Dogodilo se na današnji dan 23.09.

93

23. rujna sveti Padre Pio – kako je dobio stigme koje su trajale 50 godina?

Piše: Petar Horvatić

 

Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine.

Dne 22. listopada 1918. godine Padre Pio pisao je svome duhovniku, ocu Benedettu, opisujući kako je primio stigme:

Ujutro, 20. prošloga mjeseca, na koru, nakon što sam slavio svetu misu, prepustio sam se pospanosti, nešto slično slatkome snu. Svi nutarnji i vanjski osjeti, štoviše, sve sposobnosti moje duše, bili su uronjeni u neopisivu tišinu. Okruživala me, i gotovo na me nasrtala, potpuna tišina. Odjednom sam bio ispunjen neizmjernim mirom i napuštenošću, koji su sve preplavili stvarajući zatišje u previranjima. Sve se ovo dogodilo u tijelu.

Dok se ovo događalo, pred sobom sam ugledao misterioznu osobu sličnu onoj koju sam vidio u večernjim satima 5. kolovoza. Jedina je razlika bila u tome što je po njegovim rukama, nogama i boku sada kapala krv. Pogled na to uplašio me a ono što sam u tome trenutku osjećao neopisivo je. Pomislio sam da bih trebao umrijeti i uistinu sam trebao umrijeti da Gospodin nije intervenirao i ojačao moje srce od kojega su mi gotovo gorjela prsa.

Vizija je nestala te sam postao svjestan da su mi ruke, stopala i bokovi uprskani krvlju. Zamislite agoniju koju sam iskusio i nastavio je kušati gotovo svakodnevno. Ranjeno je srce neprekidno krvarilo, osobito od četvrtka do nedjelje navečer. Dragi Oče, umirem od bola zbog rana i stida koji osjećam u svojoj duši. Bojim se da ću iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moju iskrenu molbu da me izbavi iz ovoga stanja. Hoće li mi Isus, koji je dobar, udijeliti ovu milost? Hoće li me On konačno osloboditi od ovoga stida koji su u meni prouzročili ovi vanjski znakovi? Uzdignut ću svoj glas i neću prestati moliti dok On u svome milosrđu ne uzme, ne rane ili boli, što je nemoguće jer ja želim biti opijen boli, nego ove vanjske znakove koji mi stvaraju takvu sramotu i nepodnošljivo poniženje. (Pisma 1, br. 511)

Knjiga franjevca Francesca Castellija pod imenom “Otac Pio pod istragom”, koja se temelji na donedavno tajnim dokumentima iz vatikanskih arhiva koje se tiču istraga o stigmama svetog oca Pija, dokazala je nadnaravno podrijetlo stigmi Padre Pia.

Osim toga, otac Pio bio je pun herojskih kreposti, te poput našeg Leopolda Mandića osobito posvećen sakramentu pokore, tj, ispovijedanju vjernika. On kao izvanredni molitelj uživao je posebne Božje darove, i izvanjske (ekstaze, viđenja) i nutarnje (lokucije). Osobitu radost imao je u služenju svete mise.

Mnogi su još za njegova života po molitvi Padre Pija dobivali uslišanja i čudesna ozdravljenja, čak i od najtežih i neizlječivih bolesti.

Treba dodati da je Padre Pio mnogo patio zbog svojih rana i svoga rada. No, u svim prilikama je s bezgraničnim strpljenjem sve podnosio, pa i podmetanja koja su dolazila iz crkve, te je sa velikom poslušnošću i ljubavlju obavljao svakodnevne dužnosti, što je jedan od važnih dokaza svetosti.

Izvor: narod.hr/kristofori.hr

23. rujna 1669. Zagreb – znate li da je Sveučilište osnovala crkva?

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 23. rujna 1669. car Leopold je uzdignuo zagrebačku Isusovačku akademiju na status sveučilišta. Isusovci su upravljali zagrebačkim sveučilištem više od stotinu godina, sve do 1773. godine, kada je taj red ukinut.

Između ostaloga, Isusovci u Zagreb dolaze 1606. a već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. godine.

Diplomom cara Leopolda I. zagrebačka Isusovačka akademija uzdignuta na status sveučilišta. To je razlog zbog kojeg Sveučilište u Zagrebu slavi 1669. kao godinu svog osnutka.

Zagrebačko je sveučilište najstarije u Hrvatskoj s neprekidnim djelovanjem (najstarije hrvatsko sveučilište uopće je ono u Zadru iz 1396., no nije imalo neprekidno djelovanje). Isusovci su upravljali zagrebačkim sveučilištem više od stotinu godina, sve do 1773., kada je taj red ukinut.

Na temelju stvorene infrastrukture isusovci organiziraju društvo i život koji i danas funkcionira na prostoru Republike Hrvatske. Kao rezultat svega, a i najvažniji aspekt, nastaje ljudstvo u obrazovnom, diplomatskom i u drugim sferama isusovačkog reda.

Valja napomenuti da su ovi katolički redovnici Hrvatskoj umnogome doprinijeli i pismenosti hrvatskog puka jer su bili prvi pisci gramatika na hrvatskom jeziku.

Zapadna civilizacija – veliko djelo Katoličke Crkve (1. dio)

Zapadna civilizacija – veliko djelo Katoličke Crkve (2. dio): Uvođenje sustava sveučilišta

Zapadna civilizacija – veliko djelo Katoličke Crkve (3. dio): Doprinos razvoju astronomije

Izvor: narod.hr


 

23.09.1876

Horvat Kiš, Franjo

Horvat Kiš, Franjo, pripovjedač i putopisac (Lobor, kraj Zlatara, 23.IX.1876 – Zagreb, 2.VI.1924). Gimnaziju polazio u Varaždinu i Zagrebu, gdje je upisao i učiteljsku školu, iz koje je isključen, te ju je završio u Osijeku. Kao učitelj nižih pučkih škola najdulje je (1909–19) službovao u Karlovcu. Od 1919. do smrti od tuberkuloze bio je tajnikom Medicinskoga fakulteta u Zagrebu.Pisao je pjesme, feljtone, prikaze i stručne ped. članke te surađivao u mnogim vodećim časopisima. Knjiž. trag ostavio je novelama i putopisnom prozom. Isprva se bavio sudbinama malih ljudi (zbirka Ženici, 1902), a poslije u duljim pripovijestima (Zašto, 1908., Obijalo, 1918) širim društv. temama. Njegovao je klasičnu realističku naraciju, deskripciju, unutarnji monolog te psihol. raščlambu, osobito bijednih i poniženih. Književno je najuvjerljiviji putopisima od Zagreba preko Sofije do Carigrada Viđeno i neviđeno (1911) te osobito Istarskim putima (1919). Istrom, ugl. Kastavštinom, Ćićarijom i središnjom Istrom, tj. Pazinom i Pazinštinom, putovao je i bilježio ljeti 1912. i 1914. Obuzet vlastitim impresijama i putopisnim asocijacijama, motrio je živote malih ljudi i detaljizirao, a krajolicima pristupao intimistički i lirski. Važnija su mu izdanja: Sabrana djela I–II (1943), Izabrana djela (1966) te Pripovijetke i putopisi (1997).

Izvor: http://www.istrapedia.hr/


 

Na današnji dan 1846. otkriven je planet Neptun, zeleno-plavi planet nazvan po bogu mora starih Rimljana

Na današnji dan 1846. godine njemački astronom Johann Gottfried Galle otkrio je Neptun, zeleno-plavi planet nazvan po bogu mora starih Rimljana, zadnji planet Sunčeva sustava. Neptun je kroz teleskop prvi ugledao Galileo Galilej, dok je davne 1613. godine promatrao Jupiter. Neptun je tada bio prividno vrlo blizu Jupitera. Galileo je primijetio pomak te „zvijezde“ tijekom nekoliko dana, ali ga je oblačno vrijeme u kritičnim trenucima spriječilo da još malo upotpuni svoj životopis. Kad se vrijeme, nakon par dana, popravilo, Neptun je već bio daleko od Jupitera.

Slikovni rezultat za Johann Gottfried Galle otkrio je Neptun

Mnogo godina nakon otkrića Urana, oko 1840. godine, postalo je jasno da nešto utječe na njegovu putanju. Uran se, naizgled, nije ponašao u skladu sa Newtonovim zakonima. Predviđeno je postojanje još jednog planeta i krenulo se u potragu za njim.  Dva su astronoma (Francuz Leverrier i Englez Adams) nezavisno izračunala položaj novog planeta, a ugledali su ga d’Arrest i J. Galle 23. rujna 1846. Sedamnaest dana kasnije je otkriven i Triton, Neptunov najveći satelit. Nereida je otkrivena 1949. (Kuiper). Samo je jedna letjelica posjetila Neptun: Voyager 2, koji je 25. kolovoza 1989. prošao 4 950 km iznad Neptunovog sjevernog pola.

Slikovni rezultat za Voyager 2 je otkrio 6 Neptunovih malih i tamnih satelita
Voyager 2 je otkrio 6 Neptunovih malih i tamnih satelita: 5 unutrašnjih satelita, te nešto dalji i veći Proteus. Tijekom 2003. otkrivena su još 5 malih udaljenih Neptunovih satelita. Neptun je osmi planet u Sunčevom sustavu. Promjerom je Neptun četvrti planet po veličini, nakon: Jupitera, Saturna i Urana i spada u plinovite divove. Obilazak Neptuna oko Sunca traje 164.3 godine, a rotacija oko vlastite osi 16 sati i 7 minuta. Vjetrovi u Neptunovoj atmosferi su najbrži u Sunčevu sustavu, njihova brzina doseže do 2400 km/h. Neptun, kao i ostali plinoviti divovi, ima planetarne prstenove.  Na Neptunu temperatura iznosi minus 213 stupnjeva Celzijusa, a dan traje 15 sati i 48 minuta. Budući da se Neptun nalazi na oko 30 puta većoj udaljenosti od Sunca nego Zemlja, njegova godina traje 164,8 zemaljskih.

Izvor: https://blichr.wordpress.com/


 

Car Lotar I. iz dinastije Karolinga povukao se u samostan – 855.

Dana 23. rujna 855. godine povukao se u samostan car Lotar I. iz dinastije Karolinga, unuk Karla Velikog. Po njegovom sinu Lotaru II. ime je dobila cijela jedna europska regija – Lotaringija (Nijemci je nazivaju Lothringen, a Francuzi Lorraine). Lotaringija se nekada prostirala na mnogo širem području nego danas. Naime, obuhvaćala je još i cijelu današnju Nizozemsku, veći dio Belgije i veliki dio Njemačke uz rijeku Rajnu.

Lotar I. bio je najstariji sin posljednjeg vladara cjelokupnog Franačkog Carstva – Ljudevita Pobožnog (sina Karla Velikog). Naime, golemo karolinško carstvo održalo se cjelovitim samo jednu generaciju nakon Karla Velikog, a zatim je razdijeljeno između sinova spomenutog Ljudevita Pobožnog. Njegov najstariji sin – Lotar I. – naslijedio je središnji dio carstva, smješten otprilike između današnje Francuske i Njemačke. Taj se Lotarov dio prostirao od Sjevernog mora preko Alpa sve do Italije, a obuhvaćao je i nekadašnju carsku prijestolnicu Karla Velikog – Aachen.

Budući da je Lotar I. bio najstariji sin svog oca naslijedio je od njega i carsku titulu. Time je bio treći po redu car Franačkog Carstva, nakon svog djeda Karla Velikog i svog oca Ljudevita Pobožnog. Kao car polagao je pravo na cijelo nekadašnje Franačko Carstvo, no njegova mlađa braća – Ludvig Njemački i Karlo Ćelavi – suprotstavila su mu se i ostvarila su vlast nad krajnjim zapadom i istokom carstva (time su de facto nastali temelji današnjih država Francuske i Njemačke). Lotar I. abdicirao je u korist svojih sinova i povukao se u samostan Prüm, smješten nedaleko od današnje tromeđe Njemačke, Luksemburga i Nizozemske. Preminuo je samo šest dana kasnije u istom samostanu.

Oktavijan – prvi car Rimskog Carstva – 63. pr. Kr.

Dana 23. kolovoza 63. godine prije Krista rođen je Oktavijan, prvi rimski car. Za njegov uspon na vlast važna je bila rodbinska povezanost s moćnim Julijem Cezarom, rimskim diktatorom. Naime, Oktavijanovoj majci Cezar je bio ujak. Mladog je Oktavijana uvelike odgojila njegova baka – Cezarova sestra Julija. Cezar, koji nije imao zakonitih sinova, kasnije je posvojio mladog Oktavijana i učinio ga je nasljednikom većeg dijela svoje imovine.

Oktavijan je od Julija Cezara bio mlađi oko 37 godina. Cezar je ubijen u nasilnom atentatu kad je Oktavijan imao samo 18 godina. Kao njegov nasljednik uspio se zatim uspeti na vrh vlasti u Rimu kao razmjerno mlad čovjek. Primjerice, već je s 19 godina prvi put postao konzulom. Računa se da je vladarom Rima postao 27. godine prije Krista, nakon što je porazio konkurente. U trenutku kad je stekao tu vrhovnu vlast imao je 35 godina, a zatim je kao car poživio još 40 godina.

Ustrojena Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika – 1943.

Dana 23. rujna 1943. godine ustrojena je Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika (tal. Repubblica Sociale Italiana), kao svojevrsna vazalna država nacističke Njemačke. Radilo se o periodu nakon svrgavanja Mussolinija s vlasti u Rimu tj. nakon što je izgubio vlast nad većim dijelom Italije. Premda je pri svrgavanju Mussolini isprva bio uhićen i zatočen od strane Talijana, Nijemci su ga oslobodili iz zarobljeništva i omogućili su njegovu uspostavu vlasti u dijelu sjeverne Italije.

Tako je nastala spomenuta Talijanska Socijalna Republika, koja je sjedište imala u gradiću imena Salò, na obali jezera Garda. U Salòu je Mussolini imao sjedište vlade, koja je sadržavala cijeli niz ministara. Primjerice, ministar obrane Talijanske Socijalne Republike bio je maršal Rodolfo Graziani (jedini talijanski maršal koji je ostao uz Musssolinija nakon spomenutog svrgavanja).

Otto von Bismarck postao pruskim premijerom – 1862.

Dana 23. rujna 1862. godine Otto von Bismarck postao je pruskim premijerom tj. ministrom-predsjednikom Pruske vlade. Radilo se o prekretnici za povijest Pruskog Kraljevstva, jer je tijekom sljedećih gotovo 28 godina Bismarckova dominacija u pruskoj politici (ostao je na vlasti sve do 1890. godine) dovela tu državu na vrh moći u Europi.

Godine 1871. uvelike je njegovim djelovanjem došlo do ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, a upravo je Bismarck postao njegovim prvim kancelarom (paralelno je zadržao i funkciju pruskog ministra-predsjednika). Spomenute 1862. godine Bismarck je na premijerskoj poziciji zamijenio dotadašnjeg nositelja te časti, kneza Adolfa zu Hohenlohe-Ingelfingena. U novoformiranoj Bismarckovoj vladi položaj ministra unutarnjih poslova dobio je grof Eulenburg, a na položaju ministra rata zadržan je general (kasniji feldmaršal) Albrecht von Roon, Bismarckov suradnik. U listopadu iste godine Bismarck je preuzeo i funkciju pruskog ministra vanjskih poslova, zamijenivši dotadašnjeg ministra grofa Bernstorffa. Ministrom kraljevske kuće ostao je u Bismarckovoj vladi dotadašnji ministar Alexander von Schleinitz.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI