U španjolskom mjestu El Palmar de Troya postoji vjerska zajednica koja sebe smatra jedinom pravom Katoličkom Crkvom. Ima vlastitoga papu, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i monumentalnu baziliku. Njezini pripadnici vjeruju da je papinska vlast 1978. godine premještena iz Rima u Španjolsku. Kako je nastala ova neobična zajednica i zašto je Rimokatolička Crkva ne priznaje?
Sve je započelo navodnim Gospinim ukazanjima
Povijest Palmarske katoličke crkve započinje 30. ožujka 1968. godine u mjestu El Palmar de Troya, nedaleko od španjolskoga grada Seville.
Toga su dana četiri djevojčice izjavile da su vidjele Blaženu Djevicu Mariju.
Vijest se brzo proširila, a mjesto navodnih ukazanja počeli su posjećivati brojni vjernici.
Uskoro su i druge osobe počele tvrditi da imaju viđenja i primaju poruke s neba.
Među njima se posebno istaknuo Clemente Domínguez y Gómez, Španjolac rođen 1946. godine.
On je tvrdio da mu se ukazuju Isus Krist, Blažena Djevica Marija i sveci te da prima posebne poruke namijenjene Crkvi i svijetu.
Njegove tvrdnje privukle su sljedbenike, ali su izazvale i ozbiljne prijepore s katoličkim crkvenim vlastima.
Nadležna katolička hijerarhija nije prihvatila navodna ukazanja kao autentične nadnaravne događaje.
Unatoč tome, pokret se nastavio razvijati.
Clemente Domínguez i početak nove crkvene zajednice
Clemente Domínguez postupno je postao najutjecajnija osoba palmarskoga pokreta.
Njegovi su sljedbenici smatrali da preko njega Bog upućuje posebne poruke čovječanstvu.
Godine 1975. osnovana je zajednica karmelićana Svetoga Lica.
U siječnju 1976. vijetnamski nadbiskup Pierre Martin Ngô Đình Thục zaredio je nekoliko članova pokreta za svećenike i potom posvetio petoricu za biskupe, među kojima je bio i Clemente Domínguez.
Ta su posvećenja obavljena bez potrebnoga crkvenog odobrenja.
Zbog toga su uslijedile crkvene kazne i dodatno udaljavanje palmarskoga pokreta od Rimokatoličke Crkve.
Pokret je tada već razvijao vlastitu hijerarhiju i sve više odbacivao autoritet crkvenih poglavara u Rimu.
Čovjek koji je tvrdio da ga je sam Isus izabrao za papu
Jedan od najneobičnijih događaja u povijesti Palmarske crkve zbio se 6. kolovoza 1978. godine.
Toga je dana umro papa Pavao VI.
Clemente Domínguez, koji se tada nalazio u Kolumbiji, izjavio je da ga je Isus Krist nadnaravnim putem izabrao za novoga papu.
Uzeo je ime Grgur XVII.
Prema njegovim tvrdnjama, papinska je vlast tada prestala pripadati Rimu i premještena je u El Palmar de Troya.
Domínguez je svoje sljedbenike uvjeravao da je upravo on zakoniti nasljednik svetoga Petra.
Međutim, Rimokatolička Crkva nikada nije priznala takav izbor.
Nakon smrti Pavla VI. u Rimu je zakonito izabran papa Ivan Pavao I., a nakon njegove smrti iste godine papa Ivan Pavao II.
Palmarski pokret odbacio je njihovu papinsku vlast.
Tako je 1978. godine nastala zasebna crkvena zajednica koja sebe naziva Jednom, Svetom, Katoličkom, Apostolskom i Palmarskom Crkvom.
Palmarski pape – četvorica poglavara od 1978. godine
Palmarska crkva dosad je imala četvoricu poglavara koje naziva papama.
Grgur XVII. – Clemente Domínguez y Gómez (1978.–2005.)
Utemeljitelj palmarskoga papinstva. Tvrdio je da ga je Isus Krist osobno postavio na papinsku službu. Vodio je zajednicu do smrti 2005. godine.
Petar II. – Manuel Alonso Corral (2005.–2011.)
Naslijedio je Grgura XVII. i nastavio učvršćivati posebni nauk Palmarske crkve.
Grgur XVIII. – Ginés Jesús Hernández (2011.–2016.)
Treći palmarski papa. Godine 2016. napustio je svoj položaj i zajednicu, što je izazvalo veliku pozornost javnosti.
Petar III. – Markus Josef Odermatt (od 2016.)
Četvrti palmarski papa, podrijetlom iz Švicarske. Na službenoj stranici Palmarske crkve u listopadu 2026. naveden je kao njezin aktualni poglavar.
Važno je naglasiti da Rimokatolička Crkva nijednoga od tih poglavara ne priznaje za zakonitoga papu.
Zašto Palmarska crkva ne priznaje Vatikan?
Središnja razlika između Palmarske i Rimokatoličke Crkve odnosi se na pitanje papinskoga autoriteta.
Palmarska zajednica tvrdi da je Rimokatolička Crkva nakon Drugoga vatikanskog sabora postupno odstupila od izvorne vjere.
Drugi vatikanski sabor održan je od 1962. do 1965. godine i donio je važne dokumente o životu Crkve, bogoslužju, ekumenizmu i njezinu odnosu prema suvremenom svijetu.
Palmarski pokret posebno se protivio promjenama koje je povezivao s tim saborom.
S vremenom je razvio uvjerenje da je papinstvo u Rimu izgubilo svoj legitimitet.
Na svojoj službenoj internetskoj stranici Palmarska crkva tvrdi da je nakon 1978. godine upravo ona jedina prava Katolička Crkva.
Takvo učenje Rimokatolička Crkva odbacuje.
Za rimokatolike papinska služba ostaje povezana s rimskim biskupom, zakonitim nasljednikom svetoga Petra.
Nijedna privatna objava ili tvrdnja o mističnom iskustvu ne može sama po sebi promijeniti zakoniti ustroj Crkve.
U što vjeruju palmarski katolici?
Palmarska zajednica zadržala je mnoge elemente tradicionalne katoličke duhovnosti.
Njezini pripadnici štuju Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju, svetoga Josipa i svece.
Posebno naglašavaju molitvu, pokoru, tradicionalne liturgijske obrede i strogu vjersku disciplinu.
Međutim, razvili su i vlastita vjerovanja koja se u brojnim pitanjima razlikuju od nauka Rimokatoličke Crkve.
Među njima su tvrdnje o nadnaravnom izboru vlastitoga pape, premještanju papinske vlasti u Španjolsku te posebne doktrinarne odluke donesene unutar njihove zajednice.
Palmarska crkva objavila je i vlastitu verziju Biblije te razvila poseban sustav vjerskih pravila.
Zato je ne možemo promatrati samo kao skupinu katolika koji više vole tradicionalnu latinsku misu.
Riječ je o zasebnoj vjerskoj organizaciji s vlastitim poglavarstvom i učenjem.
Monumentalna bazilika u El Palmar de Troya
Jedno od najprepoznatljivijih obilježja Palmarske crkve njezina je velika bazilika u mjestu El Palmar de Troya.
Građevina se ističe brojnim tornjevima, kupolama, kipovima, raskošnim ukrasima i monumentalnom arhitekturom.
Palmarski vjernici smatraju je svojim najvažnijim duhovnim središtem.
U njoj održavaju bogoslužja, molitve, procesije i posebne vjerske svečanosti.
Za njih ta bazilika predstavlja središte istinske Katoličke Crkve.
Međutim, Rimokatolička Crkva ne priznaje je kao sjedište papinske vlasti.
Iako svojom arhitekturom i obredima podsjeća na tradicionalne katoličke crkve, ona pripada drugoj vjerskoj zajednici.
Stroga pravila odijevanja i ponašanja
Palmarska crkva poznata je po strogim pravilima.
Njezini pripadnici pridržavaju se posebnih propisa o odijevanju i sudjelovanju u bogoslužju.
Na službenim stranicama zajednice objavljene su upute za posjetitelje, uključujući pravila pristojnoga odijevanja.
U njihovoj bazilici muškarci i žene tijekom bogoslužja sjede odvojeno.
Sakramentalna disciplina također je stroga, a pristup pričesti ograničen je na pripadnike zajednice.
Palmarska crkva na taj način želi očuvati ono što njezini poglavari smatraju izvornom katoličkom tradicijom.
No potrebno je razlikovati vjersku disciplinu od pitanja slobode savjesti i mogućih zloporaba autoriteta.
Svaka osoba, bez obzira na vjersku pripadnost, ima pravo na ljudsko dostojanstvo i zaštitu od nasilja i prisile.
Kontroverze koje prate Palmarsku crkvu
Od samoga nastanka Palmarska crkva izaziva rasprave i kontroverze.
Pitanja se odnose na vjerodostojnost navodnih ukazanja, zakonitost njezine crkvene hijerarhije, strogu unutarnju disciplinu i financijsko poslovanje.
Posebno zanimanje javnosti izazvao je odlazak palmarskoga pape Grgura XVIII. 2016. godine.
Španjolski mediji objavljivali su izjave bivših pripadnika zajednice i tekstove o njezinu djelovanju.
Pojedini bivši članovi iznosili su ozbiljne kritike načina upravljanja i odnosa prema vjernicima.
Takve navode potrebno je pažljivo provjeravati i razlikovati dokumentirane činjenice od osobnih svjedočanstava i nedokazanih optužbi.
Kršćanski pristup zahtijeva poštovanje istine.
Nije opravdano nekoga unaprijed proglasiti krivim, ali nije opravdano ni zanemariti moguća kršenja ljudskih prava.
Je li Palmarska crkva katolička?
Odgovor ovisi o značenju riječi „katolička”.
Palmarska zajednica samu sebe naziva Katoličkom Crkvom i tvrdi da je jedina legitimna nasljednica izvorne Kristove Crkve.
Međutim, ona nije dio Rimokatoličke Crkve i nije u zajedništvu s papom u Rimu.
Njezina vlastita papinska hijerarhija nije priznata od Svete Stolice.
To je presudna razlika.
Katolički identitet u rimokatoličkom razumijevanju ne temelji se samo na tradicionalnim obredima, štovanju Blažene Djevice Marije ili upotrebi katoličkih naziva.
Važno je i zajedništvo s univerzalnom Crkvom i njezinim zakonitim poglavarstvom.
Zato se Palmarska crkva može opisati kao zasebna kršćanska zajednica koja je nastala iz katoličkoga okruženja i razvila vlastiti nauk.
Što Katolička Crkva uči o privatnim ukazanjima?
Povijest Palmarske crkve otvara ozbiljno pitanje odnosa prema privatnim objavama.
U katoličkoj duhovnosti poznata su različita marijanska ukazanja i mistična iskustva.
Neka je Crkva pozitivno prosudila, dok druga nije priznala.
Međutim, čak i kada Crkva pozitivno prosudi neko privatno ukazanje, takva objava ne postaje jednaka Božjoj objavi sadržanoj u Svetome pismu i apostolskoj predaji.
Katekizam Katoličke Crkve u broju 67 naglašava da privatne objave ne pripadaju pokladu vjere te da njihova uloga nije poboljšavati ili nadopunjavati konačnu Kristovu objavu.
Zato je potreban oprez kada netko tvrdi da mu je Bog osobno dao pravo promijeniti temeljni crkveni ustroj ili proglasiti novu papinsku vlast.
Vjernici imaju pravo postavljati pitanja i tražiti odgovore.
Vjera ne isključuje razum.
Naprotiv, poziva čovjeka na odgovorno razlučivanje.
Trebamo li osuđivati pripadnike Palmarske crkve?
Katolik može jasno odbaciti određeno vjersko učenje, a da pritom poštuje ljude koji ga prihvaćaju.
To je osobito važno kada govorimo o pripadnicima manjih vjerskih zajednica.
Neki su u Palmarskoj crkvi odrasli.
Drugi su joj pristupili zbog vlastitih uvjerenja ili duhovnih iskustava.
Pojedini možda nisu upoznati sa svim okolnostima njezina nastanka.
Nije opravdano takve ljude ismijavati ili ponižavati.
Kršćanski poziv na ljubav prema bližnjemu vrijedi i onda kada se ne slažemo s njegovom vjerom.
Možemo odbaciti nečiji nauk, ali ne smijemo zbog toga odbaciti njegovo ljudsko dostojanstvo.
Zaključak – kada privatna ukazanja postanu temelj nove Crkve
Palmarska katolička crkva jedan je od neobičnijih vjerskih pokreta nastalih u novijoj povijesti kršćanstva.
Od prijavljenih Gospinih ukazanja 1968. godine do proglašenja vlastitoga pape 1978. prošla je put od skupine okupljene oko mističnih iskustava do zasebne crkvene organizacije.
Njezini pripadnici vjeruju da je istinska papinska vlast premještena iz Rima u Španjolsku.
Rimokatolička Crkva tu tvrdnju ne prihvaća.
Povijest Palmarske crkve podsjeća nas koliko je važno razlučivati privatna duhovna iskustva i ne prihvaćati svaku tvrdnju o nadnaravnim događajima bez ozbiljne provjere.
Vanjski obredi, raskošne bazilike, tradicionalna odjeća i vjerski naslovi sami po sebi ne dokazuju vjerodostojnost neke duhovne tvrdnje.
Katolička vjera poziva nas na vjernost Isusu Kristu, Svetome pismu i apostolskoj predaji.
Poziva nas i na poštovanje ljudskoga dostojanstva.
Zato o Palmarskoj crkvi trebamo govoriti istinito, bez senzacionalizma, izrugivanja ili mržnje.
Nije svaka osoba koja tvrdi da govori u Božje ime doista pozvana govoriti Božjim autoritetom.
Upravo zato kršćanima je potrebno razlučivanje, poniznost i traženje istine.
Kako nas upozorava apostol Ivan:
„Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.” (1 Iv 4,1)
PUT, ISTINA I ŽIVOT
Portal za promicanje kršćanskih vrijednosti
Urednički vjersko-povijesni članak
Biblijski izvori: Mt 16,18–19; Iv 17,20–23; 1 Iv 4,1; Gal 1,8–9.
Crkveni izvori: Katekizam Katoličke Crkve, brojevi 66–67 i 880–882; Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium.
Povijesni izvori: Magnus Lundberg, A Pope of Their Own: El Palmar de Troya and the Palmarian Church; znanstveni članak Fighting the Modern with the Virgin Mary: The Palmarian Church; službene stranice Palmarske crkve.
Urednička napomena: Tvrdnje o nadnaravnim ukazanjima, božanskom izboru palmarskih papa i premještanju papinske vlasti predstavljene su kao vjerovanja Palmarske zajednice, a ne kao potvrđene činjenice. Članak je informativnoga i povijesno-poučnoga karaktera.
