12. listopada 1995. Južni potez – zašto Hrvatima nije dopušteno zauzimanje Banja Luke?

Piše: Petar Horvatić

Zauzimanjem Banja Luke, svaki otpor Srba u BiH bio bi zaustavljen, neprijateljska vojska potpuno poražena i danas bi politička i geostrateška situacija na Balkanu izgledala drukčije.

Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kad su se hrvatske snage nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, nezaustavljivo napredovale progoneći srpsku vojsku u bijegu. Srpski civili u panici bježe prema Srbiji, a sve točke otpora do samog grada Banja Luke su slomljene u prethodnim žestokim borbama (Šipovo, Mrkonjić grad, HE Bočac).

Banja Luka je bila na dlanu hrvatskog vojnika u zenitu njegove vojne snage.

Srpske snage, I. i II. korpus bosanskih Srba, potpuno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se velika kolona desetina tisuća srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci i namjeravale bježati prema istočnoj Bosni i Srbiji. Posvuda se glasno špekuliralo o padu Banja Luke, panika u redovima demoralizirane srpske vojske je bila na vrhuncu. Srpski vrh je u panici: eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina. Sve to bi potpuno demoraliziralo Srbe u Bosni i Hercegovini, pa bi padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij, pišeblog.dnevnik.hr

No, politička i geostrateška situacija nije bila sklona ulasku savezničkih hrvatskih i bošnjačkih snaga, u središte srpske paradržave u BiH nastale na genocidu -Banja Luku. Valja napomenuti da je Banja Luka, čak i prije ovog posljednjeg rata, uvijek imala dominantnu hrvatsku i muslimansku većinu, a osobito prije II. svjetskog rata.

Sve je to učinjeno prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala, čak i eventualnim ulaskom vojske Srbije u BiH.

Stoga je počeo znatan pritisak međunarodne zajednice na vođu pobjedničke Hrvatske vojske –  predsjednika dr. Franju Tuđmana. Naime, HV je bila glavni nositelj sloma i poraza Srba u Hrvatskoj i BiH. Tražilo se da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, premda je Alija Izetbegović poručivao Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku.

Akcija Južni potez je tako prekinuta na ultimativni zahtjev međunarodne zajednice u trenutku dok su se hrvatske snage u velikom napredovanju nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, a Armija BiH na ulazu u Prijedor. Pad tih gradova znači da je sljedeći veliki grad istočno pod kontrolom Srba bio tek Brčko (cestovno udaljen gotovo 200 km od Banja Luke), a  koji bi pao kao „latica od ruže“ zbog svog nezavidnog položaja u odnosu na Hrvatsku i južnu tuzlansku regiju pod kontrolom Bošnjaka. A do granice sa Srbijom bi ostala samo Bijeljina, neveliki grad u sjevernoj Bosni.

Padom Banja Luke pala bi cijela fašistička tvorevina – Republika Srpska.

Što je htjela, zapravo, Europa i međunarodna zajednica?

Europa, kao i zapadna diplomacija, je uvijek bila leglo cinizma i to se moglo iščitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini. Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to – Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro i lukavo. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi potpuno biti poraženi, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili.

Dok je Hrvatska krvarila, dok se događao Vukovar i Srebrenica, nije bilo nikakvog takvog vojnog pritiska ili djelovanja NATO snaga kontra višestruko nadmoćnije JNA i Srba protiv braniteljskih snaga.

Što se ustvari događa?

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju uporabe NATO snaga protiv savezničkih HV-a i Armije BiH, međunarodna zajednica zaustavlja veliku vojnu operaciju i spašava Srbe unaprijed određenim mirovnim planom, prema kojemu Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom!

Jedan od glavnih razloga može biti upravo taj što međunarodna zajednica u tom trenutku nije htjela stvarati dominantno prevladavajuću bošnjačko-muslimansku BiH, jer bi egzodus Srba iz BiH i prisutnost bitno malobrojnijih Hrvata u BiH mogao značiti upravo to. Ustvari, to je još jedno potencijalno osiguranje u slučaju nekakvog budućeg vojnog pokušaja Bošnjaka, pa Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju tek preostalih 51 posto teritorija BiH (danas se vidi da je to bitno na štetu Hrvata).

Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme.

Razlog može biti i taj što se BiH htjelo stvoriti „stanje ravnoteže“ u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, stanje bez stvarnog ratnog pobjednika i gubitnika, te ostaviti BiH kao potencijalno trajno „bure baruta“ u nekakvim budućim preslagivanjima svijeta.

Zato je i Srbima dopušteno toliko (pre)velikih ustupaka, iako su bili doslovno slomljeni i vojno poraženi do kapitulacije, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica u BiH, imaju autonomiju unutar tripnarodne države, onda će na taj način uvijek uspijevati, naravno uz pomoć međunarodne zajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunom kontrolom Bosne i Hercegovine. Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i mogućnost stvaranja većinski muslimanske države u Europi, što je možda tada bio i glavni cilj međunarodne zajednice.

Bosna i Hercegovina i danas potencijalna tempirana bomba

Danas, nakon više od dvadeset godina, karte su u Europi izmiješane dosta drugačije. Europa je velikim djelom bitno promijenila svoj identitet i izgled, milijuni izbjeglica iz Afrike i Azije, većinom muslimana, su pristigli su velikih marševima preko „otvorenih granica“ EU u samo srce Europe. Bombe, eksplozije i teror vladaju diljem velikih gradova Europe.

U međuvremenu, Rusija je pod Putinom vratila status svjetske velesile, a Kina postala jedna od najutjecajnijih država svijeta, te čak i ona ima (ekonomskih) interesa na ovim prostorima. Kao i Njemačka. Turska pod Erdoganom planira u BiH provođenje Davatogluovog plana neosmanizma, oslanjajući se i na svoj jak utjecaj u dominantno islamskom Kosovu i Albaniji, ali i utjecaju na velike turkofilne zajednice u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj. Dok pokreti za neovisnost ili jake autonomije jačaju u Kataloniji, Škotskoj, Vojvodini, Korzici i drugdje, kao voda na mlin fašističkoj tvorevini stvorenoj na genocidu – Republici Srpskoj.

Karte se ponovno naveliko miješaju, a BiH ostaje nakon 140 godina od ulaska vojske Austro-Ugarske i dalje potencijalna ratna bomba broj jedan u Europi. Je li zaustavljanje HV-a pred ulaskom u Banja Luku, što bi vjerojatno i značilo izbijanje savezničkih HV-a, HVO-a i Armije BiH na granicu sa Srbijom na Drini, bio mudar potez međunarodne zajednice pokazati će dani i godine koje dolaze…

Izvor: narod.hr/blog.dnevnik.hr

 

12. listopada 1991. Ivan Brdar – koja su tri zapovjednika HOS-a poginula u vukovarskom paklu Sajmišta?

Piše: Petar Horvatić

Foto: snimka zaslona

U paklu Sajmišta, i to u izravnim uličnim borbama, pogibali su redom zapovjednici HOS-a: Ivan Brdar, Željko Delić – Švico i Robert Šilić, ali i važni borci: Dubravko Rusek, Mladen Amstrong – Grof i Zdravko Bezuk. Na današnji dan 1991. u Vukovaru poginuo je mladić nevjerojatne hrabrosti – Ivan Brdar.

Izjava jedne Vukovarke o Brdarovoj skrbi za civile, sve­jedno koje nacionalnosti, glasi: “Ovdje su civili u podrumu. Tko takne jednog civila, ja ću ga osobno ubiti!”. 

Suborci za Brdara svjedoče da je bio „abnormalno, ludo hrabar vojnik“.

Svi koji su branili Sajmište: Ose, Žuti, Plavi, Crni, Bojleri, Đakovčani, vojna policija, fragmentirane male jedinice poput policajaca iz Varaždina ili gardista iz 1. brigade, naravno i HOS-ovci, svjedoče o Brdarovom junaštvu. Svi su oni plaćali veliku cijenu zbog pucanja linija i nedovoljne popunjenosti ljudstva spremnog za okršaje.

Sajmište uistinu nije bilo poželjno odredište za borbu, stoga već i podatak da su HOS-ovci dragovoljno pristigli na Sajmište upravo kada su počinjale najteže bitke, dovoljno govori o njihovu značaju. Nikica Burić – Samoborac zapamtio ih je kao takve: „Ja sam njih prvo malo gledao, te HOS-ovce. Onak, došli su junački u napad!’. Ma koji napad, mislim si, kaj ovi pričaju!?! Pa su otišli, napravili pičvajz i neprijatelju i sebi i vidjeli su kaj se ustvari tu događa. Gledam ih i vidim da su hrabri, posebno gledam ove mlade i mislim si: ‘Pa kud su ova djeca došla!?!’. I gledao sam ja njih, pucalo se na sve strane i bome im nije bilo svejedno. Ali, negdje u roku od nekih desetak dana, kada su shvatili kako tamo stvari stoje, ovi od njih koji su ostali mentalno jaki postali su mrtvi-hladni na ludnicu oko sebe“, svjedoči Samoborac koji je u rujnu 1991. kupio kalašnjikov i otišao u Vukovar, shvativši da se ondje brani cijela Hrvatska pa i njegov Samobor.

Prvi je poginuo Željko Delić – Švico, Hrvat koji je pristigao iz Au­strije. Izvrstan vojnik, vrlo spretan s protuoklopom, ali i rezolutan u skrbi za ljude .„Ljudina, znao je osje­titi situaciju, primjerice on je inzistirao da se ne raz­dvajamo. Imao je autoritet, ali nije poštovao autori­tet… Tak nekak. I to je bome dobro funkcioniralo. Nažalost ga ta intuicija nije spasila od snajperskog metka. Umro je na rukama Zvone Ćurkovića”, pri­sjeća se HOS-ovac Antolić.

Odmah drugi dan poginuo je i Livnjak Ivan Brdar, osoba za koju uglas svi suborci tvr­de da je bio abnormalno, ludo hrabar vojnik. Igor Široki priča: „Brdar, taj je bio lud šta je radio! Spajao je one remene, izvlačio ranjenike k’o na traci. Bio je strašno aler­gičan na nepravdu, dobro su ga dečki zapamtili kada nas klince prvu noć nisu došli zamijeniti na straži! Izjava one Vukovarke o Brdarovoj skrbi za civile, sve­jedno koje nacionalnosti, živa je istina: ‘Ovdje su civili u podrumu. Tko takne jednog civila, ja ću ga osobno ubiti!’. A što se tiče hrabrosti, dovoljno ti govori scena kada tijekom najžešćeg granatiranja izlazi nasred ulice, onako za­lizan, drži “škorpion” u ruci i počne urlati gange: “Oj, čedo, dođi vamo da ti Ivan Brdar je… mamu!”.

Prvi zapovjednik HOS-a, Robert Šilić iz Konjica, po­ginuo je posljednji. Suborci ga pamte kao iznimno fizički moćnog, ali i kvalitetnog čovjeka, specijalista za sve vrste naoružanja, posebno mine i protuoklop. Iskazao se u izvlačenju ranjenika. Suborce je izvukao nakon tragedije 9. studenoga, no poginuo je od gra­nate izvlačeći ranjenike.

Livanjska bojna HOS-a dobila je ime po ovom junaku i zvala se I. bojna HOS-a „Ivan vitez Brdar“.

In memoriam: Vukovarska satnija HOS-a i poginuli heroji

Izvor: narod.hr/udhos-zagreb.hr


 

Eduard VI. – sin i nasljednik Henrika VIII. (1537.)

Eduard VI. – sin i nasljednik Henrika VIII. (1537.)

Dana 12. listopada 1537. rođen je Eduard VI., kralj koji je vladao Engleskom od 1547. do 1553. godine. Bio je sin kontroverznog kralja Henrika VIII. iz dinastije Tudor i njegove treće supruge Jane Seymour (koja je preminula od komplikacija vezanih uz Eduardov porod). Eduard VI. bio je jedini zakoniti sin kralja Henrika VIII. koji je preživio dojenačku dob. U trenutku njegovog rođenja Henrik VIII. bio je već u 47. godini života i 29. godini vladanja. Dječak se rodio u palači Hampton Court jugozapadno od Londona, a njegov je dolazak na svijet izazvao veliko oduševljenje.

Budući da je Henrik VIII. preminuo već u siječnju 1547. godine, Eduard VI. postao je engleskim kraljem u dobi od samo devet godina. Okrunjen je u Westminsterskoj opatiji 20. veljače 1547. u obredu ponešto skraćenom zbog njegove dobi. S obzirom da je pri dolasku na prijestolje bio još uvijek samo dječak, nekoliko je moćnih ljudi oko Eduarda VI. pokušalo vladati Engleskom umjesto njega. U dobi od 15 godina mladi se kralj razbolio, a preminuo je u roku od šest mjeseci. Tijekom razdoblja njegove bolesti razvila se grozničava utrka za prijestolje, s obzirom da Eduard VI. nije imao ni potomke ni braću.

Do danas nije točno ustanovljena bolest koja je uzrokovala smrt mladog kralja. Moguće je da se radilo o nekoj vrsti plućne bolesti poput tuberkuloze, s obzirom na njegovo iskašljavanje sluzi, a neki su posumnjali i na trovanje.

Kristofor Kolumbo otkrio Novi svijet (1492.)

Kristofor Kolumbo otkrio Novi svijet (1492.)

Kristofor Kolumbo raspolagao je s tri broda na svom prvom putovanju: Santa Maria (najveći brod), Pinta i Santa Clara (s nadimkom Niña prema vlasniku Juanu Niñu). Iz Španjolske su doplovili prvo na Kanarske otoke, a zatim se otisnuli na zapad. Od Kanarskih otoka plovili su preko oceana svega 5 tjedana dok nisu ugledali kopno. Prvi ga je ugledao Rodrigo de Triana, koji je stražario na Pinti, u 2 sata ujutro i odmah je probudio ostatak posade vikanjem. Pucnjem su obavijestili Kolumba. On je kasnije tvrdio da je sam ugledao svjetla na obali nekoliko sati ranije, čime si je osigurao doživotnu mirovinu, koju su španjolski kralj i kraljica obećali prvoj osobi koja ugleda kopno.

Otok koji su ugledali pripada otočju Bahami. Kolumbo ga je prozvao San Salvador (hrv.Sveti spasitelj), no danas nije točno poznato o kojem se otoku radilo. Otok koji se danas zove San Salvador nazvan je tako 1925. pod nedokazanom pretpostavkom da je upravo to bio prvi otkriveni otok. Domoroci koje je Kolumbo tamo zatekao bili su miroljubivi i prijateljski raspoloženi. Nisu imali učinkovitog oružja, pa je Kolumbo u svoj dnevnik zapisao da bi ih sve mogao pokoriti sa svega 50 ljudi.

Na svoje drugo putovanje Kolumbo je poveo čak 17 brodova i oko 1200 ljudi. To pokazuje da je otkriće Novog svijeta u Europi dočekano s velikim entuzijazmom. Dana 12. listopada slavi se u SAD-u Columbus day, a i u drugim američkim državama slave se blagdani vezani uz otkriće Amerike.

U Sarajevu rođen 6 milijarditi stanovnik Zemlje (1999.)

U Sarajevu rođen 6 milijarditi stanovnik Zemlje (1999.)

Dana 12. listopada 1999. UN je simbolički označio novorođenog stanovnika Sarajeva Adnana Mevića kao šest milijarditog stanovnika planete Zemlje. Naime, UN-ov Populacijski fond (engl. United Nations Population Fund – UNFPA) već duže vrijeme približno izračunava datume na koje svjetsko stanovništvo dostiže nove milijarde stanovnika. Prema tim proračunima, pet milijardi stanovnika bilo je dostignuto 1987. u vrijeme Univerzijade u Zagrebu, pa je Zagrepčanin Matej Gašpar simbolički proglašen pet milijarditim stanovnikom.

Budući da je šest milijardi prema proračunima UNFPA dostignuto navedenog datuma, glavni tajnik UN-a Kofi Annan, koji se tog dana zatekao u Sarajevu, proglasio je tamošnju novorođenu bebu iz bolnice Koševo šest milijarditim stanovnikom Zemlje. Ta beba bio je Adnan Mević, prvi sin Fatime Mević i Jasminka Helaća.

Gotovo se nevjerojatnom doima činjenica da je za povećanje s pet na šest milijardi stanovnika bilo potrebno samo 12 godina (1987. – 1999.). Isto tako, za rast sa šest na sedam milijardi ponovno je bilo potrebno samo 12 godina – i to od 1999. do 2011. (te je godine obilježen Dan sedme milijarde).

Ipak, rast se u posljednje vrijeme pomalo usporava, pa se pretpostavlja da će za dostizanje osme milijarde biti potrebno 16 godina. Naime, tek 2027. trebalo bi prema procjeni na Zemlji živjeti 8 milijardi stanovnika.

Voshod 1 – Prvo lansiranje liječnika u svemir (1964.)

Voshod 1 – Prvo lansiranje liječnika u svemir (1964.)

Dana 12. listopada 1964. lansirana je u svemir prva letjelica s više članova posade. Bio je to sovjetski Voshod 1, u kojem su bila čak tri kozmonauta (sovjetski naziv za astronaute). U svim prethodnim američkim i sovjetskim letovima u svemir sudjelovao je samo po jedan član posade. Trojku kozmonauta koja je na današnji dan poletjela u svemir činili su: Vladimir Komarov kao pilot, Konstantin Feoktistov kao inženjer i Boris Jegorov kao liječnik. Bio je to ujedno i prvi put da su u svemir lansirani liječnik i inženjer (raniji su kozmonauti bili profesionalni piloti).

Voshod 1 lansiran je s kozmodroma Bajkonur, koji se danas nalazi na području Kazahstana. Let je trajao 24 sata, 17 minuta i 3 sekunde, a upravo je tih dana smijenjen sovjetski lider Nikita Hruščov, koga je zamijenio Leonid Brežnjev. Slikovito rečeno, trojica spomenutih kozmonauta poletjela su za vrijeme vlasti Hruščova, a sletjela su u SSSR pod vlašću Leonida Brežnjeva.

Let Voshoda 1 toliko je bio na brzinu organiziran i improviziran da je predstavljao svojevrstan cirkus. Naime, radilo se o načelno premalenoj kapsuli za tri osobe, preuzetoj iz prethodnih misija Vostok, namijenjenih samo jednoj osobi (u takvoj je kapsuli poletio i Gagarin u svemir kao prvi čovjek u povijesti uopće). Zbog nedostatka prostora kozmonauti nisu mogli nositi svemirska odijela, nego su u kapsulu smješteni bez njih, postavši tako prvi ljudi u svemiru bez odijela. Kako bi ušli u uska sjedala morali su navodno provesti čak i određeno vrijeme na dijeti.

Ipak, na simboličan način tim je letom SSSR prestigao SAD, jer su Amerikanci dvojicu astronauta uspjeli u istoj kapsuli poslati prvi put u svemir tek sljedeće godine (na letu Gemini 3), a trojicu tek 1968. (na letu Apollo 7).

Povijest.hr

 

 

 

 

PODIJELI