15. rujna Gospa Žalosna – što znače riječi „A tebi samoj će mač probosti dušu“?

Piše: Petar Horvatić

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Šimuna Mariji: “A tebi ce samoj mač probosti dušu” (Lk 2,35).

Te riječi s kontekstom navještavaju Kristovu muku.

A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao Njegova Majka, nikoga kao Nju neće pogoditi tako da će Isus biti “znak kojemu ce se protiviti” (Lk 2,34), nikoga kao Nju neće potresti Njegova muka.

Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: “Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Šimuna: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.”

Počevši tamo od srednjeg vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti, pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove:

  1. Šimunovo naviještenje Marijine žalosti
  2. Bijeg u Egipat
  3. Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu
  4. Marijin susret s Isusom na križnom putu
  5. Marijine boli dok su Isusa pribijali na Križ
  6. Skidanje Isusa s Križa
  7. Isusov pogreb.

Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere o pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći, da su Sedam Marijinih žalosti, sedam naročitih događaja, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun Njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama, jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva.

Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina ljubitelja, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svom djelu Sedam darova Duha Svetoga, ovako govori o Marijinim žalostima:
Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim Srcem prihvatila volju Božju, te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina sto je proizašla iz Njezina krila. Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu“.

Izvor: narod.hr

15. rujna 1935. Nürnberški zakoni – patološko rasno zakonodavstvo nacionalsocijalista

Piše: Petar Horvatić

Nürnberški zakoni su rasističke mjere i zakoni koje je donijela konvencija Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) u Nürnbergu 15. rujna 1935. godine. Njima je propisano da Židovi ne mogu biti njemački državljani, nego samo podanici bez prava glasa i ostalih građanskih prava.

Zabranjeni su brakovi između Židova i čistokrvnih Nijemaca, a Židovom se smatra svatko kome je jedan predak u drugom koljenu Židov. Dopunama iz iste i sljedeće godine otvoren je progon Židova, a zakoni su poslužili kao model za antisemitsko rasno zakonodavstvo i u nekim drugim zemljama.

Nürnberški su zakoni zapravo od Židova učinili subjekte, te legalizirali buduće mjere protiv njih. U sljedećih je nekoliko godina dodatnih 13 dekreta u potpunosti stavilo Židove van zakona. Kao posljedica, Židovima je onemogućena nabavka osnovnih živežnih namirnica. U mnogim gradovima bilo im je teško, ako ne i nemoguće nabaviti hranu i lijekove. Zabranjen im je bio ulaz u hotele i dućane, kao i mnoge gradove, pa čak i parkove i šume. No, to su još uvijek bile blage posljedice primjene rasnih zakona, naspram onoga što se tek trebalo dogoditi kasnije kada je došlo do fizičkog istrebljenja Židova.

Iako su Židovi, u skladu s patološkom teorijom predstavljali “anti-rasu”, te shodno tome i najvećeg neprijatelja nacističke države, malo je znano da ni sami Nijemci nisu bili pošteđeni rasne selekcije. Još 1929., na jednom od partijskih kongresa, održanim u Nurnbergu, Hitler je rekao da, “ako se svake godine u Njemačkoj rodi milijun djece, te da ako se od tog milijuna 700 do 800 tisuća njih eliminira, Njemački će narod ipak biti ojačan.”

Prvi od zakona namijenjenih rasnom pročišćavanju Njemačke bio je uperen protiv samih Nijemaca. Dana 14. srpnja 1933. izglasan je “Zakon za zaštitu nasljednog zdravlja”, odnosno “Pokušaj poboljšanja njemačke arijske vrste”, kako se još zvao. Taj je zakon omogućio prisilne sterilizacije pojedinaca koje pate od nasljednih bolesti, te postoji mogućnost da i njihovi nasljednici naslijede tu bolest. Zakon je dalje navodio nasljedne bolesti kod kojih se mogla tražiti sterilizacija, kao npr. slaboumnost, shizofrenija, manijakalna depresija, epilepsija, nasljedna slijepoća i gluhoća, te razne druge naslijedne deformacije. Zakon je dalje propisivao i mogućnost sterilizacije osoba koje pate od kroničnog alkoholizma. Za odluke sterilizacije bio je nadležan Vrhovni zdravstveni nasljedni sud.

 

Izvor: narod.hr/povijest.hr

15. rujna 1616. – znate li da je Katolička Crkva najzaslužnija za javno školstvo?

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 15. rujna 1616. Katolička Crkva osnovala je prvu javnu školu sa slobodnim upisom u Europi. Time je otvorila put današnjem sustavu javnog školstva. Zaslugu za to ima red pijarista, redovnika i svećenika posvećenih obrazovanju i školovanju djece.

Na današnji dan 15. rujna 1616. otvorena je u talijanskom gradiću Frascati prva javna škola u Europi. Nju su otvorili katolički redovnici pijaristi koji su bili posvećeni obrazovanju djece.

Naime, do tada su škole bile namijenjene samo plemićkoj djeci ili školovanju svećenika. Ova škola u Frascatiju bila je javna i sa slobodnim upisom.

Čovjek koji je zaslužan za osnivanje te prve javne škole u Europi bio je sveti Josip Calasan, velikodušni redovnik i katolički svećenik koji je primijetio da većina njegovih učenika potječe iz siromašnih obitelji. On je osnovao Red pijarista, kojem je glavna zadaća bilo obrazovanje djece, naročito one iz siromašnih obitelji. Red je imao cilj osigurati besplatno školovanje siromašnoj djeci i to je zapravo prvi katolički red posvećen prvenstveno edukaciji.

Pijaristi su s vremenom osnovali škole diljem Europe. Zanimljivo je da su njihov primjer kasnije slijedile države pri osnivanju javnih škola, tako da je koncept današnjih besplatnih osnovnih škola zapravo uvelike potekao upravo od pijarista i Katoličke Crkve.

Pijaristi su učinili i velik korak u obrazovanju djece s posebnim psihičkim i fizičkim potrebama. Mnogi znameniti ljudi duguju svoje obrazovanje pijaristima, poput Victora Huga, Francisca Goye, Haydna, Mendela i Schuberta te nobelovaca Georgea Hevesyja, Georgea Olaha i mnogih drugih.

Izvor: narod.hr

15. rujna 1941. Istočna Hercegovina – po obrascu iz Srba ustanak se pretvorio u pokolje

Piše: Petar Horvatić

Zločini nad Hrvatima u NDH počeli su praktički od samog stvaranja države u travnju 1941. godine. Kao i u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni, ustanak Srba se pretvorio u opće pokolje civila. U tim zločinima sudjelovali su osim dominantno četnika (koji su naslijedili naoružanje i ustroj od raspale vojske Jugoslavije) i razne druge ustaničke skupine poput komunista, naoružanih skupina ljudi, pljačkaške skupine, komitske skupine i dr.

Masovni pokolji Hrvata i muslimana u istočnoj Hercegovini dogodili su se najviše u mjesecu rujnu 1941. godine, a u njima su osim hercegovačkih Srba sudjelovale i vojne postrojbe iz Crne Gore.

U istočnoj Hercegovini imamo prve masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima još u travnju 1941. tj. od 13. – 15. travnja ’41. u Čapljini i okolici ubijeno od strane četnika 25 Hrvata, a u Cimu, kod Mostara ubijena su 4 Hrvata. Među ubijenim bilo je i 5 žena. Iz sela Gabele: Šušak Mirko, tek svršeni đak građevinske škole od 17 godina – ubijen mecima odmah po dolasku četnika u Gabelu, iz sela Struge i Gorice: Rožić Dragičević Ilija, od 56 g. – uboden bajunetom u oko, odsječen mu nos i oba uha, Dragović Pero, 56. g. ustrijeljen mecima u trbuh i glavu, odsječen mu nos i prebijena ruka; Frana žena Marka Vege glavara od Struge, 34 g. ubili je u podrumu, gdje se sklonila s djecom. Djecu teško ranjenu nabacali na mrtvu majku. Jakić Hasan, musliman, mladić od 20 g. ubijen pred kućom, Kavara Hasan, ubijen pred kućom, Pervan Jakov, starac od 70 g. ubili ga jer se protivio pljački svoje kuće, Mrvalj Pavao od 23. g. ubijen radi istog razloga, Čuljak Jure 27 g. ubijen u borbi na strani zaštite. Iz Čapljine i okolice: Jurilj Pero iz Čeljeva od 60 g. ubijen na mokrenju pred kućom rano ujutro, Pavlović Ivan iz Trebižata, Brajković Ivan, Čolić Marko, Putica Jozo od 70 g., Fazligić Mujo, Škegro Ante iz Radišića, te tri žene: Mandžin Mara, Šarić Biserka i Ramić Zada. U selu Cim ubijeni su: Jure Zelenika, Stojan Lasić, Ivan Cvitković i Luca Mustapić; potpuno su spaljena ova dva sela.

U istočnoj Hercegovini nakon izbijanja ustanka (prvi puta u lipnju 1941., a nakon njegovog savladavanja tijekom srpnja od oružanih snaga NDH, izbija opet u kolovozu) zabilježeno je nekoliko izvršenih pokolja civilnog muslimanskog i hrvatskog pučanstva od strane ustanika (četnika i gerilaca /partizana/) Srba, uz pripomoć ustanika iz Crne Gore.

Tako je pri zauzimanju Avtovca, kod Gackog 28. VI. 1941. zaklano i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, dok je mjesto i okolna sela nastanjena Muslimanima opljačkana i potom spaljena. Prema izvješćima komunističkih i vojnih rukovodstava hercegovačkih ustanika izvršeni su ovi veći zločini nad Muslimanima i Hrvatima. Po zauzimanju Berkovića (Dabra) 28. VIII. 1941. “crnogorske komitske čete” s domaćima izvršili su opći “pokolj i paljevinu” kada je “poklano preko 300 muslimanskih žena, ljudi i djece”. Iste čete su po zauzimanju Plane 29. VIII i grada Bileće dan kasnije (izuzev tvrđave i vojarne gdje je uz oko 500 vojnika NDH našlo spas oko 4.500 muslimana do dolaska Talijana), “poklale oko 40 lica neboračkog stanovništva”, opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće. Pri evakuaciji 3. IX 1941. muslimanskog pučanstva iz sela oko Fatnice, prema Stocu transport od “oko 400 žena, djece i staraca” koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnici i srpskih žandara na Dabru “i gotovo cio taj transport pobila bacanjem u jame”, a tek se nekolicina “bjekstvom spasila”. Većina je bačena u jamu Čavkaricu, koju je nakon 81 preživjela Hadžera Bijedić, pošto su je izvadili iz nje seljaci iz Nevesinja. Ona izjavljuje “ da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca”, koji su s njome stradali u toj jami. Iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece za koje postoje osobni podaci,ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375, dok su ostali ubijeni naoko ili u selima, a još ih je 41 čovjek stradao je u bježanju za Bileću, na Planoj.

Tako se ovdje u sjeveroistočnom dijelu Hercegovine ustanak, u  nešto manjoj mjeri s obzirom na broj stradalih, dogodio i na području ostalih istočnohercegovačkih kotareva. Tako su npr. četnici 7. IX 1941. opljačkali hrvatsko selo Dubljane u Popovom polju i zapalili 23 kuće, a 9. i 10. IX. opljačkali i zapalili sela Kruševicu i Žabicu, sva tri sela u kotaru Ravno (koja su jednako stradala u Domovinskom ratu). Istodobno su 8. IX 1941. na području stolačkog kotara opljačkali su i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala i cijelo selo Grablje. Dalje su pljačkali i palili sela koja su prethodno napustili Muslimani i Hrvati. Prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941.g. broj evidentiranih ubijenih ljudi iznosio je 1.056 zaklanih i ubijenih muslimana te preko 100 ubijenih Hrvata. Istodobno su iz cijele istočne Hercegovine potekle kolone tisuća izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar i Dubrovnik.
U drugim dijelovima NDH je bilo slično, pa se ubrzo se u Bihaću, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica.

Udio četnika i njihovih simpatizera u ovim zločinima u istočnoj Hercegovini je najčešće bio dominantan, ali bilo je i simpatizera komunista, komitskih skupina, pljačkaša i dr.

Izvor: narod.hr

 


 

Američki predsjednik i kolonijalni vlastodržac (1857.)

Dana 15. rujna 1857. godine rođen je William Howard Taft – čovjek koji je bio američki predsjednik od 1909. do 1913. godine. Taft se među ostalim američkim predsjednicima ističe na niz načina. Redovito se naglašava da je bio jedini američki predsjednik koji je uspio postati i glavnim sucem Vrhovnog suda SAD-a (engl. Chief Justice of the United States). To ujedno znači da je Taft bio i jedini čovjek u povijesti koji je tijekom života bio na čelu kako izvršne, tako i pravosudne vlasti u SAD-u (dakako, funkciju predsjednika SAD-a i glavnog suca Vrhovnog suda nije vršio istodobno, jer bi to bilo u suprotnosti s načelom trodiobe vlasti).

Možda je još zanimljivije da je Taft bio i jedini američki predsjednik koji je svojedobno vršio funkciju kolonijalnog guvernera. Naime, od 1901. do 1903. godine Taft je bio američki generalni guverner Filipina (to je otočje nakon američke pobjede nad Španjolskom pripalo SAD-u kao svojevrsna kolonija). Taft je bio i prvi Amerikanac na toj funkciji.

William Howard Taft bio je privremeni guverner još jedne američke kolonije osim Filipina. Radilo se o Kubi, na koju su Amerikanci svojevremeno poslali vojne trupe, pa je Taft kao tadašnji ministar rata postao i privremeni civilni guverner tog otoka. Kad se zbroje sve navedene funkcije, svakako se može reći da je Taft bio jedan od američkih predsjednika s najraznolikijom političkom karijerom.

François de La Rochefoucauld i moralne izreke (1613.)

François de La Rochefoucauld, znameniti francuski književnik aristokratskog podrijetla, rođen je 15. rujna 1613. godine. Imao je visok status među francuskim plemstvom jer je pripadao jednoj od najuglednijih francuskih aristokratskih obitelji. Naime, François de La Rochefoucauld posjedovao je titulu vojvode i paira (franc. Duc et Pair), što je bio najviši mogući položaj u francuskoj plemićkoj hijerarhiji.

U mladosti je François de La Rochefoucauld nosio titulu Prince de Marcillac, kojom su tradicionalno oslovljavani najstariji sinovi vojvoda de La Rochefoucauld. Kad mu je otac umro, naslijedio je titulu vojvode de La Rochefoucauld, kao glava svoje kuće. U to vrijeme bilo mu je oko 37 godina.

Danas je François de La Rochefoucauld najpoznatiji kao autor Maksima (fr. Maximes). Riječ je o kolekciji njegovih moralnih izreka koje već stoljećima zaokupljaju intelektualce.Maksime je de La Rochefoucauld prvi put objavio 1665. godine, i to anonimno, pod punim nazivom Réflexions ou sentences et maximes morales (hrv. Misli ili moralne rečenice i maksime). U kasnijim izdanjima ih je dopunjavao, tako da im je broj narastao na više od 500. Riječ je uglavnom o kratkim maksimama, od jednog ili više redaka, zbog čega su vrlo lake za čitanje, a jezgrovito prenose moralne pouke. Osim Maksima poznati su njegovi memoari te zbirka pisama.

Vojvoda de La Rochefoucauld umro je 1680. godine u Parizu u 67. godini.

Otvorenje znamenite milanske galerije (1867.)

Znamenita Galerija Viktor Emanuel II. otvorena je u Milanu 15. rujna 1867. godine. Izgradnja joj je trajala otprilike dvije godine, a izvedena je prema nacrtima talijanskog arhitekta Giuseppea Mengonija. U to je vrijeme u Europi postojao trend izgradnje natkrivenih monumentalnih objekata (tzv. arkada) namijenjenih trgovačkoj djelatnosti i izložbama.

Galerija Viktor Emanuel II. smještena je u najužem središtu Milana i povezuje dva važna gradska trga: Piazzu del Duomo i Piazzu della Scala. Budući da je natkrivena staklenim krovom, kroz tu se galeriju može proći bez izlaganja kiši na putu od znamenite milanske katedrale do slavne operne zgrade Teatro alla Scala. U središtu Galerije Viktor Emanuel II. nalazi se oktogonalni prostor s kupolom, od kojeg se dva kraća okomita odvojka protežu u smjeru istoka i zapada (glavni prolaz galerije nalazi se točno u osi sjever-jug). Galerija je dugačka oko 200 metara, a visoka je četiri etaže.

Danas predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Milana, a ujedno je i jedan od najstarijih postojećih trgovačkih objekata na svijetu koji su još uvijek u svakodnevnoj upotrebi. Na podu pod središnjom kupolom galerije nalazi se grb nekadašnje talijanske kraljevske dinastije Savoja, kao i grbovi povijesnih talijanskih glavnih gradova.

Harun ar-Rašid postao kalifom islama (786.)

Harun ar-Rašid postao je petim vladarom golemog Abasidskog Kalifata 14. rujna 786. godine. Ime Harun analogno je hebrejskom imenu Aron, poznatom iz Biblije. Njegova je vladavina označila vrhunac tzv. Zlatnog doba islama, koje se odlikovalo velikim usponom umjetnosti, kulture i učenosti. Postavio je iznimno sposobne ministre koji su mnogo učinili za napredak države i podizanje životnog standarda.

Postoje, međutim, kontroverze oko njegovog odnosa s Jahjom iz iranske porodice Barmakida. Iako mu je 17 godina vjerno služio, u jednom su se trenutku odnosi naglo pogoršali te se ar-Rašid okrutno obračunao s čitavom vezirovom porodicom. Nadalje, njegova odulka da državnu vlast podijeli među dvojicom sinova dodatno je potaknula već prisutne nemire u državi te naposljetku dovela do raspada Kalifata.

Abasidski Kalifat pod njegovom se vladavinom prostirao od sjevernog dijela Afrike do Indijskog oceana te od Egipta do središnjeg dijela Azije. Prijestolnica mu je bila u Bagdadu, najvećem gradu na svijetu u to doba. Kalif Harun al-Rašid preselio je dvor 796. u grad Al-Raku (Al-Raqqah, Ar-Raqqah), smješten u Siriji (na gornjem toku rijeke Eufrata).

Ar-Rašidovo ime postalo je toliko poznato u svijetu da su franački izvori spominjali da je s njime Karlo Veliki održavao diplomatske kontakte i izmijenjivao darove, a zabilježene su i arapsko-kineske diplomatske veze. Jedan od darova koji je poslan Karlu Velikom bio je vodeni sat s mehaničkim vitezovima koji bi izišli na svaki otkucaj sata. Europljani su ostali toliko zapanjeni da su vjerovali da je riječ o magiji. Danas je Harun ar-Rašid najpoznatiji kao lik u poznatim pričama iz Tisuću i jedne noći, gdje je prikazan u idealiziranom obliku.

Piše: Boris Blažina

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI