Tvrđava

84

TVRĐAVA

 

Kad bi čovjek mogao sagraditi si tvrđavu…

Sa čvrstim, visokim zidovima koji streme do neba.

O koje bi se odbijale užarene baklje

bijesa i nerazumijevanja,

raspadale u udaru o njih gromade predrasuda,

krivih procjena,

zlonamjernih optužbi, gnjevnih neslaganja.

Kad bi ih čovjek mogao podići tako visoko

da ih ne mogu preletjeti strijele oholica,

zavidnika, sitnih duša,

onih koji se našim ranama raduju i njima hrane.

 

Kad bi mogao čovjek povući se na otok,

gdje samo jedan most ostavi za one dobrih namjera,

srdačne, jednostavne,

koji idu svijetom noseć’ odore na kojima piše:

ljubim i ništa više.

 

Al ne može se to.

Ne postoji u nama kamen tako tvrd, ni zid

tako visok.

 

Zato pripravi obraz na pljusku i koljena na rane,

prihvati da će ti dlanovi često biti probodeni

dok se budeš branio od strijela,

ohrabri meko srce,

kaži mu da se samo jednom umire,

podigni čelo visoko,

prebaci preko slabog tijela i nježne duše

odoru na kojoj piše:

ljubim, i ništa više,

oko vrata objesi križ,

znak osporavan onog koji je znao ljubiti najviše.

I idi..

Hrabro stani na proplanak svijeta

ma kako bjesomučna i zastrašujuća bila vojska koja nasuprot stoji.

Popravi pramen sa čela,

da ti vide bistro oko,

čelo bez bora mržnje i straha.

 

Imaš li šanse?

I koliko?

Ne znam.

Znam samo da će u tren, kad padne

tvoje onemoćalo i izranjeno tijelo,

tvoj anđeo prignuti koljeno,

pogladiti tvoje blijedo lice,

a onda podići dlan tvoje duše, i uspraviti te.

Zagledani u oči,

razmijenit ćete riječi koje je dugo sanjao ti reći.

Pogledom ćeš okružiti bojno polje,

još jednom odmahnuvši glavom nad njegovim besmislom

i onda poći tamo gdje svaki ratnik ljubavi

prima svoju vječnu plaću,

gdje se steru livade bez ograda i zidova,

tamo gdje žive oni koji su već pali za ljubav.

 

U susretu s njima, u pogledu na obzorja Svjetla i Ljepote,

znat ćeš da si tek sada stigao kući

i da je ovo mjesto tvoj pradavni dom,

za kojim je srce čeznulo od kad je prokucalo.

 

Svaki tvoj ožiljak blistat će kao biser na suncu

sve dok se cijeli ne pretvoriš u svjetlo.

 

Da, to je budućnost onoga koji želi ljubiti.

Sjeti je se uvijek kad podigneš kamen

u namjeri da sagradiš zid.

 

Pjesma je nastala kao razmatranje misli „Samo će se jednom umrijeti“ hrvatskog svećenika i blaženika Miroslava Bulešića

 

Daniela Bobinski

 

PODIJELI