Osobito je potresno i bolno iskustvo u životu pojedinca, kad se napravi korak koji bi se željelo izbrisati, ali se ne može. Bilo da je riječ o zabludi ili krivnji, može biti da se čitav život nosi s činjenicom kako je učinjeno neopozivo zlo. Ako bi postojala neka čarolija, kojom bi se moglo u svojoj vlastitoj biografiji nešto izbrisati, bila bi to najpoželjnija moć. Doista, ima stvari koje bi nekome možda svatko drugi oprostio, jedino ih sam sebi ne može oprostiti. Religije poznaju različite obrede i ceremonije za svladavanje krivnje. Drevni kultovi savjetovali su žrtve klanice i paljenice. U Židovstvu je postojao žrtveni jarac na kojeg bi, radi pomirenja naroda, natovarili grijehe svih, te ga kao oprosnicu za grijehe protjerali u pustinju u zastupničku smrt. „POMIRBA“ – uz koju se veže „pomirenje“– ubraja se među vrlo važne sposobnosti u životu. I upravo ondje gdje su ljudi najbliže jedni drugima, u ljubavi i u obitelji, najpotrebnije im je pomirenje. To još nije teško ondje gdje jednostavna isprika može sve dovesti u red. No, postoji i ono nepopravljivo razoreno koje prijeti da čovjeka poput preteškog bremena doživotno tlači. Čovjeka vrijeđa – i to toliko da može zatrovati čitav život – to što nije bio onako dobar kako bi to odgovaralo njegovoj poželjnoj slici o samome sebi. Dubinska psihologija i psihosomatska medicina već odavno znaju: „ono što čovjeka vrijeđa, to ga čini bolesnim“. A često su najgore povrede one koje sami sebi nanosimo. Ne uspijevaju pokušaji potiskivanja da zlo jednostavno rastumačimo i sebe oslobodimo. Svjesni razorne snage zla i autodestruktivnog djelovanja neriješene krivnje, ljudi su oduvijek tražili i traže „oproštenje, osobito ondje gdje jednostavna isprika ništa ne koristi ili više uopće nije moguća. Kako se ispričati za propali brak, za pobačeno dijete, za skrivljenu prometnu nesreću u kojoj su stradali ljudi? U toj velikoj potrebi za oproštenjem i pomirenjem je etička tragedija to što kršćanske crkve sve rjeđe prakticiraju sakrament pomirenja. Već je sama riječ „pokora“ toliko opterećena svojom žalosnom poviješću, s mnogostrukim zloupotrebama, stoljetnim sustavom oprosta i nestankom prakse ispovijedanja posljednjih godina. Zahtjev katoličkih krugova jest, da se češće ispovijedamo.
Po sebi je nužno ponoviti svaku ispovijed osobito teških grijeha. Pred Bogom smo svi isti, i veliki i mali ljudi. Zašto se bojati izreći svoje svijesne grijehe? Nema grijeha kojega Isus ne oprašta raskajanom griješniku. Isus zbilja oprašta svaki i najteži grijeh. Zato je i došao na svijet da u svojoj Krvi utopi svaki naš grijeh, da nas ozdravi i spasi. Zaista nemamo nimalo pameti ako mu se grešni ne povjerimo! Tradicija kaže da ta žena – iz zahvalnosti – kao i Marija Magdalena, koju je odrješio od „sedam đavola“, ostadoše uz Isusa i apostole, služeći im. I zašto Crkva zaziva Isusovu i našu Majku kao „utočište grješnika“, a onda nerazumno odbacujemo istine vjere i morala, jer nam je draži grijeh u koji se uvalismo? I ništa nas ne dira: ni vječno blaženstvo u nebu, ni vječna kazna u paklu. Zaista su strašne posljedice zastajivanja grijeha na ispovijedi!
Od sv. Pavla dalje je nauka Katoličke crkve u tome kristalno jasna. Da bismo odgovorili Kristovu pozivu : „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi (Iv 5,53), treba da pristupamo tom sakramentu čista srca, nikada u teškom grijehu a da se prije nismo ipovjedili s čvrstom odlukom popravka: „ tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11,27-29). Kad smo u milosti Božjoj, Euharistija oprašta lake i čuva od smrtnih grijeha. Ali ona „nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom jedinstvu s Crkvom, opominje Katekizam“.
Što treba misliti o onima koji se često pričešćuju, a gotovo se nikad ne ispovjedaju? – nije naše da ih sudimo! Nauk Crkve je jasan i moramo ga slijediti ako se smatramo Katolicima. Mnogi nažalost, danas ništa neznaju o sakramentu isovijedi, jer o tome nitko ne propovjeda. Ispovijedam se izravno Bogu, ne mogu se ispovijedati svećeniku koji je grešan kao i ja….Istina vjernik u ispovijedi svoju dušu povjerava milosrdnom Bogu i moji oproštenje. Ali po Kristovoj naredbi koji je ustanovio taj sakrament i svoju Božansku vlast dao ljudima da je vrše u Njegovo Ime. To se ima vršiti preko Crkve pred njenim zastupnikom, svećenikom (bez obzira kakav je – o čemu će Bogu odgovarati), koji snagom Božanske Kristove vlasti daje odrešenje. Sam Isus preko svećenika odrješuje! Najviše se može čuti kako, svi čine jednako, svi se jednako ponašaju, mi se katolici ne možemo odvajati od toga svijeta. Inače, mi ljudi ne poznajemo život, smješni smo i odbojni. Svijet je izgubio „osjećaj grijeha“ jer je izgubio“ osjećaj Boga“. Ljudi žive kao da ni Boga ni grijeha nema. To može biti nesvadivo neznanje pod utjecajem sekularističkog mentaliteta. Stoga odgovornost, napose u mladih, ako nisu imali nikad prilike čuti o pravim kršćanskim vrijednostima, može biti i jest umanjena. Osim toga mnogi se žele lažno pokazati „pravednicima“, bez grijeha, boljima od drugih. Mnogi ne zanju što znači živjeti u vrhunaravnom Božjoj ljubavi, s Kristom i u Kristu. Mnogi se vode lažnim načelom „većine““ tako radi većina u crkvi, većina ide na pričest, zašto ne bih i ja“!?
Do jučer smo bili dosta vjerni vršeći crkvene propise i brinući se, uza sve slabosti, oko svoga spasenja i posvećenja. Nije se napuštala ispovijed ni polazilo na pričest s teškim grijehom na duši. Nadati se da će obnovljeni pastoral i kateheza zahvatiti naše mlade, prijatelje, rođake, da uistinu idemo primjerom naših starijih koji su vjerno i dostojanstveno živjeli i svjedočili vjeru u Isusa Krista. Dakle ne bojmo se ići na svetu ispovijed, zbog teških ili lakih grijeha. Bog je milosrdan i milostiv, te nam sve oprašta, ako imamo otvoreno srce prema Njemu samome.
Urednik: Marko Martinović
