ČITANJA: Dj 2,14.22-23; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35
Prvo čitanje: Dj 2, 14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.
Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 16, 1-2a.5.7-11
Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Drugo čitanje: 1Pt 1, 17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 24, 13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
Homilija
Nekoliko dana prije ovog događaja, učenici su bili u euforiji, jer je Isus u Jeruzalem ušao kao kralj i bili su oduševljeni kako je bio pozdravljan masama. Konačno došlo je vrijeme, kako su oni mislili, da im se ispune sve njihove predstave o tome kako će Isus preuzeti kraljevstvo. To nije bila samo predstava učenika, već mnogih Izraelaca. U to vrijeme u Izraelu je bilo snažno mesijansko razdoblje. Ljudi su tada očekivali Mesiju koji će ih osloboditi od Rimskog jarma. Tada se dogodilo nešto na što nisu računali. Taj koga su vidjeli već na tronu, visi na križu, odbačenim od većine Izraelaca. Bio je sahranjen. Čudo se nije dogodilo. Taj, zbog koga se Matej odrekao unosnog posla, zbog koga su Petar i Ivan napustili ribarenje, Taj s kojim su tri i pol godine dijelili zajedništvo, bio je pribijen na križ.
Razočarani svim što se dogodilo, dvojica učenika idu u Emaus. Pričaju upravo o tome što im se tih dana dogodilo. Njihova je vjera strašno uzdrmana, da ih slobodno možemo nazvati kako su bili u krizi vjere.
Jeste li nekada proživjeli razočarenje kao rezultat ne ispunjenih očekivanja. Imali ste viziju, u nešto ste čvrsto vjerovali, nečemu ste se nadali, a rezultat? Vaša vjera doživljava razočarenje, a ukoliko je to dugoročno, kažemo kako proživljavamo krizu vjere. Sve je to drukčije. Imali nekog kome se tako nešto slično u životu nije dogodilo.
U ovom događaju je nekoliko znakova takve krize. Oni se snuždeni zaustave (Luka 24,17.) Sve se srušilo. Sve je to drukčije. Oni nisu sposobni o ničem drugom razmišljati, jer ih to strašno muči. Puni su razočarenja.
Te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” (Luka 24,17. 18.) Vjerujem da im je taj događaj u istinu bio snažan i jak, ali, dali je Isus, koji se pravio da ne zna o čemu se radi, bio jedini koji ne zna što se dogodilo. U to vrijeme u Jeruzalemu su bile tisuće ljudi koje su doputovale iz svih krajeva tada poznatog svijeta, i sigurno je bilo puno njih koji o tom događaju nisu ništa znali, niti ih je on zanimao. Međutim to je tipično ponašanje onih koji tako nešto proživljavaju. Ispada da je to tako veliko da se to dotiče cijelog svijeta. Moj problem se mora dotaknuti jednostavno svih, jer on ugrožava moj život, a ja sam žrtva svega toga što se dogodilo. Moj je problem jedinstven. Ako je to problem učenika, onda to mora biti problem cijele okoline.
Odgovore mu: “Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli.
Koliko je samo ovdje bilo uveličavanja. „Silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom.“ „Svim narodom, svi su za njim išli, svi su ga slušali, razumiješ svi. Najednom Pilat ga je dao razapeti, i to mu je kraj.“
„A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Tu je taj temelj problema. „Mi smo vjerovali, mi smo očekivali, da će to tako biti, a sada je to drukčije. Da bude gora stvar, neke žene su još nešto pričale što je povećalo zbunjenost, i sada smo u istinu zbunjeni.“
Psihologinja Elizabeth Tubleros opisivala je posljedice krize ili traume kod čovjeka. U početku je pisala kako čovjek proživljava obavijest o tome da mu je netko umro, ali se to počelo koristiti i za druge slučajeve. Ona kaže da kada čovjek sazna vijest koja je za njega, teška, neprihvatljiva, u prvom redu to kod njega postaje nerazumljivo. Prvo to odbija, zatim pokušava nekakvim načinom se iz toga izvući, traži nekakve krivce u tom događaju, sve dok ne dođe na neku poziciju dna iz kojeg više ništa ne vidi. Ne vidi ni naprijed ni nazad. Više ne vidi nikakvu perspektivu. Zovemo to depresivna provalija.
To vidimo i iz događaja o učenicima. Nisu spremni to razumjeti, odbijaju to, nisu spremni to prihvatiti, traže krivca, traže rješenje, i ne vide izlaz.
Dođemo npr. kod nekog u posjetu tko je bolestan, i naša „utjeha“ bude „ naravno, Bog će te izliječiti. Pa u ostalom vjeruješ u tog Boga koji to može učiniti i koji to čini. Uzdaj se! Čvrsto vjerujem da će Bog intervenirati.“ A kakvi su rezultati? Bog ne intervenira, ne izlijeći i ništa se ne dogodi. Što bude sa mnom. Najednom sam razočaran. U koga sam se razočarao, u Boga ili svoje predstave. Dali sam razočaran u Boga kako ga Biblija opisuje ili Boga kakvog sam ja želio imati.
Ili npr. predstava o molitvi. „Ako se za to budeš molio to će se onda tako i dogoditi.“ Onda to baš ne funkcionira, onda dođemo do drugog zaključka „kada nas se udruži više, tada će molitva funkcionirati. A ako se bude za tu stvar molilo u istinu puno ljudi, tako to više nije moguće da Bog to ne učini.“ Predstavljamo si molitvu kao oruđe za dosezanje velikih ciljeva.
Imate li ponekad osjećaj da kada molite, imate osjećaj da vaše molitve završavaju najdalje do stropa prostorije u kojoj se molite. Zovemo, a ono nam se vraća, ništa se ne događa. Kao da bi Bog šutio.
Možda će te čuti razne primjere kako je Bog intervenirao u životu. Čovjek se žuri na autobus, i ima problem da stigne na vrijeme. Pomoli se Bogu, a autobus kojim je trebao ići imao je malo zakašnjenje i on stiže. Tada imamo osjećaj da Božja moć završava na zaustavljanju autobusa, jer kada je bila riječ o mom životu, kada je u pitanju bilo zdravlje ili životna egzistencija, nije se ništa dogodilo. Koja je svrha molitve. Stignem na autobus, a dijete mi je umrlo.
Možda druga predstava. Predstava o crkvi. Kako definiramo crkvu. Crkva je zajednica Božjeg naroda, i kada netko dođe u crkvu, gotovo odahne „da to je pravo mjesto. Ovdje se svi vole. Ovdje svi paze jedni na druge.“ Predstavljaju si da će u crkvi uvijek naći razumijevanje, ili da su sve odluke crkve stopostotno vođena Svetim Duhom. „Pa na kraju za sve su se molili.“ A rezultati? Kada očekujemo razumijevanje, doživimo odbacivanje. Očekujemo da uvijek netko bude pored nas da nas drži za ruku i vodi nas, poziva nas na molitvu, a umjesto toga osjećamo se potpuno napuštenima. Što se tiče odluka, u mnogima će prije biti ljudske odluke, nego Božje odluke. Kakvi su tada rezultati? Potištenost, napuštenost, osamljenost, i onda zaključak, „To je ista zajednica kao i sve ostale.“
Jedna od predstava je predstava o našoj savršenosti. Mi mislimo. „čim sam duže kršćanin, s tim bi trebao biti bolji. Čim duže čitam Bibliju, čim duže vrijeme idem u crkvu, čim se duže vrijeme molim, tada bi trebao biti savršeniji. Postoje crkve koje savršenstvo predstavljaju kao cilj ka kojem teže. A rezultati?
Nakon svega, kakav zaključak iz toga možeš izvući. Bog ne postoji, moliti se je suvišno, crkvena zajednica je za ništa, nema smisla se u životu za nešto boriti, Isus se neće vratiti, već više ničemu ne vjerujemo, i možda je to sve samo jedna velika zabluda ili obmana. Gdje je ustvari problem?
Nije li problem u tome da ponekad vjerujemo više našim predstavama nego istinama koje pišu u Bibliji. Kada kažemo da će Bog uvijek intervenirati, odakle potkrepljujemo tu tvrdnju, iz Biblije, ili svoje želje. U Bibliji tako nešto nigdje ne piše. Međutim ja si želim da tog određenog trenutka budem tim glavnim oko kojeg će se okretati cijeli svijet.
Stalno se srećem s tim kako je molitva oruđe za dosezanje naših ciljeva. Vjerujemo da ukoliko se budemo ustrajno molili za to, to će nam se dogoditi. Očekujemo da će nam uvijek kada ubacimo pet kuna u jednorukog Đeka izaći hrpa novaca jer to tako mora funkcionirati. Kako vrijeme ide, otkrivam kako je glavna zadaća molitve smirivanjem pred Bogom, na neki način dati Bogu mogućnost da nam se otkrije, možda ne toliko u tom govoru, koliko u očekivanju. To je prilika da se ispraznimo. Ja Bogu ne donosim nikakve argumente, nikakve tvrdnje, već želim osluhnuti taj tihi i tanki glas Božje poruke i volje, kako bi to prihvatio, i po tome živio.
Što je s crkvom? Crkva u prošlosti, a tako će biti i u budućnosti, neće biti skladištem svetaca. Cijeli stari zavjet govori o Izraelu, Božjoj crkvi, koja nikada nije bila skupina svetaca. Djela apostolska čim ih pogledate, govore o problemima koje su imali kao zajednica. Poslanice sv. Pavla su prepune savjeta kako riješiti probleme crkve. One jednostavno govore kako crkva nikada nije bila savršena i bez problema. Nije li to možda baš tako dobro? Upravo zbog nesavršenosti crkve i njenih vjernika je prostor za jednog nesavršenog vjernika kakav sam ja. Izgleda da je to upravo dobro da ta zajednica nije savršena, jer upravo u toj nesavršenoj zajednici je mjesto i za tebe, za svakog pojedinog koji ovdje navrati. Nitko od nas nije savršen. Kada bi savršenost bila uvjet za Božje kraljevstvo, tada bi odustao istog trena. Nije li vam to zadivljujuće da mene koji sam nesavršen, slab, nikakav, Bog ljubi bez obzira na moju nesavršenost. Bog me želi dovesti u svoje kraljevstvo.
U osnovi se može reći da su neke krize vrlo korisne, a znate li zašto? U prvom redu mislim na krizu koja je nastala temeljem naših predstava. Takva nam kriza pomaže riješiti se svojih iluzija. Ustvari, takva nas kriza čisti od nečega što nema neki temelj. Moramo priznati da se nekim svojim predstavama i iluzijama jako vjeruje. To je tako lijepo kada si predstavimo kako će sve biti krasno u životu vjere, kako će biti krasno i u našim odnosima.
Kada god nešto očekujemo, a to se ne dogodi, ili se dogodi drukčije, možemo proživjeti određeno razočarenje, ali razočarenje u što? U sadržaj ili u formu, u očekivanje ili stvarnost.
Spisateljica i psihologinja koju smo na početku spomenuli, rekla je da kriza nikada neće završiti. Kriza ima samo jedan izlaz. Kakav je put izlaska iz duhovne krize.
Primjer učenika na putu u Emaus, neće završiti tragično. Pročitajmo ponovno iz Luke 24, 15. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Prijatelji moji ovo je prvi krasan izvještaj. Isus nas nikada u tom problemu neće ostaviti. On ide s njima, iako to oni ne vide. Oni su tako bili zauzeti svojim razgovorom da nisu ni primijetili da im je netko prišao. 16 stih kaže: Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Kao da je nešto zabranjivalo njihovim očima da ga prepoznaju. Jednostavno, toliko su bili okupirani sa svojim problemima da jednostavno nisu više vidjeli što je prava istina.
Mi smo ponekad toliko okupirani s našim problemima, da nismo jednostavno u stanju za te naša probleme vidjeti neku osnovu ili uzrok tog problema i pronaći za to adekvatno rješenje.
Isus se upušta s njima u razgovor. „O čemu to razgovarate?“ On ih pita. Važan je taj način na koji Isus komunicira. Isus učenike u krizi ne ukorava, već ih jednostavno pita, „recite mi što proživljavate, što je to što vas muči? Zašto ste tako tužni? O čemu razgovarate?“
„On to ne zna?“ Očito se moglo pročitati na licima učenika. On to dobro zna. Mogao ih je bez problema početi učiti, mogao ih je na kraju i osuditi zbog nevjere. Međutim Isus u tom prvom trenutku niti osuđuje, niti ih poučava. To je vrlo važno.
To je važno i za nas kada se srećemo s ljudima koji proživljavaju određenu duhovnu krizu. Uvijek je bolje više slušati nego savjetovati. Čim više savjetujemo, više govorimo da ne razumijemo. Čim se više razbacujemo s mudrošću i mudrim informacijama, time samo kažemo da ne želimo slušati druge. Mi želimo sebe slušati. Najljepši nam je naš glas. To sigurno nije rješenje. Isus ih pušta da govore. Kada se napričaju, kada kažu problem tog svog slučaja, kada se čude da je on valjda jedini koji o tome ništa ne zna, i tada mu ponovno ispričaju taj svoj slučaj, tek kada su ispričali sve svoje probleme, izvještaj kaže: A on će im: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Primjećujete li kako je ovdje izuzetno važan taj redoslijed rješavanja tog problema. Najprije ih pustiš da govore. Najprije ih slušaš, iako zna odgovor na njihova pitanja. Ukoliko oni ne bi rekli što je u njima, do tada ne bi bili spremni slušati. Čovjeku u krizi prvenstveno treba dozvoliti da govori, a tek poslije toga je spreman nešto primati. Isus je učenicima počeo tumačiti Pisma, i to iz početka. Jesu li oni znali za te riječi koje im je Isus citirao. Znali su sigurno. Iako su te tekstove dobro znali, zašto te tekstove nisu prije toga razumjeli. Očito je da su imali maglu pred očima. Očito je da su živjeli u svom nekom scenariju, u svojim iluzijama. Oni su mislili da će to biti tako kako su si oni predstavljali, ali to je bilo drukčije. Najednom im Isus drukčije to objašnjava u kontekstu Pisma.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. U čemu je taj trenutak toliko značajan. Isus je vratio učenike ispred trenutka razočarenja. On ih je vratio u onaj trenutak koji je za njih bio religiozni, duhovni i ljudski veoma jak. To je bio trenutak dok su još vjerovali da će te stvari biti takve kakvim su ih sebi predstavljali, ali on ih je sa svim tim postavio do drugog svjetla, i opet iz početka s njima lomi kruh. Kako bi shvatili, Isus ih vraća na početak. I oni su shvatili. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tu je opisan jedan mali trenutak. Prije nego što su stigli u Emaus, molili su ga da s njima ostane, jer je kasno. Budući da je iščeznuo, bez obzira što je bila noć oni su trčali natrag u Jeruzalem. „To moramo hitno reći ostalima. Moramo im reći da smo prozreli iluziju. Odjednom smo prosvijećeni.
Kako je to krasan trenutak kada prozrete iluziju. Kako li je krasan trenutak kada vam se otvori novo i jasnije svjetlo. Ispočetka to boli, ali nakon toga, kojeg li olakšanja. Zahvaljujući tome, što je Isus s njima pričao, što je s njima ostao, nije ih osudio, s njima je hodao, otvorio im je oči, oni su konačno prozreli iluziju.
U tom događaju je u istinu mnogo pouka za nas. Krize s kojima se borimo koje su rezultat naših iluzija i istine su u potpunosti legitimne. Nikoga ne osuđujmo što proživljava krizu. Može nam se činiti da nam sva sigurnost izmiče, da se trese, to je jako dobro. Kada se trese rešeto, onda ispada ono što je bezvrijedno. Ostaje samo ono što je vrijedno. Dozvolite da vam se nekada rešeto vaše vjere potrese. Dozvolite da vam se ponekad zatrese i rešeto vaših predstava. To je dobro da se odvoji ono što nije dobro, a vrijeme je to nakupilo. Da se odvoji ono što je vrijeme blagoslovilo i posvetilo a ne Bog. Da se odvoji ono što su posvetile i blagoslovile naše želje i iluzije.
Istina je da kao rezultat takve krize se dolazi do dna. Čovjek ne vidi izlaz, ali izlaz uvijek postoji. Imamo dvije mogućnosti, ili se vratiti ili ići dalje. Jedna spisateljica tvrdi kako je važno ići dalje. Siguran sam da učenici nisu išli dalje, sigurno ne bi bilo pedesetnice. Kada učenici ne bi išli dalje, to je već hipotetski, dali bi mi bili ovdje? Jednostavno, rješenje nije došlo samo od sebe. Došli su do dna, došlo je do razočarenja, ali otvorila se mogućnost ponovno, a opet ponovno slušati stvari u novom svjetlu u novoj slici, sve dok ih nije dovelo do razumijevanja i ozdravljenja.
Kriza nije vrijeme za razočarenje, već za novi početak, nove mogućnosti. Što ćeš s krizom napraviti. Možeš plakati sam nad sobom tvrdeći da je to sve drukčije ili se možeš osloboditi od svojih predstava. Oslobođenje od predstava može boljeti, ali ustvari tako se živi u realnom životu. Realni život je također lijep.
Događaj učenika na putu za Emaus za nas je primjer nade. Nekada se možeš osjećati kao učenici, Prošlost se ruši kao kula od karata, a budućnost je u magli. Tada moli da ti se na tom putu pridruži Isus kao što se pridružio učenicima. Sve mu reci, a onda ušuti. On će ti sigurno otvoriti oči. U molitvi mu reci sva svoja razočarenja, ali onda šuti i slušaj, kada ti spadne krljušt s očiju, kada se digne magla, tada ćeš se čuditi.
Koliko li s lakoćom ponekad druge osuđujemo. Naučimo Isusov princip, i nemojmo si postaviti za cilj brzo otvaranje očiju kod drugih. Brzo otvaranje očiju može povrijediti. U tome je taj primjer Isusove milosti. Što je u tome najvažnije. Bog ne ostavlja čovjeka onog trenutka kada si dozvoli da ga zavedu vlastite iluzije i stavovi.
Možda će nam se dogoditi da brzo zaboravimo sve ovo što smo rekli. Naše navike su toliko jake da se često dogodi da se ponovno vraćamo na staro. Kriza umjesto da se rješava, ona se produbljuje. Međutim bez obzira na sve naše navike, jedno nikada nemojmo zaboraviti. Nikada se ne predajmo.
Možete imati svoje predstave. Možete imati svoje snove, možete imati čak i svoje iluzije. Bez njih bi to u našem životu bilo prilično suhoparno. Nemojmo jedino robovati svojim iluzijama tako da ukoliko se to dogodi drukčije, da zbog toga ostavimo istinu. To je na nivou spoznaje Boga, crkve, molitve, i odnosa jedan s drugim. U životu predstave i iluzije mogu biti lijepe, ali istina je važnija. Put u Emaus koji je prethodio pedesetnici, je slika toga što se nama može dogoditi. Važno je biti na putu i ne zaustavljati se, imati otvorene uši, oči i srce, a ne strepiti nad svojim predstavama. Važno je dozvoliti da nam Isus progovori i dozvoliti da nam padnu krljušti iz očiju, kako bi jasno vidjeli.
Zvonko Presečan
