Vatroslav Lisinski – skladatelj prve hrvatske opere (1819.)
Prvi hrvatski profesionalni glazbenik Vatroslav Lisinski rođen je 1819. u Zagrebu pod imenom Ignac Fuchs. Studirao je pravo i filozofiju, a glazbom se bavio tek usputno. Tek pod utjecajem Ilirskog pokreta i na nagovor A. Štrige posvećuje se skladanju. Kroatizira svoje ime i prezime i postaje prvi skladatelj Hrvatskog narodnog preporoda.
Njegova opera Ljubav i zloba praizvedena je 1846. što je izazvalo veliko oduševljenje među hrvatskim rodoljubima. Treba spomenuti da Zagreb u to vrijeme nije imao ni stalnog profesionalnog orkestra, a kamoli opernog ansambla. Nakon tog uspjeha Lisinski, uz donaciju iliraca, odlazi na usavršavanje u Prag gdje sklada niz djela: Večer, Bellona, najveći dio opere Porin i druge.
U jesen 1850. vratio se razočaran u Zagreb jer mu, unatoč zauzimanjima bana Jelačića, nije bilo omogućeno polaganje završnoga diplomskog ispita na praškome Konzervatoriju.
U Hrvatskoj Lisinski zatiče promijenjene društvene prilike, budući da je ilirski entuzijazam splasnuo pod Bachovim apsolutizmom. Spriječen u pokušaju da se namjesti kao nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, obavljao je dužnosti besplatnoga nadzornika školskih učionica i druge administrativne poslove. Neshvaćen, razočaran i obeshrabren Lisinski dovršava Porina nakon čegase zaklinje da više nikada neće skladati.
Ipak, neposredno prije smrti sklada ofertorij Cum invocarem kao svojevrsni vlastiti rekvijem.
Vatroslav Lisinski preminuo je u Zagrebu 1854. sa nepunih 35 godina. U svom kratkom životu skladao je ukupno 145 skladbi. Praizvedba njegove najpoznatije opere Porin bila je tek 1897., 43. godine nakon njegove smrti.
piše: Dražen Krajcar
Vojvoda koji je uzdignuo Torino u prijestolnicu (1528.)
Emanuel Filibert, savojski vojvoda i važan vladar iz talijanske povijesti rođen je 8. srpnja 1528. godine. Osobito je značajan po tome što je preselio prijestolnicu Savojskog Vojvodstva iz Chambéryja u Torino. Radilo se o važnoj promjeni, koja je utjecala na kasniju talijansku povijest (Chambéry se nalazi u današnjoj Francuskoj, sa zapadne strane Alpa, a Torino u današnjoj Italiji, s talijanske strane Alpa). Emanuel Filibert imao je nadimak Željeznoglavi (Testa di ferro), zbog svojih vojničkih osobina. Rodio se u spomenutom Chambéryju, koji je prethodno stoljećima služio kao prijestolnica Savojskog Vojvodstva.
U njegovoj mladosti veći dio savojskih teritorija bio je pod francuskom okupacijom, no znamenitim Mirom u Cateau-Cambrésisu vraćeni su mu gotovo svi posjedi. Postao je time jednim od rijetkih nezavisnih vladara u Italiji, jer je velik dio ostalih talijanskih država bio pod habsburškom vrhovnom vlasti. Nakon ostvarenja odredbi Mira u Cateau-Cambrésisu posjedi Emanuela Filiberta od Savoje prostirali su se na velikom području od Burgundije do Nice na obali Sredozemnog mora.
Dapače, Emanuel Filibert vladao je nad velikim dijelom zapadnih Alpa, što mu je davalo kontrolu nad strateški važnim alpskim prijevojima i trgovačkim putovima. Nakon preseljenja prijestolnice u Torino, u tom su gradu građene brojne vladarske palače savojske dinastije. Kasnije je ta dinastija dobila izraziti talijanski identitet (izvorno je bila bliža francuskoj sferi), a pod svojom je vlasti u 19. stoljeću okupila cijelu Italiju (pripadnici dinastije Savoja postali su talijanskim kraljevima).
Grof Zeppelin – industrijalac, časnik i inženjer (1838.)
Dana 8. srpnja 1838. rođen je grof Ferdinand von Zeppelin, njemački industrijalac, vojni časnik i inženjer, po kojem je dobio naziv tip zračnih brodova cepelin.
Zeppelin je rođen u nekadašnjem dominikanskom samostanu kod grada Konstanza na obali Bodenskog jezera, tj. na krajnjem jugu današnjeg teritorija Njemačke. Ipak, njegova obitelj Zeppelin vukla je podrijetlo iz sjeverne Njemačke, s područja Mecklenburga i Zapadnog Pomorja. Obitelj je dobila ime po mjestu Zepelin (piše se s jednim p), smještenom 30-ak kilometara od obale Baltičkog mora. Ondje su pripadnici obitelji Zeppelin stekli plemićki status još u srednjem vijeku.
Obitelj Zeppelin već se nekoliko generacija prije Ferdinanda doselila na područje Württemberga i drugih krajeva u južnom dijelu Njemačke. Dobili su visoke službe i grofovski naslov, tako da je Ferdinand von Zeppelin rođen kao sin ministra i dvorskog maršala grofa Friedricha von Zeppelina.
Ime Zeppelin ostalo je ovjekovječeno Ferdinandovim postignućima na području zračnih brodova. Naime, grof se tijekom vojne karijere upoznao s mogućnostima izviđačkih balona, koje su ga potaknule da izradi novi tip letjelice, krutog zračnog broda s metalnim kosturom, koja je kasnije prema njemu dobila ime. Nakon što je otkupio projekt hrvatskog konstruktora D. Schwarza, uspio je izraditi niz letjelica nazvanih LZ1, LZ2 itd. Projekt je privukao veliku pažnju javnosti i vlasti tako da mu nije bilo teško prikupiti sredstva. Jedno vrijeme čak se vjerovalo da će cepelini postati popularniji od aviona, no to se naravno nije dogodilo.
Zanimljivo je da kompanija Luftschiffbau Zeppelin GmbH u Njemačkoj postoji još i danas.
Arthur Evans – otkrio palaču na Kreti (1851.)
Dana 8. srpnja 1851. rođen je Arthur Evans, britanski arheolog slavan po otkriću palače u Knosu (Knososu) na Kreti. Evans je imao vrlo dug život od čak 90 godina, a tijekom svoje je karijere utjecao na mnoge kolege arheologe, ali i na širi opseg zbivanja u svjetskoj povijesti. Rodio se u mjestu Nash Mills u engleskoj grofoviji Hertfordshire, sjeverozapadno od Londona. Otac mu je također bio arheolog, a obitelj je posjedovala tvornicu papira u Engleskoj, čiji su prihodi Arthuru Evansu kasnije pomogli pri financiranju arheoloških iskapanja.
Evans je u mladosti studirao na znamenitim sveučilištima u Oxfordu i Göttingenu, a zatim je kao dvadesetogodišnjak organizirao privatnu ekspediciju po Balkanu, čiji je veliki dio u to vrijeme još uvijek bio u sastavu Osmanskog Carstva. Proputovao je Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu upravo u vrijeme Bosansko-hercegovačkog ustanka, koji je trajao od 1875 do 1878. godine. Evansova putovanja u tom razdoblju imala su avanturistički karakter, s obzirom na nestabilne političke prilike na tim područjima.
U tridesetim godinama života postao je ravnateljem muzeja Ashmolean (engl. Ashmolean Museum) u Oxfordu. Vršio je arheološka iskapanja na Siciliji i u južnoj Italiji, a od 1894. na Kreti, gdje je došao do prijelomnih otkrića. Naime, otkopao je ostatke palače minojskih vladara u Knosu na Kreti, a zatim se potrudio te građevine i rekonstruirati in situ, što se danas smatra nedopustivim postupkom. Evansovi napori, slično kao i Schliemannovi kod pokušaja iskapanja Troje, urodili su velikom popularizacijom stare povijesti, no napravili su i štetu na arheološkim nalazištima. Nakon stjecanja svjetske slave, otprilike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Evans je još dugo poživio, sve do 1941. godine, a preminuo je u dubokoj starosti u Youlburyju pokraj Oxforda.
Izvor: Povijest.hr
