Neprestano slušamo gdje se govori kako nijedan narod ne bi smio zaboraviti svoju povijest odnosno prošlost, a samim time iste se ni stidjeti nego ju još više proučavati, njegovati i s njom se ponositi! Slažem se s ovom činjenicom i u tom duhu i sam želim pridonijeti istoj, ali i ohrabriti one koji se osjećaju i jesu Hrvati.
Povijest Hrvata na ovim prostorima je bogata kako pisanim tako i materijalnim dokazima!
Jedan od tih vrijednih dokaza odnosno materijalnog bogatstva jest i Višeslavova krstionica, krstionica koja pokazuje i dokazuje kako je hrvatski narod prihvatio kršćanstvo odnosno katoličku vjeru kojoj je i danas vjeran i na što mora biti jako ponosan. Kroz povijest je bilo raznoraznih pokušaja da se tu istinu ospori, pa i prekine, no Bog je itekako imao svoj plan s Hrvatima i nijedna bura ga nije odvratila od katoličke crkve i vjere.
Krstionica je isklesana u mramoru i ima šesteročlani oblik te je visoka 90 cm, a promjera 120 cm. Uz same bridove isklesan je po jedan stupić sa stiliziranim kapitelom. Na sredini prednje strane prikazan je procesioni križ ispunjen hrvatskim tropletom. Uz rub stoji natpis na latinskom jeziku + HEC FONS NE(M)PE SVMIT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SVA QV(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR XP(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M). HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE, VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO. (Odnosno prevedeno na hrvatski: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“)
Krstionica je otkrivena u Veneciji 1853. u kapucinskom samostanu Presvetog Otkupitelja odakle je prenesena u muzej Correr. Godine 1941. Italija ju u zamjenu za drugi spomenik prepušta Nezavisnoj Državi Hrvatske koja ju smješta u palaču HAZU-a u Zagrebu. Nakon kraja II. svj. rata prenesena je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu gdje je i danas. Replika se nalazi u Ninu u Muzeju ninskih starina, odnosno i sam odljev u Gliptoteci u Zagrebu.
Čim se ukazala mogućnost istraživanja krstionice, odnosno kad je dovezena u Hrvatsku, logično se pristupilo i utvrđivanju vremena nastanka.
Mirko Šeper vrši analizu iste, te ju na osnovi analogije s natpisom prokonzula Grgura smješta u 11. stoljeće.
Nakon njega arheološkom istraživanju pristupa i istraživač Jelić 1962. koji dolazi do zaključka kako krstionica prvotno nije bila u Ninu.
Tu se nije stalo nego analizi iste pristupa i Ljubo Karaman stilsko-epigrafskom analizom i smjesta je u 9. stoljeće. S njim se slaže u svojoj analizi i Mirjana Matijević-Sokol i istu smješta također u 9.stoljeće i isto tako ju ipak veže za najstariju hrvatsku biskupiju-ninsku i grad Nin. Po njoj na to upućuje sam tekst krstionice koji je upućen tek pokrštenoj vladarskoj eliti i pokazuje franački utjecaj koji se širio po redovnicima germanskog porijekla. Smatra se da je i prvi pokršteni vladar bio sam hrvatski knez Višeslav.
Sve ovo gore potkrepljuju i sama izvješća crkvenih vizitacija koje su se dogodile 1579.,1603. i 1670. godine koja jasno kažu kako se krstionica stvarno nalazila u Ninu i koja opisom odgovara Višeslavovoj. Samu krstionicu dakle izradio je svećenik Ivan za vrijeme kneza Višeslava, a na čast sv. Ivanu Krstitelju!
Činjenica da je naša i da ju imamo može nam biti samo na čast i ponos i ne samo da nam posvjesti kako je odavno bilo pokrštavanje Hrvata, nego i to da su Hrvati od svojih korijena na neki način bili predodređeni biti i zvati se Božjim narodom! Kad tu činjenicu promatramo u današnje vrijeme ili vrijeme Blaženoga Kardinala Alojzija Stepinca, onda nam je jasnije kako Bog nikada nije napuštao svoj hrvatski narod. Ne mogu da se ne upitam, a ponukan činjenicom da nas Bog nikada nije napustio jesmo li mi ti koji pokušavamo napustiti Boga! Jesmo li mi ti koji se bojimo svjedočiti Krista samo da nas ne bi nazivali “klerofašistima” ili “katolibanima”…jesmo li mi ti koji ćemo prihvatiti sve sa zapada, jer, eto, čim je sa zapada odmah je dobro…ili ćemo odlučno čuvati i predati budućim generacijama ono što su naši vrli hrvatski preci spremno predali nama?
Svjesni smo kako je vrijeme odlučnijeg svjedočenja vjere i kako samo hrabri i uporni mogu s Kristom ovaj svijet učiniti ponovno mjestom istinskog mira sa samim Bogom i bratom čovjekom! Povijest bogatu imamo, trgnimo se i nebojmo jer je Bog s nama!
Neka nam neprestano u ušima zvoni pjesma “Do nebesa nek se ori”, odnosno stih koji kaže “…dušom i tijelom vječno Tvoj,z a Krst Časni bijuć boj…”
“…ne bojte se, Ja sam s vama!” – reče Isus Krist!
Sama riječ “laik” dolazi od grčke riječi “laos” što znači narod iz koje je izveden i pridjev “laikos”. Istina, nigdje u sv. Pismu nema konkretne upotrebe toga pridjeva osim što se spominje u Starom zavjetu u kontekstu jedne druge riječi,”ethne”. Kontekst je jasan, riječ “laos” je označavala Božji narod dok je “ethne” bila oznaka za ostale “poganske” narode! Dakle, već u davna vremena bila je jezična razlika između onih koji vjeruju i onih koji nisu upoznali Krista!
Zadnji popis stanovništva u RH kaže da u Hrvatskoj živi 4.284.889 stanovnika, a od tog broja 0,76% se izjasnilo skepticima ili agnosticima, što kaže da su ostali vjernici ili oni koji se nisu izjasnili. Od ovog broja katolicima se izjasnilo 3.697.143 ili 86,26%. U Hrvatskoj djeluje oko 2000 svećenika, 4000 redovnika i redovnica! No, kako je nažalost sve manje zaređenih osoba, uloga laika u crkvi dobiva iz dana u dan sve veću ulogu! Laici su pozvani da pored svih svojih svakodnevnih obveza odlučnije žive svoj život svjedočeći Krista svakog trenutka. Dakle, svi mi vjernici laici imamo obavezu živjeti i djelovati na radnom mjestu, među svim ljudima svjedočeći živoga Krista! Laici u crkvi nisu i ne mogu biti u suprotnosti s klerom ili redovnicima nego su baš suprotno tu kako bi predstavljali “različitost u jedinstvu” i imali za cilj samo jedno, a to je živjeti i svjedočiti vjeru u Krista!
Kroz povijest je bilo mnogo rasprava i tumačenja počevši od onih koji su njihove uloge suprotstavljali pa do onih koji su ih na neki način i poistovjećivali odnosno razlikovali samo po službi! O ovoj temi se razgovaralo i na samom II. Vatikanskom saboru i od tada imamo jasnu postavku da su i laici pozvani na služenje u crkvi ne po službi nego po načinu života u svjetovnom svijetu! Jednom riječju trebaju svi biti jedinstveni u svojoj različitosti s istim ciljem, naviještati Krista i svjedočiti vjeru u jednoga Boga!
Dakle, po Koncilu pridodana je veća uloga laika unutar crkve i laici su pozvani da još odlučnije priđu i pomognu hijerarhiji i kleru koji je sve više izložen raznoraznim zahtjevima modernog doba. Osim te uloge laici imaju i posebnu ulogu u svakodnevnim poslovima, kao i u susretima s ljudima među kojima se kreću. Oni su upućeniji više na ono “svjetovno” kako bi bili svjetlo prema Bogu i zato je bitno da se svaki laik u crkvi i ponaša kao onaj kojemu je Bog dao mogućnost više i svrsishodnije djelovati među ljudima koji su površno ili nisu uopće upoznali Krista! Ta zadaća proizlazi i iz samog sakramenta Krštenja po kojem svaki krštenik ima i posebno poslanje u svijetu i okruženju u kojem živi i tako se treba i ponašati!
Nažalost, postoje i one osobe koje na tu ulogu laika i ne gledaju blagonaklono pa i pojedini svećenici koji si uzimaju za pravo prozivanja pojedinih kršćanskih molitvenih zajednica ili samih portala samo zato što su možda različitiji od njih samih ili u stvari malo bolje sudjeluju u okupljanju ljudi na molitvu ili samo djelovanje! Svatko treba poći od sebe i svakako biti i ostati u nauci crkve odnosno crkvenog učiteljstva i početi ostvarivati poslanje ili ulogu koju imamo bilo kao laici bilo kao svećenici!
Osobno smatram kako laici u ova krizna vremena moraju biti i ona prva baza koja će širiti oko sebe pozitivnu energiju i time polako privlačiti druge koji su možda u poljuljanoj vjeri ili one koji nisu a htjeli bi upoznati Boga. Jednom riječju laici moraju biti više otvoreniji prema potrebama braće ljudi i nikada ama baš nikada ne smiju biti suci bilo komu a najmanje bratu čovjeku.
I na samom kraju, odazovimo se poslanju koje nam je dao Bog…svatko u svojoj ulozi…ja kao laik u laičkom poslanju i ti,brate svećeniče…po svećeničkoj službi…jer sve ono drugo što je izvan ovoga, jednostavno ne služi nikomu, a ponajmanje majci crkvi i bratu čovjeku…
Kazimir Ištuk
