Da li su me voljeli?

Jedna stara pjesma svirala je danas na radiju, pamtim je još iz doba Domovinskog rata i proanalizirao sam je stih po stih razmišljajući što sam sve učinio, ne jesam li, nego gdje sam griješio.

Stizali su neki ja se nisam žalila,
grijali su se na vatri koju ja sam palila.
Stizali su neki, srce još se nadalo
da obasja i njih svjetlo što je na me padalo.
Da li su me voljeli?

Čitav život nosim svoj križ, nosim ga ponosno, nosim svoju bolest koju nitko ne vidi, ali je moja duša i moje srce osjećaju, čitav život borim se pomažući drugima jer me to ispunjava radošću, baš onako kako je to činila i moja pokojna majka. Gdje god je tuga, nastojim napraviti veseliju atmosferu, često puta izigravajući arlecchina – smij se, pajaco, dok ti srce plače. Želim ljudima ispuniti srce nečim pozitivnim, nekom radošću, obasjati im lica, ma znate, ono, kad se iz očiju nazire radost, a oči su ogledalo duše koju svi mi imamo ili bi barem trebali imati, bez obzira bili vjernici ili ne, bez obzira na vjeru, bez obzira na naobrazbu, bez obzira na status u društvu, bez obzira na stalež…
Pogledam nerijetko u nebo i pitam se, sva ta vatra koju palim, sva ta ognjišta srdaca koja sam zagrijao, sva ta Božja svjetlost, znam da je od Boga, ali kad će zasjati i na mojem ognjištu, kad ćemo netko zapaliti vatru i za mene.

Stizali su tužni i ja sam ih tješila,
dala sam im što sam mogla – Bože, dal’ sam griješila?
Stizali su sretni i ja sam ih shvaćala,
visoki su ti računi koje ja sam plaćala.
Da li su me voljeli?

Uvijek možemo pitati sebe ili u našem intimnom, privatnom razgovoru dragog Boga koliko je dobro ono što smo učinili. Je li se vrijedilo toliko boriti za druge? Je li imalo smisla davati se i dati, naposljetku, sve od sebe da bi drugima bilo bolje? Je li imalo smisla u potpunosti se predati za druge, u tom predânju nerijetko sagorjeti poput Ivanjske baklje što su ih naši stari znali paliti za svetkovinu sv. Ivana? Gdje je granica? Je li Bogu mio taj naš pad nakon svega? Je li to naš križ ili naša pogreška? Jesmo li bili u pravu? Jesmo li mi prvi prišli tim ljudima spremni im po
moći ili su nam oni svojim stanjem u kojem su se nalazili „ušli pod kožu“ i mi smo to činili iz ljudskosti, iz silne želje da pomognemo, a oni su se nama okoristili?
Mnogi od njih znali su za moju posebnu naklonost pomaganju drugima. Smatram da mi je to dar od Boga dân, no ipak se znam katkada naći u trenucima, u stanjima kad se pitam nakon svega, kad odvagujem jesam li bio iskorišten ili je to bila samo moja pomoć. Premda nikad ništa ne očekujem za ono što radim, zaboli kad izostane i ona tako mala, a tako snažna i topla riječ – „hvala“.
Izostaje sve češće i češće i sve više u meni raste sumnja je li to moj križ ili mi je taj dar pomaganja drugima neka kušnja da Bog vidi koliko ću izdržati ponižavanja, koliko ću izdržati smijeh iza leđa, gdje je moja granica, koliko ću izdržati da me prave ludim, koliko će vremena proći da shvatim da sam bio sam pijun kojim su drugi igrali neki veliki šah, koliko ću izdržati čekati na odgovor nisam li možda bio tek instrument na kojem je po potrebi svatko svirao svoju glazbu…. i na kraju se ipak zapitati, možda i s punim pravom, to samo dragi Bog zna – da li su me voljeli?