano je i u naravi – žito, ovce.

Da ne bi bilo prigovora sa strane vojne vlasti, koja je tražila da Franjevci ne stavljaju nikakve terete narodu za izvođenje te gradnje, postoji i službena potvrda iz 1732. gdje građani izjavljuju da su svoje priloge dali slobodno na slavu Božju, sv. Mihovilu kao zaštitniku crkve i kao znak zahvalnosti Franjevcima i da ne žele nikada ni za sebe ni za svoje nasljednike imati za župnike ili upravitelje župe osim Franjevaca (et nec alios unquam cum successoribus nostris volentes pro Parochis, aut administratoribus parochiae Szabatkiensis habere et recognoscere). Dokumenat je potpisalo 18 građana i šest jurata. (AS u S K5 za 1732).

Kad je sve bilo uređeno, gradnja proširenja crkve i prilagođivanja započela je 1730. Samostan je 28. VI. 1730. sklopio ugovor – original na njemačkom, a prepis na latinskom – s budimskim majstorom zidarom Matijom Kajer, koji se obvezao da će:

1.produžiti crkvu na 17 orgija (32, 232 metra), to jest napraviti novo svetište;

2.da će u tornju jedan zid potpuno srušiti i podići novi; isto tako srušit će i poprečni

zid (murum transversalem in Corpore ecclesiae) – završni zid sa zapadno sjeverne strane Kaštela; zidove će obnoviti izvana i iznutra; srušit će sve zidove u katovima Kaštela; postavit će bolte (strop) nad sakristijom i crkvom, a pod svetištem i pod sakristijom napravit će kripte i bolte;

3.u lađi stare crkve otvorit će prozore i vrata, izgraditi kor, a ovaj s crkvom i

svetištem očistiti, pobijeliti i sve potrebno pribaviti;

4.podići će sakristiju i hodnik uz crkvu s dvostrukim boltom – prizemlje i kat – sve

izvana i iznutra obijeliti, a uz to podići stepenice na kor i pokraj sakristije.

Sve to majstor zidar Matija Kajer napravit će za svotu od 2800 rajnskih forinti (AS u S I1 za 1730.)

Radilo se dakle, o preuređenju Kaštela za novu produljenu crkvu. Vanjski – uzdužni zidovi ostali su stari zidovi Kaštela. Svetište je na sjeverozapadnoj strani potpuno novo sagrađeno. A da bolte stropa nad lađom crkve budu što sigurnije, utvrđeni su zidovi crkve dozidanim polustupovima, kako je to i danas još vidljivo. Prema jugoistoku otvorena su nova ulazna vrata i podignut zidani kor. Otvoreni su i prizori na jugozapadnom zidu. Sakristija je iznova sagrađena s desne strane, gdje se danas nalazi kip Žalosne Gospe, prema samostanu.

S preuređenjem crkve se započelo 1. VII. 1730., a temeljni kamen crkve – zapravo svetišta – postavljen je 22. rujna 1730. po ocu Lovri Jankoviću, propovjedniku u Subotici, a uz prisutnost o. Jerka Ludassi, gvardijana i poglavara rezidencije i upravitelja župe. Temeljni kamen je postavljen u svetištu prema sjeverozapadu.

Gradnja je trajala šest godina – do 1736. I sve bi išlo dobro, da majstor zidar Kajer nije pravio neprilike. Nije se držao ugovora i nije htio srušiti poprečni zid staroga Kaštela i jedan zid u tornju. Zid su srušili vjernici subotičke župe sjekirama i motikama, a za plaću su uzeli samo poneku čašu vina iz samostanskog podruma zadovoljni da mogu nešto i osobno pridonijeti gradnji kuće Božje i svoje. Kajer bi od preuzeta posla i odustao, da ga vlasti nijesu primorale da napravi sve za što se samostalno ugovorom obvezao. Radi djelomična neispunjenja ugovora plaća mu je bila nešto smanjena.

Glavni pokretač gradnje crkve o. Jerko Ludassi – Guganović – nije dočekao njeno dovršenje, jer je 1732. umro. A ni graditelj Kajer također, jer je i on prije 1736. umro. No, završenu crkvu i sposobnu za vršenje svetih čina odlučila su braća u Subotici i posvetiti. Zamolili su nadbiskupa Gabrijela Patačića od Zajezde i on se rado odazvao i 15. travnja 1736. na drugu nedjelju po Uskrsu, na nedjelju dobrog Pastira, posvetio je franjevačku subotičku crkvu u čast sv. Mihovila, arkanđela, jer je od dolaska Franjevaca u Suboticu stajala pod zaštitom sv. Mihovila, a ne u čast Majci Božjoj, kako to neupućeni pišu.

Bilo je to za pape Klementa XII., za austriijskog cara Karla VI., za provincijala o. Josipa Bede, a brigom i marom samostanske braće pod upravom o. Gabrijela Parvi, poglavara i upravitelja župe u Subotici, te isključivo doprinosom vjernog naroda kao dobročinitelja. (Kuć. pov. Sub. sam. Ia. za 1736.)

* O. Paškal Cvekan: Subotički franjevački samostan i crkva, Subotica 1977. godina(1)

Iz knjiga „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u kojoj je na 116 strana prikazana je povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine. Knjiga Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici podijeljena je u devet poglavlja:

I.Uvodna zapažanja

II.Subotica u 18. stoljeću

III.Najstariji podaci o subotičkim franjevcima

IV.Franjevački dušobrižnici u Subotici od 1693. – 1773.

V.Izgled Stare crkve

VI.Franjevačka crkva

VII.Samostanska crkva

VIII.Od rezidencije do samostana

IX.Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici kroz fotografije

 Preuzeto:http://www.hnl.org.rs/nova/hrvatske-novine/1284-povodom-300-obljetnice-franjevacke-rezidencije-sv-mihovila-u-subotici