De Coronado – konkvistador koji je dopro do Kanzasa (1554.)
Dana 22. rujna 1554. umro je Francisco Vásquez de Coronado, španjolski konkvistador koji je još u 16. stoljeću proputovao velik dio prostora današnjeg južnog SAD-a.
De Coronado je rođen u Salamanci na području današnje Španjolske još 1510. godine. Preko Atlantskog oceana odselio se kad mu je bilo otprilike 25 godina. Došao je u tzv.Novu Španjolsku (područje današnjeg Meksika), gdje je sudjelovao u borbama protiv pobunjenih domorodaca.
Na svoju znamenitu ekspediciju krenuo je iz Compostele, grada smještenog nedaleko od meksičke obale, s velikim brojem ljudi (oko 400 naoružanih Španjolaca i nekoliko tisuća lokalnih indijanskih saveznika). Krenuli su na sjever i ušli u područje današnjeg SAD-a. Tijekom te ekspedicije otkriven je znameniti Grand Canyon na rijeci Colorado. Između ostalog, Španjolci su pronaši i golema krda bizona na ravnici Llano Estacado u Teksasu koja se širila na sve strane poput velikog mora. Susreo je Apaše i Indijance koje je nazvao Teyas, čiji identitet nije sa sigurnošću utvrđen. Zabilježio je da su Apaši jedini Indijanci koji se nisu bojali oružja Europljana. Zatim je pronašao i rijeku Arkansas.
Izgleda da je jedan od glavnih ciljeva ekspedicije bilo pronalaženje mitskih gradova Cibole bogatih zlatom, no takve su se nade konkvistadora izjalovile. Ipak, de Coronado i njegovi suputnici prošli su kroz krajeve u kojima nitko od Europljana ranije nije bio. Prošli su kroz područja koja danas pokrivaju američke savezne država Arizona, Novi Meksiko, Teksas, Oklahoma i Kanzas. Nakon toga skrasio se u Meksiku kao upravitelj pokrajine Nueva Galicia (Nova Galicija) sa središtem u Guadalajari.
Piše: Boris Blažina
Predsjednik Mitterrand otvorio prvu dionicu TGV-a (1981.)
Dana 22. rujna 1981. predsjednik François Mitterrand otvorio je prvu dionicu u povijesti francuskih brzih vlakova, poznatih pod kraticom TGV (franc. Train à Grande Vitesse). Otvorena je dionica Saint-Florentin – Sathonay, na liniji LGV Jugoistok, koja je u konačnici trebala povezivati Pariz i Lyon.
U prethodnim mjesecima 1981. vlakovi su na toj pruzi testirani pri brzinama od čak 380 kilometara na sat, što je predstavljalo revolucionarnu brzinu za europske željeznice. U komercijalnu su upotrebu vlakovi sustava TGV Jugoistok pušteni 27. rujna 1981. godine, a s vremenom su ostvarivali nove i nove rekorde u brzini vožnje po pruzi. U Francuskoj je u to vrijeme isticano da TGV nije namijenjen samo poslovnoj eliti, nego cjelokupnom stanovništvu, i to pod sloganom “napredak ne vrijedi ništa ukoliko ga ne dijele svi”. Budući da je sustav TGV Jugoistok ostvario komercijalni uspjeh, građene su kasnije i nove linije.
Godine 2007. ostvarena je rekordna brzina od 574,8 kilometara na sat, na liniji LGV Est (povezuje Pariz i Strasbourg). Prve godine (1981.) TGV-om se prevezlo 1.260.000 putnika, a krajem prvog desetljeća 21. stoljeća broj putnika prevezenih godišnje premašio je 120 milijuna.
Prvi dan nove ere prema Francuskom revolucionarnom kalendaru (1792.)
Po francuskom revolucionarnom kalendaru 22. rujna 1792. uzimao se kao prvi dan prvog mjeseca prve godine po novom brojanju vremena. Naime, Nacionalni konvent (ustavotvorna i zakonodavna skupština) proglasio je ukidanje monarhije 21. rujna 1792., a idući dan uzima se kao početak Francuske Republike iako ona zapravo nikad nije formalno proglašena. Taj kalendar uveden je nešto više od godinu dana nakon uspostave Francuske Republike (24. listopada 1793.). Uvođenjem tog kalendara 1792. proglašena je prvom godinom nove ere (godina I – rabili su rimske brojke).
Mjera uvođenja novog kalendara imala je dvije funkcije. Prvo, trebala je ukinuti sve monarhističke i religijske utjecaje na kalendar. Drugo, bio je to dio pokušaja decimalizacije mjernih sustava. Prema novom kalendaru godina je bila podijeljena na 12 mjeseci, a svaki mjesec na tri dekade, svaka s po 10 dana. Preostalih 5 ili 6 dana dodano je na kraj godine kao blagdani. Nova godina počinjala je u ponoć na dan jesenskog ekvinocija kako ga se vidi iz pariške zvjezdarnice.
Prvi dan novog kalendara tako je postao 1. Vendémiaire (od latinskog vindemia – berba grožđa) godine I, prvi dan jeseni. Da je kalendar opstao, današnji bi dan bio 1. Vendémiaire godine CCXXVI (226).
Revolucionarni kalendar ostao je u uporabi do 1805. godine, kad ga je ukinuo Napoleon. Pokazao se nepopularnim zbog neusklađenosti s kalendarima u ostalim državama Europe (posebno zbog toga što godine nisu počinjale u isto vrijeme) i vjerskim blagdanima. Osim toga, bilo je problema oko računanja prijestupnih godina, a i radnici su se bunili jer su umjesto 1 u 7 slobodnih dana dobivali samo 1 u 10 (nisu bili zadovoljni ni kad su polovicu svakog petog dana imali slobodno). Nakratko je oživljen u vrijeme Pariške komune 1871. godine.
Piše: Boris Blažina
Henry Kissinger postao američki državni tajnik (1973.)
Dana 22. rujna 1973. američki političar Henry Kissinger postao američki državni tajnik, zadržavši dotadašnju poziciju predsjednikovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Ni prije ni poslije njega nitko nije istodobno vršio obje te funkcije. Kissinger je rođen u gradu Fürthu Bavarskoj, zbog čega nikad ne bi mogao postati predsjednikom SAD-a. Naime, jedan od uvjeta da bi netko postao američki predsjednik je da bude rođen na teritoriju SAD-a.
Kissingerovi roditelji su 1938. pobjegli iz nacističke Njemačke zbog progona Židova i naselili se u New Yorku. Kissinger je završio studij političkih znanosti na Harvardu, doktoriravši na povijesnoj temi. Nakon studija nastavio je predavati na Harvardu kao sveučilišni profesor. Predsjednik Nixon imenovao ga je savjetnikom za nacionalnu sigurnost, a zatim i državnim tajnikom. Imao je veliku ulogu u oblikovanju američke vanjske politike u vrijeme predsjednika Nixona i Forda (1969. – 1976.).
Poznat je po vođenju fleksibilnije politike prema SSSR-u i ulozi u znatnom poboljšanju odnosa s Kinom. Iako je u početku imao tvrdokoran stav oko Vijetnamskog rata te podupirao bombardiranje Kambodže, Kissinger je kasnije zauzeo više pomirljiv stav te 1973. dobio Nobelovu nagradu za mir zbog uloge u okončavanju Vijetnamskog rata. Odigrao je i važnu ulogu kao diplomatski posrednik između Izraela i arapskih zemalja.
Izvor: Povijest.hr
