Objava dokumenta »Temeljna polazišta i preporuke / o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta«, kako je naslovljen prvenstveni plod rada Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, te vrlo brojne reakcije na taj dokument i tri izdvojena mišljenja razotkrili su sada, gotovo 30 godina nakon silaska s vlasti, koliko su živi i žilavi ostatci komunizma u Hrvatskoj. Zapanjujuće je kako je snažna volja da se i dalje brani ideologija i poredak koji su hrvatskomu narodu nanijeli najveću štetu u povijesti, a uzrok su što i danas Hrvatska ne može stati na svoje noge niti punom snagom izgrađivati stvarni boljitak, bolju sadašnjicu i sutrašnjicu.
Ne ulazeći ovdje u rad ni u plod toga Vijeća, ne može se ne primijetiti da je primijenjen dobro poznat obrazac ponašanja kad odgovorni ne žele meritorno riješiti određeni problem pa osnivaju komisiju ili povjerenstvo… Ne može se ignorirati ni činjenica samoga naziva takve komisije nazvane »Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima« kojim su totalitarni ustaški i komunistički režim predstavljeni tek kao »nedemokratski«, a riječ je o režimima koji nisu tek onemogućavali političke protivnike, nego su prolijevali potoke ljudske krvi i masovno gazili temeljna ljudska prava. Takvim nazivanjem te komisije Vlada je ne samo ignorirala povijesne činjenice, koje su duboko urezane u sjećanje hrvatskomu narodu, nego i službene deklaracije i Europskoga parlamenta i Hrvatskoga saboraHrvatskoga sabora koje su nedvosmisleno osudile i komunizam.
Ozračje, stvoreno različitim reakcijama nakon predstavljanja rada Vijeća, u hrvatskoj je javnosti proizvelo neviđenu pomutnju te je nastala upravo čudovišna slika aktualne hrvatske stvarnosti. Ta slika prikazuje hrvatsko društvo kao podijeljeno na ustaše i simpatizere ustaštva, odnosno zagovornike gesla »Za dom spremni« s jedne strane te na komuniste i komunističke simpatizere s druge strane. Ta slika također briše svu povijest hrvatskoga naroda od svibnja 1945. do danas te prikazuje kao da je sada travanj 1945. kad su na političkoj i ratnoj sceni stvarno bili sučeljeni ustaše i komunisti, ali ne kao manjinske grupacije, kako je stvarno bilo u povijesti, nego kao podijeljen cjelokupan narod. Zastrašujuće je to falsificiranje činjenica i manipuliranje istinom i prošlošću. Većinski hrvatski narod nikada se u svojoj povijesti nije stvarno ni u većini, a još manje u cjelini opredijelio za ta dva ideološka i totalitarna sustava.
Za vrijeme ustaškoga režima najveća politička stranka Hrvatska seljačka stranka odbila je sudjelovati u ustaškom režimu, a velika većina pripadnika hrvatskoga naroda, ne samo da nisu bili ustaše niti su ih simpatizirali, nego su žudili slobodu, demokraciju i mir, poistovjećujući se neformalno sa stvarno demokratskim protivnicima nacizma i fašizma. Ta većina hrvatskoga naroda, kad su komunisti preuzeli vlast, nije ni mogla sve da je htjela postati ustaška ili proustaška, premda su tisuće i tisuće nevinih, upravo iz redova onih koji se nisu željeli svrstati ni uz ustaše ni uz komuniste, bili za to lažno optuženi i likvidirani. Ni potomci te antitotalitarne i prodemokratske većine, dakle svi oni rođeni poslije 1945. godine, nisu mogli, sve da su htjeli, a nisu ni htjeli, postati ustaše, niti oni mogu išta imati zajedničko s ustaštvom koje su ionako komunisti zatirali do trećega koljena. Velika je uvrjeda svima rođenima poslije 1945. svako imputiranje ustaštva, a to se trajno čini ne samo iz redova srbijanskih političara i propagandista, nego i iz redova hrvatskih odnosno jugoslavenskih komunista. Već u komunizmu, koji se drastično, doslovno ognjem i mačem obračunao sa svakim mirisom ustaštva i veoma napuhao postojeće ustaške zločine, za potrebe politike i ideologije fabricirani su ustaše i simpatizeri ustaša, da bi se moglo propagandistički u kosti utjerivati revolucionarni duh. U današnjoj Hrvatskoj ne postoji stvarno nijedna ustaška grupa ili grupica, no i danas se u Hrvatskoj agenti bivših jugoslavenskih tajnih služba povremeno kite lažnim ustaštvom da bi u interesu onih, koji ih za to plaćaju, i dalje mogli pripadnike hrvatskoga naroda optuživati za tobožnje ustaštvo ili fašizam.
Kad su komunisti najkrvavijim terorom preuzeli i učvrstili svoju vlast (a za te zločine nikada nitko u Hrvatskoj nije pozvan na odgovornost), bili su tek manjina, a većina hrvatskoga naroda, premda je bila de facto depolitizirana jer komunizam nije dopuštao nikakvu političku artikulaciju osim svoje, pretvorena je u građane drugoga reda koje se moglo, kad god se to komu od dovoljno moćnih prohtjelo, proglasiti neprijateljem. Brojni karijeristi brzo su se makar formalno priklonili komunističkomu režimu da bi stekli za sebe i svoje različite povlastice, a većina koju se obmanjivalo da je tobože na vlasti (ta vlast se nazivala »narodnom«) bila je degradirana na drugorazredne članove društva. Velika većina današnjih hrvatskih građana nikako se ne može svrstati ni u simpatizere ustaštva ni u simpatizere komunizma. Većinu u današnjem hrvatskom društvu doista ne zanimaju više ni ustaše ni komunisti, premda joj potonji i danas prikriveno uvelike kroje sudbinu. Naime, umreženi pripadnici bivših tajnih obavještajnih služba, »drugovi« i njihova »zlatna djeca«, najčešće navukavši kaput ili masku liberalizma i globalizma, a katkad i tobožnjega hrvatstva, svim sredstvima i danas štite svoje grupne interese, koče Hrvatsku na svim područjima društvenoga života i često smišljeno manipuliraju baš svime u Hrvatskoj, pa i onemogućavanjem jasne osude komunizma, njegovih protagonista i simbola. No povijesni je slijed neumitan i svaki zločinački režim i simpatije za njega moraju doživjeti kraj. I doživjet će ga.
