Podjela Austrije na četiri okupacijske zone (1945.)
Podjela Austrije na četiri okupacijske zone: američku, britansku, francusku i sovjetsku, dogovorena je 9. srpnja 1945. godine. Pod britansku je zonu potpala Koruška, veći dio Štajerske i istočni Tirol. Pod američku je zonu potpao Salzburg i veći dio Gornje Austrije, a pod francusku Tirol i Vorarlberg. Ostatak Gornje Austrije, cijela Donja Austrija i Gradišće (njem. Burgenland) na neki su način najgore prošli jer su potpali pod sovjetsku zonu, ponešto slično kao i područje Istočne Njemačke.
Prvi upravitelj američke zone bio je general Mark Clark, koji je prethodno bio zapovjednik američkih snaga na bojištu u Italiji (prvi je ušao u Rim nakon odlaska Nijemaca). Prvi upravitelj britanske zone u Austriji bio je general Sir Richard McCreery, a francuske general Marie Émile Antoine Béthouart. U sovjetskoj je zoni prvi upravitelj bio poznati maršal Sovjetskog Saveza Ivan Stjepanovič Konjev, koji je kasnije postao i vrhovnim zapovjednikom snaga Varšavskog pakta. Grad Beč također je podijeljen na četiri zone, s time da je uže središte grada bilo pod rotacijskom upravom svih četiriju sila.
Velika pobjeda Eugena Savojskog (1701.)
Dana 9. srpnja 1701. odigrala se Bitka kod Carpija, prva u Ratu za španjolsko naslijeđe. Taj je rat trajao zatim gotovo 13 godina i uzrokovao je goleme ljudske žrtve, kao i veliko prekrajanje političke karte Europe. Rat se vodio oko prava na nasljeđivanje prostranih španjolskih posjeda, koji su osim Španjolske u to vrijeme obuhvaćali velik dio Italije, područje današnje Belgije, goleme dijelove Sjeverne i Južne Amerike, Filipine, kao i velik broj drugih španjolskih kolonija diljem svijeta.
Problem s nasljeđivanjem nastao je nakon smrti posljednjeg španjolskog kralja iz tamošnje grane dinastije Habsburg. Austrijski su Habsburgovci po logici srodstva željeli preuzeti Španjolsku, no francuski kralj Luj XIV., čijoj je dinastiji spomenuti španjolski kralj oporučno ostavio posjede, proglasio je novim kraljem Španjolske svog unuka Filipa. Car Leopold I. Habsburški poslao je preventivno u Italiju svog vojskovođu princa Eugena Savojskog, koji se u spomenutoj Bitki kod Carpija suprotstavio Francuzima. Eugen Savojski prodro je u Italiju sa sjevera, preko Alpa, a bitka se odvila kod rijeke Adige u Padskoj nizini, otprilike između Verone i Ferrare. Francusku je vojsku predvodio maršal Nicolas Catinat, prilično uspješan i iskusan vojskovođa koji na visoke položaje nije dospio rođenjem nego zaslugama.
Eugen je nadmoćno pobijedio, što je dodatno povećalo njegovu slavu u Europi. Poraženog maršala Catinata kralj Luj XIV. uskoro je zamijenio maršalom Villeroyom, koji je bio kraljev prijatelj još od djetinjstva (Villeroyov je otac bio odgojitelj Luja XIV. u njegovoj mladoj dobi). Princ Eugen uspio je već u rujnu iste godine poraziti i maršala Villeroya u Italiji pa se još jednom dokazao kao sposoban vojskovođa.
Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju za šaku dukata (1409.)
Jedna od najsramotnijih epizoda u hrvatskoj povijesti dogodila se 9. srpnja 1409. godine. Tada je Kralj Ladislav Napuljski prodao Mletačkoj Republici svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata. Time je Venecija dobila legitimitet za osvajanje Dalmacije kojom će vladati sljedećih gotovo 400 godina. Ladislav Napuljski prodao je Dalmaciju jer mu je bilo jasno da je neće moći zadržati oružjem, pa je htio od cijele stvari izvući barem financijsku korist. Njegovo pravo na Dalmaciju temeljilo se na činjenici da je okrunjen u Zadru 1403. u katedrali sv. Stošije za kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije.
Međutim, tu je krunidba osporio vladajući ugarski kralj Žigmund Luksemburški, koji je krunjen još 16 godina prije. Žigmund je bio moćniji vladar od Ladislava, jer je pretendirao i na prijestolje Svetog Rimskog Carstva i Češke, a prethodne godine je osnovao i znameniti Red zmaja (lat. Societas Draconistrarum), čiji su članovi bili brojni moćni kršćanski knezovi i vitezovi.
Žalosno je kako se Ladislav Napuljski s Mlečanima pogađao oko cijene za Dalmaciju. Prvo je tražio 300.000 dukata, no Mlečani su nudili samo 100.000 i to u četiri obroka. Zatim je Ladislav spustio cijenu na 200.000, a potom i na 150.000. Mlečani su međutim sada davali samo 60-70.000 i to u tri obroka. Konačno, navedenog dana postignut je sporazum. Ladislav je pristao na 100.000 dukata, a zauzvrat je dao svoje pravo na čitavu Dalmaciju.
Sporazum je potpisan u crkvi sv. Silvestra u Veneciji. Već 20 dana kasnije nad Zadrom se zavijorila mletačka zastava s lavom sv. Marka. Ironija je u tome što je prije šest godina, u istom gradu, na ustrajanje hrvatske strane, baš u Zadru okrunjen Ladislav Napuljski za hrvatskog kralja, a pritom je još i dao riječ da će “braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”.
piše: Dražen Krajcar
Goran Ivanišević senzacionalno osvojio Wimbledon (2001.)
Dana 9. srpnja 2001. postigao je Goran Ivanišević najveći uspjeh u povijesti hrvatskog tenisa, osvojivši prestižni Wimbledon turnir u Britaniji. U finalu je pobijedio Australca Patricka Raftera, svojedobno prvog igrača svijeta, rezultatom 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7. Meč je trajao nešto više od tri sata. Ivaniševićeva je pobjeda još značajnija ako se zna da je u to doba imao problema s ozljedom ramena, zbog čega je proteklih godina pao na 125. mjesto na ljestvici najboljih igrača svijeta (7 godina prije, 1994., bio je drugi najbolji svjetski igrač).
Goran Ivanišević prije te pobjede već je tri puta igrao u finalu Wimbledona i sva tri puta je izgubio (1992. od Agassija, a 1994 i 1998. od Samprasa). Zbog ta tri poraza u finalu mnogi su mislili da mu nije suđeno da osvoji Wimbledon, ali je ipak uspio i pokazao da se ustrajnost isplati. Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojeg se Ivanišević bacio na leđa, plakavši kao malo dijete, danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala… sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac.
Inače prije početka turnira Ivanišević je u svoju sobu zalijepio poster najboljeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića koji je tragično stradao u prometnoj nesreći 1993. godine. Sam je priznao da je “s Draženom svako jutro razgovarao…”. Nakon senzacionalne pobjede trijumf je posvetio upravo Draženu Petroviću.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
