18. kolovoza 1450. rođen Marko Marulić – zašto ga zovemo ocem hrvatske književnosti?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 18. kolovoza 1450. rođen je u Splitu Marko Marulić, poznatiji kao „otac hrvatske književnosti“.
Oboje roditelja, otac Nikola i majka Dobrica (rođ. Obirtić) bili su plemići. Pored najstarijeg Marka bračni par Marulić imao je još šest sinova i dvije kćerke. Obitelj se hrvatski nazivala Pečenić, a u XV. stoljeću po humanističkom je običaju latinizirala svoje prezime u Marulus ili De Marulis.
Marko Marulić se obično naziva “ocem hrvatske književnosti”, ponajprije jer je autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnom jeziku – Judite, koja nosi puni naslov: Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdarži istorija svete udovice Judit, u versih harvacki složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili. Juditu je Marulić dovršio 22. travnja 1501. god., ali je tiskana tek 20 godina poslije. Ujedno, to je jedino njegovo djelo na hrvatskom jeziku koje je tiskano za njegova života.
Osim što se njegova djela trebaju cijeniti po iznimnoj umjetničkoj vrijednosti i po tome što su mnoga od njih napisana na hrvatskom jeziku (uz ona na latinskom ili talijanskom), valja istaknuti kako je Marulić, u skladu sa svojim kršćanskim odgojem, redovito pisao o vjerskim i moralističkim temama, nadahnjujući se na bogatstvu Svetoga pisma i srednjovjekovnim hagiografskim zapisima.
Marulić je tako svojim etičkim poukama bio veliki kateheta, odnosno svoj je talent i svoje književno umijeće stavio u službu Bogu i hrvatskom narodu, htijući preko njih doista biti Božje oruđe koje privodi ljude vjeri.
Izvor: narod.hr
Zagreb dobio prvi električni tramvaj (1910.)
Rashodovani zagrebački konjski tramvaj premješten u Veliku Goricu, u kojoj je nastavio voziti sve do 1937. godine.
Promet prvim zagrebačkim električnim tramvajem svečano je otvoren 18. kolovoza 1910. godine. Time je zamijenjen konjski tramvaj koji je vozio od 1891. godine. Konjski tramvaj ostao je u prometu još sljedećih godinu dana, sve dok u potpunosti nije dovršena električna tramvajska mreža. Rashodovani zagrebački konjski tramvaj premješten u Veliku Goricu, u kojoj je nastavio voziti sve do 1937. godine.
Trasa kojom je vozio novi električni tramvaj poklapala se s nekadašnjom konjskog tramvaja, dakle postojala je linija od Kvaternikovog trga Vlaškom, Jurišićevom i Ilicom do Vodovodne ulice, s odvojkom do Zapadnog kolodvora, te linija od Ilice Frankopanskom i Savskom cestom do Savskog mosta. Godine 1911. proširena je mreža prugom koja je vodila od Jelačićevog trga preko Kaptola, pa Novom vesi do Gupčeve zvijezde i dalje do Mirogoja. Remiza za električne tramvaje bila je na mjestu današnjeg Tehničkog muzeja u Savskoj cesti. Struja za napajanje električnog tramvaja proizvodila se u tada jedinoj zagrebačkoj elektrani (tzv. munjari) kod Vodovodne ulice na zapadu grada. Motorna pogonska kola za električni tramvaj proizvodila je budimpeštanska tvrtka Ganz & Co. Prva domaća pogonska kola proizvedena su tek 1922. godine.
Prvi zagrebački električni tramvaji izvorno su bili obojeni narančasto-crvenom bojom. Današnja prepoznatljiva plava boja uvedena je znatno kasnije.
piše: Dražen Krajcar
Misterij nestale kolonije u Novom svijetu (1590.)
Jedan od tragova koje je John White našao na mjestu nestale kolonije bila je riječCroatoan urezana u stablo tamošnjeg drveta.
Dana 18. kolovoza 1590. godine engleski guverner John White vratio se iz Engleske u američku koloniju Roanoke i zatekao je praznu. Radilo se o velikom misteriju, koji sve do danas nije u potpunosti objašnjen. Naime, nestalo je svih 90 muškaraca, 17 žena i 11 djece, koji su nekoliko godina ranije naselili tu koloniju na obali današnje američke savezne države Sjeverne Karoline. Danas koloniju Roanoke, zbog tog misterija, nazivaju iNestalom kolonijom (engl. The Lost Colony).
Kolonija Roanoke predstavljala je jedan od prvih pokušaja engleskog naseljavanja Sjeverne Amerike. U koloniji se rodilo i prvo englesko dijete ikada rođeno na području Sjeverne Amerike. Radilo se o djevojčici imena Virginija Dare. Spomenuti guverner John White bio je djed Virginije Dare.
Jedan od tragova koje je John White našao na mjestu nestale kolonije bila je riječCroatoan urezana u stablo tamošnjeg drveta. Postoji pretpostavka da su nestali kolonisti tom riječju željeli uputiti svoje sunarodnjake Engleze na to da su se iz kolonije Roanoke preselili na otok Croatoan, nekoliko desetaka kilometara dalje. Ipak, ni ondje ih nisu pronašli pa je cijela stvar ostala misterijem.
Marko Marulić – otac hrvatske književnosti (1450.)
Marulić među prvima svoj jezik naziva hrvatskim.
Znameniti hrvatski književnik, čija su djela obožavali europski vladari, Marko Marulić rođen je 18. kolovoza 1450. godine u Splitu. Rođen je u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1463. nazivala i Pecenić ili Pečenić. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti – egzaminatora, suca i izvršitelja oporuka. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga i jedan od najpoznatijih europskih kršćanskih humanista.
Svjetsku slavu stekao je kršćansko-moralističkim djelima na latinskom među kojima su najpoznatija De institutione vivendi per exempla sanctorum (hrv. Pouke za čestit život na primjeru svetaca) i Quinquaginta parabole (hrv. Pedeset priča). Njegova djela prevođena su na talijnski, španjolski, portugalski, francuski, engleski i njemački. Stjecajem okolnosti njegovo najbolje djelo ep Davidias pronađen je tek 1952. u nacionalnoj biblioteci u Torinu.
Marulić među prvima svoj jezik naziva hrvatskim. Piše o tragediji Hrvata u vrijeme osmanskih osvajanja te je na neki način začetnik hrvatske političke misli. Najpoznatija Marulićeva djela na hrvatskom, kojeg zovu ocem hrvatske književnosti, su Judita, Molitva suprotiva Turkom, Suzana te Tuženja grada Hjerozolima.
Marko Marulić umro je 1524. u rodnom Splitu. Pokopan je u crkvi sv. Franje Asiškog.
Piše: Dražen Krajcar
Ubojstvo sjekirom zamalo pokrenulo svjetski rat (1976.)
Američke su snage podigle razinu pripravnosti na DEFCON 3 (žuta opasnost), što je ista razina koja je proglašena nakon napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. godine. Razmišljali su o topovskom i raketnom napadu na Sjevernu Koreju.
Jedan od najopasnijih pograničnih incidenata između Sjeverne i Južne Koreje dogodio se 18. kolovoza 1976. godine. Na samoj liniji razgraničenja dviju Koreja, u tzv. Neutralnoj zoni, postoji jedan granični prijelaz i to je zapravo jedino mjesto gdje vojnici dviju Koreja stoje jedni nasuprot drugih na straži. Most koji dijeli dvije Koreje na tom mjestu zove seMost bez povratka, jer je postojao običaj da se sjevernokorejskim ratnim zarobljenicima ponudi da prijeđu most ili da ostanu u Južnoj Koreji. Kad bi jednom prešli most, više se nisu smjeli vratiti, pa je most po tome dobio ime.
Nedaleko od mosta, nalazila se granična postaja UN-a, koju su zbog izoliranosti zvaliNajusamljenija postaja na svijetu. Između te postaje i najbliže susjedne UN-ove promatračnice nalazilo se drvo koje je blokiralo pogled i tako otežavalo komunikaciju UN-ovim snagama. Teritorij oko te granične postaje bio je pod zajedničkim nadzorom sjevernokorejske i južnokorejske vojske. Sjevernokorejanci su u više navrata pokušali oteti UN-ovce iz postaje, pa su UN-ovi časnici odlučili podrezati navedeno drvo koje je priječilo pogled, kako bi lakše mogli pozvati pomoć u slučaju još jednog sjevernokorejskog pokušaja otmice.
UN-ovci su spomenutog datuma došli do drveta i počelo je njegovo obrezivanje. Nisu imali oružja zbog lokalnih propisa o njegovom nenošenju, ali su imali sjekire i ostali alat u kamionu. Ubrzo su do njih došli Sjevernokorejanci. Časnik sjevernokorejske vojske Pak Chul, kojeg su UN-ovci zbog njegove agresivnosti zvali Poručnik Buldog, naredio im je da prestanu s obrezivanjem drveta, zato što ga je “Kim Il-sung osobno posadio i njegovao.” UN-ov je časnik na to samo okrenuo leđa Sjevernokorejancima i nije se obazirao na njih. Na to ga je Poručnik Buldog udario karate udarcem u stražnju stranu vrata i naredio svojim vojnicima da ubiju Zapadnjake. Sjevernokorejanci su pograbili odbačene sjekire od sječe drveta i napali UN-ovce. Ubili su sjekirama dva UN-ova časnika, po nacionalnosti Amerikanca. Ostali su UN-ovci pobjegli na sigurno.
Kim Jong-Il, sin sjevernokorejskog diktatora Kim Il-Sunga, istog dana, svega nekoliko sati nakon incidenta, održao govor na Konferenciji nesvrstanih u Colombu u Šri Lanki, gdje je navedeni događaj opisao kao američki napad na nedužne sjevernokorejske stražare. Predložio je Nesvrstanima rezoluciju kojom bi se osudili Amerikanci, i ona je na konferenciji prihvaćena.
Američke su snage podigle razinu pripravnosti na DEFCON 3 (žuta opasnost), što je ista razina koja je proglašena nakon napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. godine. Razmišljali su o topovskom i raketnom napadu na Sjevernu Koreju, no od toga se odustalo zbog toga što su Sjevernokorejanci imali 4 puta više artiljerije u tom trenutku.
Izvor:Povijest.hr
