9. rujna 1943. Zrin – partizanski masakr je preživjelo samo 16 muškaraca Hrvata starijih od 18 godina…

Piše: Petar Horvatić

Na Malu Gospu 1943. zvona crkve u Zrinu su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje. Ostaje dva pitanja. Prvo, kada će ta tragična istina dobiti dovoljno medijskog prostora radi istine o partizanskom pokretu i stradanjima Hrvata? Drugo, kako to da nijedno srpsko selo, čak ni za NDH, nije doživjelo strašnu sudbinu Zrina, Udbine, Španovice i ostalih hrvatskih sela koja su uništena i ostala pusta do današnjih dana, iako su se Hrvati htjeli vratiti na svoja ognjišta? I što to govori o povijesti kojoj su nas učili i lažima o fašističkom anitfašizmu?

Fra Ivica Petanjak, biskup, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana, pročitao je 2008. u Zrinu pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu su spomenuti detaljni podaci o teškom stradanju u Drugom svjetskom ratu: Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjestom., piše hkv.hr.

Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, nijedan Zrinjanin se nije smio vratiti na svoje ognjište.

Kako je veliki strah onih koji znaju pravu istinu o pokoljima u Zrinu svjedoči još jedan detalj. Kada je u ljeto 1990. fra Ivica Petanjak spremao svoju mladu misu kroničar Stjepan Kožul u Martirologiju crkve zagrebačke piše kako je u Nadbiskupsko tajništvo u Zagrebu došao jedan čovjek. Rekao je da živi u Zaprešiću i da je podrijetlom iz župe Zrin, no nije se želio predstaviti imenom. Primio ga je dr. Stjepan Kožul, tadašnji tajnik, i zabilježio da je dotični tražio da se poduzme sve potrebno kod Kardinala, kako bi se brzo zabranilo održavanje mlade mise jednog kapucina u Zrinju, koji je iz Slavonije, a roditelji su mu podrijetlom iz župe Zrin. Dotični iznosi da se na onim prostorima naveliko govori protiv služenja sv. mise, da se Srbi ponovno groze pokoljima, da se ističe kako se vraćaju ustaše u Zrin da se osvete. Taj čovjek nije htio reći u čijoj službi ili režiji dolazi.  Bila je godina 1990., a pokolji po hrvatskim selima Banovine tek su uslijedili godinu dana kasnije. Uzrok nije bila svećenička mlada misa, kao ni fra Ivica Petanjak, već ponovno povampirena srpska zločinačka hajka žedna krvi i pljačke, ista ona koja je spalila Zrin i poubijala njegove stanovnike.

Dr. Kožul je zabilježio da se kontaktiralo s mladomisnikom kod kapucina i doznalo: Uopće nisu planirali sv. misu ni u župnoj crkvi u Divuši, a kamo li na zapuštenim ruševinama u Zrinu. (…) I ovo je bilo jedno podmetanje, širenje neistina i zastrašivanja, kako bi i ono malo katolika bilo prisiljeno ili na šutnju ili na bijeg iz vlastite domovine. Takvim se je „čišćenjima“ postizavalo da u hrvatskim krajevima u kojima su tobože nestali Srbi prema promidžbi komunista, nema zapravo Hrvata, drevnih katoličkih crkvi i župa, starih utvrda i gradova, dapače čitavih dekanata.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

9. rujna 1993. Medački džep – što se događalo u Lici prije ove oslobodilačke akcije?

Piše: Petar Horvatić

Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.

U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.

Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces. No, kako sada stvari stoje, počinitelji brojnih zločina u Lici nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata ostat će nekažnjeni kao i u slučaju zločina počinjenih tijekom 2. svjetskog rata.

Lika je dio Hrvatske koji je najviše stradao u ratovima 20. stoljeća. Tako je 1900. Lika imala čak 194.000 stanovnika, a pred Domovinski rat 76 000. Danas u Lici ima nešto više od 40.000 stanovnika.

Lika je i jedina hrvatska regija koja je u svim međupopisima bilježila pad broja stanovnika pa tako npr. i u razdoblju 1948.-1953., koje je na razini Hrvatske obilježeno porastom broja živorođenih odnosno „baby boomom“.

Brojna hrvatska sela i mjesta doživjela su 1991. ponovno istu kalvariju koju su već jednom doživjela dolaskom „antifašista“ na vlast: Vaganac, Smoljanac, Rastovača, Poljanak i susjedna Matovinska Lisina, Korana, Prijeboj, Čorci (Vrhovine), Lovinački kraj, Gospić i susjedna sela, Lički Osik, Bilaj, Perušić, Široka Kula, Podlapača, Čanak, Otočac i dolina Gacke, Brlog, Dabar, Ličko Lešće, Krasno Polje, Saborsko…

Provodeći taj plan Velike Srbije, srpski pobunjenici iz Like i JNA su do listopada 1991. okupirali oko 35% Like, dio Hrvata s okupiranih područja su pobili, preostale protjerali u progonstvo, razorili i spalili sva hrvatska naselja i sve katoličke crkve, točnije – sve hrvatsko na dometu srpskog topništva dobivenog od JNA. Preživjela je samo jedna enklava (Podlapac) pod zaštitom UNPROFOR-a. Nažalost, do danas nije objavljen (ako postoji) popis hrvatskih žrtava.

Scenarij, po kojem se od početka velikosrpske pobune provodio plan “etničkog čišćenja” Like od Hrvata svugdje je bio isti: vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje i druge vrste šikaniranja, zatim: pljačke, palež, protjerivanja i ubojstva, najčešće – bespomoćnih i staraca. Gotovo svi svjedoci tvrdili su da su počinitelji zločina u njihovim naseljima bili sumještani: “prvi komšije”, dotadašnji prijatelji, kumovi i rođaci.

Plitvički kraj – nekažnjeni masakri koji su nepoznati hrvatskoj javnosti

Pođimo od plitvičkog kraja. Krajem ljeta i u jesen 1991. pobunjenici i JNA razorili su plitvička naselja: Vaganac, Poljanak, Matovinsku Lisinu, Selište, Koranu, Rastovaču, Grabovac, Saborsko i do kraja godine, sva plitvička naselja bila su posve “očišćena” od Hrvata.

Vaganac – mješovito selo, imalo je 13 žrtava uglavnom civila, a među njima osam staraca (80-88 godina) ubijenih i izgorjelih 9. listopada 1991. u vlastitim zapaljenim kućama. Jedna starica (86), istog je dana zadavljena i bačena u bunar, pronađena je tek nakon rata.

Smoljanac – isključivo hrvatsko selo u kojemu je 4. prosinca 1991. ubijeno kod svoje kuće 7 od 12 u ratu ubijenih žitelja.

Rastovača – Iako su 1991. godine u selu živjela 104 Hrvata, a samo 5 Srba, napadnuto je i spaljeno 21. rujna 1991. Žrtve ovoga sela: starica i invalid koji nije mogao bježati.

Poljanak i susjedna Matovinska Lisina doživjeli su strašan genocid. Tu su mještani ubijani pred očima vlastite djece, tijela nekih mještana ostala su nepokopana pred kućnim pragovima. Ubijeno je 14 žitelja, uglavnom starije dobi. Oca (1908.) i sina Lončara (1945.) objesili su 23. listopada 1991., a ostale (žene i muškarce): Vukoviće, Matovine i Sertiće kod njihovih kuća uglavnom 7. studenog 1991.

Iz hrvatskog naselja Korana, žitelji su se spasili bijegom, ali je u motelu “Grabovac” u kojem su sklonjeni prognanici iz okolnih naselja, granata sa srpskih položaja ubila troje mladih iz Korane (18 i 17 godina i dijete od 3 mjeseca).

Prijeboj je u II. svjetskom ratu bio “očišćen” od Hrvata, neki koji su se poslije II. svjetskog rata vratili bili su ubijeni, preostalih nekoliko protjerani su 1991., a jedan civil Hrvat je ubijen.

Čorci (Vrhovine). Dne 4. listopada 1991. spaljen je jedini hrvatski zaselak od 19 kuća s tridesetak žitelja, čiji su svi žitelji nosili prezime Čorak, a bili su uglavnom starice i starci. Krajem rujna i početkom listopada 1991. ubijeno je, spaljeno u vlastitoj kući ili odvedeno 9 Čoraka.

Lovinac – stradanja hrvatske enklave u blizini Gračaca

Lovinački kraj našao se 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen nemilosrdnim napadima svake vrste. Prva četnička žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petoricu Lovinčana, od kojih su četvorica bili željeznički radnici, ubili su i masakrirali 8. kolovoza 1991. “komšije” iz susjednog sela, koji su s njima radili na željeznici. Tijela žrtava pronađena su tek 13. kolovoza u stanju raspadanja. Imena zločinaca, koji su prije počinjenja zločina počašćeni kavom u kući jedne od žrtava više puta su objavljena.

Slabo naoružani branitelji, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama pobunjenika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata. Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Gospić –herojski grad čijom obranom je obranjena Lika

Gospić i susjedna sela. U okolici Gospića 16. kolovoza 1991. na smrt je premlaćen mladić iz Barleta. Veći incidenti zaredali su nakon “kninskih balvana” 17. kolovoza 1991. Gospić je dne 29/30. kolovoza napadnut minobacačkim projektilima s tri strane: Novog Ličkog Osika, Ostrovice i iz sela “Medačkog džepa”. U samom gradu na barikadi dne 30. kolovoza masakriran je djelatnik INE, koji je “fićom” pošao na posao. Svakodnevno granatiranje i snajperisti postali su gospićka svakodnevnica, ginuli su branitelji i civili. Grad je postao velika ruševina, u njemu se ginulo svakodnevno. Tek operacijom “Medački džep” (9. rujna 1993.), pobunjenici su odbačeni od Gospića. Incidenata je bilo i kasnije. Prvog dana “Oluje”, avion JNA ubio je troje Gospićana: djevojke (15 i 18 godina) i mladića (30).

Lički Osik napadnut je 28. kolovoza 1991. iz Novog Ličkog Osika, sustavno je razaran, a među 14 žrtava su civili poginuli od granata. Među njima je 18 godišnja učenica, koju je bomba ubila u kući. Napomena: Novi Lički Osik, nastao je pedesetih godina prošlog stoljeća kao industrijsko naselje uz novosagrađenu tvornicu oružja, na zemlji oduzetoj Hrvatima uz beznačajnu naknadu i sustavno je naseljavan Srbima.

Bilaj na jednoj od prvih linija obrane Gospića imao je zajedno s Barletama 10 poginulih civila i branitelja. Iako su Barlete bile u “ružičastoj zoni” pod zaštitom UNPROFOR-a troje staraca, dvije starice (91 i 81 god) ubijene su i spaljene u kući. 19/20. svibnja 1993., a mještaninu (60) zameo se trag. To se dogodilo dva i pol mjeseca prije operacije “Medački džep”.

Perušić – u blizini bojišnice, bio je izložen napadima neprijateljskog topništva. Najveći zločin počinili su četnici s Novog Ličkog Osika 16. listopada 1991. Tri dana nakon masovnog zločina u Širokoj Kuli, Srbi su u selu Bukovac (zaselak Vučići) na kućnom pragu ubili i masakrirali Hećimoviće: majku (79) i njezina tri sina od 48, 46 i 42 godine. Ubijeni su supruzi Pocrnić (60 i 65 godina), starica (93) i nekoliko mlađih ljudi. Četnici su ubili još nekoliko civila iz Perušićke kose, drugi Perušićani su poginuli prilikom granatiranja, kao branitelji ili zbog drugih ratnih okolnosti.

Široka Kula u kojoj je 1991. bilo 184 Hrvata i 346 Srba, trebala je biti “očišćena”, Hrvati su trebali nestati. Ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, “komšije” ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

Ostaci Hrvata u udbinskom kraju

Podlapača, hrvatska enklava u općini Udbina. U njoj je 1991. s pripadajućim naseljima živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Na Hrvate se nakon izbora 1991. sručio val mržnje i terora, na koji vlasti nisu reagirale, a nakon prvog mučkog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. U lipnju 1992. u Podlapaču je prispio češki bataljun UNPROFOR -a čuvati Hrvate, što im nije posve uspjelo, jer je kod svoje kuće ubijeno 9 civila: od osamljene starice naknadno zapaljene u vlastitoj kući (nalaz UNPROFOR-a) do mladića izrešetanog na kućnom pragu. Osim njih za vrijeme okupacije umrlo je 12 osoba čiju su smrt skrivili stres i patnja. Okupaciju je preživjelo manje od 200 Podlapčana.

Čanak, čisto hrvatsko selo u općini Korenica 1991. imalo je 296 Hrvata i 1 Srbina. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli. Nekima se ni danas ne zna za grob. Ukupno je u ratu ubijeno 7 civila i 5 branitelja. Dne 30. listopada 1994. uoči dana Svih svetih, s položaja koji je “držao” UNPROFOR, ubijen je mještanin koji je došao na grob svoje kćeri.

Otočac, dolina Gacke i Saborsko

Otočac i dolina Gacke. Prema popisu 1991. u Otočcu je živjelo 3.819 Hrvata i 1.259 Srba. Prve žrtve bili su prometni policajci, kojih je ljeti 1991. iz zasjede ubijeno petorica . Jedan u Brlogu, a četvorica kod Žute Lokve. Prva žrtva granatiranja Otočca bila je trudnica u automobilu. Iz ove župe u ratu 1991.-1995. i kasnije poginulo 20 osoba (žrtva mine, posljedica ranjavanja). Prema raspoloživim podacima trojica su bili branitelji, a ostali – civili.

Brlog. Veliki četnički zločin počinjen je u Brlogu. Žrtve su uglavnom bili nemoćni i stari, osmoricu civila ubili su domaći Srbi i to u kući, pred kućom, kod susjeda, a neki su pretpostavlja se živi spaljeni. Svjedočanstva nekih svjedoka su dramatična. Ukupno je ubijeno 11 osoba.

Dabar, mješovito selo u kojemu je u nezamislivo teškim uvjetima okupaciju preživjelo 11 Hrvata, a ubijeno je 14 civila. Utvrđeno je da je 21. studenog 1991. odvedeno, mučeno i ubijeno na osobito okrutan način sedam (7) civila. Ekshumirani su 4. travnja 1992., a na Zavodu za sudsku medicinu Rijeka nalaz obdukcije (i skrnavljenje žrtava) okvalificiran je kao najdrastičniji oblik ratnog zločina nad civilima. Jednoj ženi (64) nakon “Oluje” nađene su kosti jedne noge i torbica, starici (77) nakon “Oluje” nađeno je tijelo bez glave u spaljenoj štali kod blaga, jednoj ženi (57) odsječena je glava kraj šterne, jedna žena (oko 70) zaklana je u Vrhovinama.

Ličko Lešće imalo je 6 žrtava, poginulih od granate, mine ili u obrani.

Krasno Polje: prilikom raketiranja mjesta iz aviona JNA 23. rujna 1991. poginula su 2 civila: mladić (25) i dječak (11).

U Saborskom je ubijeno, poginulo i nestalo 56 osoba, uglavnom civila. Na dan okupacije 12. studenoga 1991. ubijene su i bačene u zajedničku jamu u blizini župne crkve 24 žrtve. Pokopane su 15. studenog 1995. Saborske žrtve, pronađene kojegdje bile su stare od 23 do 83 godine, a 12 od njih su žene. Za 12 žrtava ne zna se grob.

Neshvatljivo je da su hrvatska djeca u bivšoj državi učila o NOB-u, dakle o temelju one totalitarne i antihrvatske države, jedno cijelo polugodište, a da o Domovinskom ratu, temelju moderne Hrvatske se posvećuje samo četiri školska sata. Dva sata djeca uče o uzrocima i posljedicama, a svega 2 sata o samom Domovinskom ratu. Ratne operacije presudne za noviju hrvatsku povijest, poput „Maslenice“, „Ljeta ’95“, i „Oluje“ uče se svega pola školskog sata! Kao da je riječ o nečem nevažnom, nečem usputnom. Na ovaj se način minoriziraju važni događaji iz novije hrvatske povijesti koji buduće generacije Hrvata trebaju poučiti o temeljima svoje države čija je sloboda izborena u krvi njihovih otaca i djedova.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

9. rujna 1976. umro Mao Ce-tung – komunistički vođa i ubojica odgovoran za smrt desetina milijuna ljudi

Piše: Petar Horvatić

Prema podacima znanstvenika koji se bave zločinačkim režimima, Maov režim odgovoran je za smrt između 32.25 i 61.7 milijuna ljudi. Taj broj se neće nikada točno saznati zbog potpune izolacije Kine tih godine i činjenice da se radi o više od milijardu ljudi na velikom teritoriju. Premda je bilo mnogo mučenja i smaknuća, najveći broj je umro od gladi zbog poljoprivrednih reformi Komunističke paertije.

Kineski komunistički lider Mao Ce-tung umro je na današnji dan 1976. u Pekingu u dobi od čak 82 godine. On svakako pripada među najutjecajnije ljude 20. stoljeća, a neki ga smatraju i najvećim ubojicom u čitavoj povijesti. Naime, Maov režim smatraju odgovornim za smrt između 32.25 i 61.7 milijuna ljudi, a novinar francuskog Le Figara procijenio je da taj broj iznosi čak 63,700,000. Većina tih ljudi stradala je zbog nasilnog pokušaja uvođenja poljoprivrednih reformi koje su izazvale golemu glad. Veliki broj Kineza stradao je i u Maovoj “kulturnoj revoluciji” koja je izazvala valove nasilja pri obračunima s navodnim “buržoaskim” elementima.

Mao je uz Staljina i Hitlera jedan od pojedinaca koji su izazvali najveći broj ljudskih smrti i patnji u 20. stoljeću, a vjerojatno i u čitavoj povijesti. Ipak, Kinezi su mu nakon smrti sagradili mauzolej, na čijem ulazu u Pekingu i danas ljudi stoje čekajući na red da vide njegovo balzamirano tijelo. To govori o potrebi da demokratski sustavi zabrane kultove ličnosti kao Hitler, Tito, Staljin, Ma Ce-tung koji od neprosvijećenih ljudi potrebitih kulta ličnosti i obožavanja ljudi, bez obzira na zločinački karakter tih osoba, imaju i danas svoje brojne sljedbenike.

Zbog toga Njemačka nema nikava obilježja i mjesta gdje bi se mogli skupljati sljedbenici i štovatelji Hitlera, a to isto je potrebno uvesti i u bivšim komunističkim zemljama gdje se i danas slave zločinci i masovne ubojice milijuna ljudi. To se odnosi i na kult ličnosti dikatatora i ubojice Josipa Broza Tita u Hrvatskoj.

Izvor: narod.hr

9. rujna 1493. Krbavska bitka – tisuće hrvatskih pješaka radije izabralo smrt nego prešlo na islam

Piše: Petar Horvatić

Kao što se zna opisu Krbavske bitke, posljednji su na poprištu ostali hrvatski pješaci. S obzirom na to da su bili premoreni, bez viših zapovjednika, kao i da su bili loše naoružani i nikako uvježbani, te da su u cjelini bili opkoljeni konjaničkim odredima, nisu imali ni najmanje prilike da probiju obruč i uteknu u šumu. Stajali su na milosti i nemilosti pobjedničkog Jakub-paše.

„…I priča se opet, kako je Jakub-paša sam izvjestio: „U onoj opasnoj borbi dao sam da se skupe lubanje nevjernika i da se na nekoliko mjesta podignu gomile visoke kao minaret. Bože uzvišeni, daj vojsci islama uvijek takve pobjede! Zarobio sam 11000 živih nevjernika, a 30 njihovih vođa učinio sam zarobljenicima“. Tijekom ovog ratnog pohoda Jakub-paša je odrezao sa 6000 mrtvih nevjernika noseve i uši. Zarobljenog bana i nevjernike koji bijahu vođe, kao i topove i zastave poslao je na uzvišeni prag. Ova velika vjerska borba dogodila se 7. zilhidždže 898, jednog petka. O toj vjerskoj borbi nastao je sljedeći kronogram: fahr-i hajj (=898). […]nepoznati turski kroničar

U neposrednoj blizini krbavske katedrale u Udbini odigrala poznata krbavska kada su Turke u povratku sa svojih pljačkaških pohoda u današnjoj Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj napale snage bana Emerika Derenčina i hrvatskih velikaša. O tome što se dogodilo svjedoči i pismeno izvješće ninskoga biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI., o tragediji koja je zadesila Hrvatsku na polju Krbavskomu povijesne godine 1493. dana 9. rujna:

 “Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije koju je upravo nedavno prouzrokovao okrutni i mrski neprijatelj naše vjere. Ipak sam smatrao vrijednim truda da ti ja i svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje, jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događanje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao……”

U pisanim svjedočanstvima o krbavskoj bitki ključno mjesto među hrvatskim autorima gotovo jednoglasno je dobio pop Martinac. Ovaj svećenik porijeklom iz „plemena“ Lapčana nadahnuto je napisao potresan tekst koji generacijama služi kao ilustracija posljedica turskog osvajačkog zla u hrvatskim krajevima. Ispisujući tzv. Drugi novljanski brevijar, naš glagoljaš interpolirao je u nj opis bitke, a kao komparaciju stradanju hrvatske vojske uzeo je opis mučeništva sv. Mauricija i njegovih sudrugova, koji glasi: „[…] Ošće že i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti zastupi v plčině polja tu že semrt prijaše věri radi jakože družba svetago Mavricija. … / … Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba svetoga Mauricija.“ Martinac nije bez razloga uzeo ovog relativno nepoznatog mučenika i sveca iz razdoblja Dioklecijanovih progona kršćana. Osim zvanja, njega s hrvatskim vojnicima povezuju jedino razlog i način stradavanja. Dakle, pripadnici Tebanske legije, na čijem čelu je bio sv. Mauricije, odbili su carsku zapovijed o iskazivanju počasti rimskim božanstvima, pa im je izrečena kazna decimiranja, tj. pogubljenja svakog desetog vojnika, što su trebali sami provesti. Nakon ponovnog odbijanja, opkolile su ih druge rimske postrojbe, a onda je car naredio da ih se sve pobije. Čak ni u tom trenutku Mauricije i njegovi vojnici nisu se htjeli braniti prolivajući krv drugih rimskih vojnika, te su svi do jednoga odbacili oružje i tako neokaljanih ruku završili svoj zemaljski život.

Kao što se zna opisu Krbavske bitke, posljednji su na poprištu ostali hrvatski pješaci. S obzirom na to da su bili premoreni, bez viših zapovjednika, kao i da su bili loše naoružani i nikako uvježbani, te da su u cjelini bili opkoljeni konjaničkim odredima, nisu imali ni najmanje prilike da probiju obruč i uteknu u šumu. Stajali su na milosti i nemilosti pobjedničkog Jakub-paše. Posavjetovavši se s dervišima, paša je ponudio zarobljenicima odricanje od kršćanstva i prihvaćanje islama kao jedini razlog da budu pošteđeni od pogubljenja. Prijedlog je bio odriješito odbijen, a na takvu odluku svakako su presudni utjecaj ostvarili svećenici i redovnici pridruženi vojnicima. Uvidjevši čvrst stav zarobljenika, paša je zapovjedio da ih pobiju.

Sljedeća pašina zapovijed bila je nadasve grozomorna. Odrubljivanje glava i njihovo slaganje na hrpe, kako kroničar kaže, „visoke poput minareta“, bio je, doduše, uobičajeni izraz superiornosti pobjednika, utjerivanja straha u kosti budućim protivnicima, ali i obostrano dojmljiv dokaz pobjede. Međutim, rezanje i odsijecanje noseva sa leševa bio je svakako originalan doprinos Jakub-paše osmanskim postupcima prema tijelima pobijeđenih na hrvatskom odsjeku, ali to općenito nije bila novost. U ratnim sukobima Osmanskog Carstva, kako na europskom, tako i na azijskom tlu, u mnogobrojnim i krvavim sukobima zabilježen je priličan broj takvih oblika morbidne dosjetljivosti, koja se tumači i obrazlaže lakšim rukovanjem dokaznim materijalom radi stjecanja očekivane novčane nagrade. Noseve je ipak jednostavnije nositi nego glave, osobito ako su lubanje bile razlomljene od udara batovima i sjekirama. No s druge strane, tijela bez glava i glave bez noseva i ušiju dojmljivo su govorili što čeka pobijeđene, što je ostvarivalo dugoročniji psihološki učinak.Europa je bila zastrašena krbavskim porazom Hrvata. Europa je obećavala pomoć i solidarnost, ali ta je pomoć stizala mnogo puta prekasno i nikada u potrebnoj mjeri. Završimo ovaj osvrt na prošlost koja je zadesila Hrvatsku na Krbavskom polju mislima pretočenim u latinske stihove velikoga hrvatskoga humanista i pjesnika Ivana Česmičkog, (Janus Panonnius, 1434-1472.) čije ime nosi jedno od najvećih i najuglednijih današnjih mađarskih sveučilišta, u Pečuhu:

” Nema nikog pod kapom nebeskom,
tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari.
Tko li će ovoj nevoljnoj hrvatskoj zemlji pomoći….
Što Francuska spava ili Španjolska, ništa mi nije čudno:
Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska.
Niti pomisliti smijem da će mi nešto pomoći Englezi,
koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja ocean.
I sama Njemačka, zar je imalo pritekla u pomoć,
iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim….
Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari,
Engleska propada od pobune velikaša.
A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati,
Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. (…)
Bilo da nam stigne velika pomoć il’ sitnica neka,
Mi ćemo ipak svomu domu i vjeri ostati vjerni.”

Hrvatski vojnici pješaci su radije pošli u smrt, nego se odrekli kršćanskog križa i katoličke vjere, te prešli na islamsku vjeru. Njihova odvažnost i hrabrost, uvijek karakteristična za hrvatske vojnike, i danas krvlju živo svjedoči o teškoj borbi našeg naroda za katoličku vjeru i hrvatski dom.

Izvadak iz znanstvenog članka:

Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Krešimir Kružić

Izvor: narod.hr

Naređena izgradnja golemih protuzračnih tornjeva u Beču (1942.)