Biblijsko polazište je začuđujuće jednostavno; svi kršteni su svećenici – biblijski kazano: „Vi ste rod izabrani, kraljevstvo svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela Onoga koji Vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo“ (1 Pt 2,9). Svi su kršćani povezani time što su na ovaj način svećenici – točnije rečeno: svećenice i svećenici. Ako bi povrh toga trebala postojati još posebna svečenička služba za neke, poput katoličkog ređeničkog svećeništva, tada se kršćani dijele u dvije skupine – takoreći u posvećeno i neposvećeno svećeništvo. Mogu se složiti u tome da bi kršćanima trebalo biti važnije ono što ih povezuje od onoga što ih razlikuje. Kad bi se kršćani različitih Crkva ujedinili u tome, više ne bi bilo toliko opterećenje to što evangelički kršćani svećeničku službu ne vide kao posebno svećeništvo koje nadilazi opće svećeništvo svih kršćana, nego kao zvanje i poziv za službu zajednici, za koje se kompetencija stječe izobrazbom i ovlast ordinacijom. Pa ipak povijest duhovne službe nipošto nije tako jednostavna, nego je puna promjena, osporavana i uvelike razgranata. Služba predstojnika kršćanske zajednice ima posebnu povijest: Već u Novom zavjetu i u najranijim kršćanskim tekstovima pojavljuje se doduše takva služba, ali je upadno izbjegavanje grčke riječi za svećenika ( „hiereus“). Nasuprot tome koriste se dva više svjetovna izraza za tu predstojničku službu. „Prezbiteros“(komparativ od „presbys“ – star) je bio neki stariji, dakle ugledan i prokušan muškarac – „episkopos“(od „episkopein“ – paziti na što, motriti odozgor) bio je onaj koji je imao pregled, pojednostavljeno rečeno: nadglednik. Iz ovih službi razvilo se ono što se danas zove svećenik. Kad se u ranokršćanskim tekstovima spominje ovlašćivanje za ovu službu, ono se vrši polaganjem ruku. Ti prvi „dušobrižnici“ mlade crkve bili su naravno oženjeni, očekivalo se da je zbog više dobi njihov obiteljski život sređen i njihov poziv besprijekoran. Prošlo je više od tisuću godina, prije nego što je duhovnicima zabranjen brak. Prva poslanica Timoteju (3,2-4) tu donosi još druge kriterije: „Treba da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac: da svojom kućom dobro upravlja…“

Za uvođenje u tu službu uskoro nije bilo dovoljno samo polaganje ruku. Pridodano je pomazivanje – slično kao kod krštenja i potvrde – a osim toga odijevanje službenom odjećom (štola,misno ruho), te predaja insignija službe (mitra,štap i prsten) i pribor (evanđelistar i kalež). Ovaj sakrament ređenja razgranao se tijekom vremena u tri stupnja: đakon, svećenik i biskup. Službe đakona – kao pomoćnika u stvarima praktične ljubavi prema bližnjemu i skrbi za siromašne – pojavljuje se već u ranoj Crkvi. Stjepan je bio đakon i prvi mučenik mlade Crkve. Svećenik je nastao od „Prezbitera“ – u njemačkom je ta veza dirljiva i iz riječi „Priester“ – biskup od „Episkopa“ (lat. „Episcopus“). Tako je tijekom vremena nastala hijerarhija – nasuprot izvornom poretku bez razlika u položaju – po uzoru na onodobni svjetovni i politički sustav. U zaborav je pala Isusova ideja: „Najveći od vas neka vam bude poslužitelj“ (Mt 23,1). Svoj najzaoštreniji oblik takav razvoj dobiva u novom vijeku s papinskom službom po uzoru na apsolutizam a osobito u 19. stoljeću s dogmom o nepogrešivosti. Oponašanje hijerarhijskog sustava na crkvenom području uvijek biva kritizirano. Crkve reformacije su iz protesta protiv toga stvorile drukčija crkvena uređenja koja su našem današnjem poimanju demokracije bliža od strogo autoritarnih sustava. Evangelički običaj da se crkveni službenici postavljaju izborom, u velikoj mjeri se očuvao u tim crkvama. Unutar Karoličke crkve, od Drugog vatikanskog sabora i tadašnjih prvih pokušaja demokratizacije, nastao je u međuvremenu svjetski reformski pokret koji uz druge zahtjeve (ređenje žena, dobrovoljni celibat, obnovljena etika spolnosti) traži i više zajedničkog odlučivanja i „bratsko – sestrinsko crkveno uređenje“.

Tri stupnja sakramenta ređenja: – đakon, svećenik i biskup – obuhvaćaju sve sakramentalne zadaće unutar katoličke hijerarhije. Prema tome nema ređenja za župnika, dekana, kardinala ili papu. Na ovaj način treba razlikovati ređeničke službe u smislu sakramenta od drugih hijerarhijskih funkcija. U pravilu sve službe se popunjavaju „odozgor“, dakle hijerarhijski. Samo se papu – u nedostatku prepoznatljive upute „odozgor“ – za službu izabire. (Rijetke iznimke izbora biskupa od katedralnog kaptola svode se na negdašnje privlegije i pokazuju da su takvi izbori vrlo staro crkveno pravo). Prva i najniža služba – đakonska – imala je u povijesti crkve već raznolike izraze: izvorno je bila karitativna služba, povezana i s propovijedanjem, povremeno su je vršile i žene, kasnije je gotovo posvuda iščezla i poimana je samo kao kratki privremeni stupanj prije svećeništva, te je napokon opet oživljena i ovlaštena za dušobrižničko djelovanje – uključujući i oženjene (koji onda dakako više ne mogu biti pripušteni na druge stupnjeve ređenja). Sve u svemu može se svakako reći da nijedna crkvena služba nije od početka ostala nepromjenjena. I tu je promjena znak životnosti. Promjenili su se i stupnjevi prije svećeničke službe, koji su dugo vremena izgrađivali u ljestvicu: četri niža i tri viša reda, od kojih je posljednje bio svećenički red. U međuvremenu to je pojednostavljeno. Ipak u većini kršćanskih crkava postoje službe koje uz prave dušobrižnike , župnike, svećenike, pastore imaju neko drugo područje djelovanja: đakoni, vikari i kapelani, lektori i prezbiteri, dekani i crkvena vijeća, generalni vikari… U više zapadnih crkava u takve i slične službe pozivaju se i žene. U Katoličkoj crkvi dosad postoje dušobrižnice bez ređenja: pastoralne i župne asistentice i referentice s različitim oznakama i zadaćama. Unutarcrkveni spor o pripuštanju žena na ređenje zacijelo više neće prestati. U tome Katolička crkva zauzima srednju poziciju između čvrsto patrijarhalne istočne i emancipaciji otvorene zapadne pozicije. Zato ono što ljudima iz zapadne Europe izgleda konzervativno, može onima obilježenim istočnim duhom biti progresivno.

Katoličko poimanje sakramenata poznaje još jednu vlastitost koja je strana crkvama reformacije: tri su sakramenta kod primatelja, budući da ih se može samo jedanput primiti , opskrbljuju „nevidljivim pečatom“ ili „neizbrisivim biljegom“. To su KRŠTENJE, POTVRDA i REĐENJE. Stoga se ponovo ne krsti ni onoga koji istupi iz Crkve i opet se u nju vrati. I takozvano „prekrštavanje“, kad neki katolik prijeđe u evangelike ili obratno, je samo djetinjasta predstava. Osim toga mnoge crkve su nakon ekumenskih približavanja uzajamno priznale neke službeničke čine. Srećom je više onoga što većinu kršćanskih crkava spaja, nego onoga što ih razdvaja.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI