FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com

Ne priznaju ga svi koji ga nose oko vrata – niti svi koji ga odbijaju znaju njegovo značenje. Općenito se stječe jak dojam da križ češće neshvaćen, nego shvaćen simbol. Objašnjenje polazi odatle da je on – prema svjedočanstvu Biblije koja je to barem morala znati – provokativna glupost. U svečanom jeziku većine prijevoda Biblije govori se o „ludosti križa“ (1 Kor 1,18-31). I tko bi – osim kršćana – došao tu na nezgodnu misao da preferira prikazivanje utemeljitelja svoje vlastite religije za vrijeme njegova smaknuća na vješalama?

Raspeće je danas uistinu najčešće predstavljanje Krista – najniža točka njegova života, njegov konačni neuspjeh, blamaža da pred cerećom svjetinom gol bude nasmrt mučen. Kršćanima su u stvari bila potrebna stoljeća da dopuste takvo predtavljanje. Isprva, još odjeven, stoji na križu, okrunjen kraljevskom krunom, kao pobjednik nad smrću: dakle upravo suprotno od stvarnosti. I opet su bila potrebna stoljeća da nestane odjeće, da se splete kruna od trnja i dopusti prepoznavanje lika umirućeg ili čak mrtvog Boga. Govor o „mrtvom Bogu“ još dopušta da se jezično prepozna provokacija koja je utemeljena na križu. Moglo bih se slikovito predtavljanje Isusa na križu isto tako čitati kao proklamacija ateizma. I uistinu se naočigled konačnog neuspjeha svakog ljudskog života – ako bi sa smrću sve dolazilo kraju bilo isprazno – očituje Božja smrt. Morat će se priznati da su sasvim u pravu oni koji govore kao o „stijeni ateizma“. Slika Raspetoga navješta samo tamnu stranu onog kršćanskog – Veliki petak. A istinski dan kršćanina je nedjelja Uskrsnuća.

Danas je to izvorno izazovna figura postala umjetnički predmet ili intimni dekorativni predmet na zidu, objekt svađe u školskim učionicama ili privjesak o vratu koji se ljulja. Postoje dobri razlozi koji mogu potaknuti roditelje da sablažnjivu scenu nasmrt izmučenog čovjeka ne drže stalno i bez komentara pred očima nedužne djece. Postojali su također dobri razlozi zašto je taj prikaz isprva stoljećima stidljivo izostavljan. Jer sramota križa mogla je samo temeljitom reinterpretacijom postati znakom pobjede. Ipak ta se reinterpretacija zbiva već u Novom zavjetu, kasnije u slavljima otajstva uskrsnuća u ranoj crkvi – na koncu i često u upitnom obliku pobjedničkog pohoda koji je kršćanstvo poduzelo po čitavo krugu zemaljskom. I bez dugih obajašnjavanja svega toga, jasno je da križ ambivalentan simbol kojeg su samo nepromišljeni ljudi mogli kao obični ukras bezbroj puta prišivati na izvezene obrube misnog ruha i oltarnika. Jedinu valjanu vrijednost ima križ. Postoji odgovor na taj problem koji bi mogao zadovoljiti i kritičare i zagovornike: križ bez tijela, dakle ne „raspelo“ (crucifixus – Raspeti), nego puki simbol reduciran na znak. Jer tek križ bez tijela ukazuje na Uskrsloga. Raspelo je simbol Velikog petka – jednostavni križ je simbol nedjelje Uskrsnuća.

Upravo iz poštovanja prema mnogim vrijednim umjetničkim djelima, koja kao raspela ukrašavaju naše crkve i kuće, trebaju se u svijesti zadržati sablazan i ludost križa. Pravo mjesto za taj strašni znak i ujedno znak pun nade zacjelo je crkva, bogoslužje i prvenstveno Euharistija. Tu se na određeni način čini prisutnim ono što likovni prikaz treba reći: U križu Isusa Krista nama je darovan spas. „Nama, spašenima, snaga je Božja“ (1 Kor 1,18). Dosadašnja razmišljanja – možda pomalo iritirajuća – nužna su da bismo spoznali kako je križ kao jedini likovni prikaz kršćanske umjetnosti puno više od običnog prikaza prošlog događaja ili ilustracije Isusove smrti. Tko ozbiljno shvati tu sliku i njezinu poruku, za njega postaje priszutno nešto prošlo, svijet i život pojavljuju se u novom svjetlu, postaje djelotvorna „Božja snaga“ spomenuta citiranom biblijskom tekstu. Čiji je pojam sakramenta širi od onog u našim katekizmima, govorit će o sakramentu križa. U ranom srednjem vijeku je znak križa uistinu shvaćan kao sakrament. U svim crkvama sirijske tradicije i danas se križ smatra sakramentom. Ručni križevi koji se u istočnim crkvama koriste za blagoslov pokazuju povezanost križa kao likovnog prikaza i geste blagoslova. U istom pravcu upućuje i ljubljenje križa kao gesta kojom se moli za blagoslov , dakle na koncu „sebe se blagoslivlja“. Jer svaki je blagoslov molba, to jest molitva. Običaj Velikog petka da se ljube rane ili barem noge raspela u okviru službene liturgije, može trijeznim zapadnjacima biti stran. Ipak on tu nailazi na prastari sakramentalni običaj.

Ako se te činjenice hoće sažeti u jednu kratku i sasvim jasnu rečenicu, može se reći: Križ nije nikakav ukras, nego je simbol. Dobro promišljeno: provocirajući, i ako provokacija uspije, djelotvorni znak. I upravo to je tradicionalni opis sakramenta. Križ, međutim, može biti djelotvorni znak samo ako ne biva degradiran na običnu crkvenu ili stambenu dekoraciju. Prečesto ponavljani simbol križa na crkvenim predmetima, odjelu ili ukrasima može zapriječiti ono što on treba izazvati. Pravoslavne crkve koje su oduvijek slici pripisivale veću snagu od pukog ilustriranja događaja ili pomaganja našoj fantaziji, upravo to su podrazumjevale s ikonom.: slika u kojoj se nalazi ona snaga koja vjernika susreće kad joj pristupa sa strahopoštovanjem – nakljanja se, ljubi je. Ako se zna prema kojim se drvenim pravilima slikaju ikone, kakve duhovne vježbe prate izradu, kakva se istančana simbolika krije u sićušnim detaljima, znat će se cijeniti i bogato duhovno blago koje se nalazi u umjetnosti istočnih crkava. Prisutnost onog božanskog u slici – strogo razlikujući od pobožanstvenjenja slike koje podliježe biblijskoj zabrani slike – osjećaju kršćani Zapada zacijelo najjače u fascinirajućim slikama raspeća svoje kulture. One ne zaslužuju da postanu nepromišljeni ukras. U njima je dokinuta široka podvojenost koja se otvara između Velikog petka i Uskrslog jutra. Ima mnogo dobrih razloga da križ bude udzignut usred zajednice – ne samo kao provokacija nego i kao znak nade.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI