Nema ništa osobito u tome.
Ne moraš biti osobit ni ti.
Ne treba ići daleko, ni visoko ,a da Ga se osjeti.
Nije ti potrebno posebno znanje, ni zvanje, ni rituali.
Sve što ti treba već odavno imaš, ništa ti ne fali.
Trebaš samo odložiti višak kojim je tvoja duša zatrpana,
skinuti maske, na tlo položit zid, i breme grijeha, sjene prošlih dana.
I onda reći: tu sam , evo stojim, ko kad udahnuh život prvi dan,
tu sam pred Tobom, ja, Tvoje stvorenje, vratio sam se, k Tebi došao sam.
Onda polako podignut glavu, osjetit Sve kako te prožima,
svjetlost što se ne vidi, toplinu, ljubav, život, svetost, vječnost,
blizinu neizrecivu Boga našega.
A onda reći, pjevat, slušat, šutit, dok dobri Bog te cijelim sobom grli,
i odjednom shvatiš: bio sam već posljednji, a sad sam opet prvi.
Bio sam tek slabi čovjek, grješnik, rob i tat,
a sad sam opet Božje dijete, samog Boga brat.
I u tom trenu bit ćeš mal i bit ćeš velik, bit ćeš slab i bit ćeš jak,
i ljubit moć ćeš srcem cijelim, i svjetlost raspršit će mrak.
Ne nije daleko, tek korak htijenja, tek jedno malo: vjerujem,
i tu je, sretan, smiješi se, ljubi, i blagoslov udjeljuje.
I jedino što jest zaista čudesno u tome, to je da je za nas, ali baš uvijek tu,
u svakom trenu, u svakom dahu duše ove,
nudeći Ljubav beskrajnu.
A mi se ko za prvog grijeha skrivamo pred Njim, bježimo u mrak,
i onda zdvojni plačemo za svjetlom, za ljubavlju, srećom, tražimo Mu trag.
A On je tu i zove, traži, čeka, kuca na vrata, pa sjedne žalostan,
i roni suze ranjeno mu srce, još jedan evo, izgubljen je dan.
Daj, pusti priče oholog lažljivca, to vani tiho za tobom plače Bog,
otvori vrata, i reci mu: uđi, da dom mu bude posred srca tvog.
Jer, gle, tad u srcu odjednom ti nebo, a duša ti je prepuna divota,
mir, ljubav, sloboda, sad znaš što to znači, i što je milost i što je ljepota.
Ne nema ništa osobito u tome.
Ne moraš biti osobit ni ti.
Ne treba ići daleko, ni visoko, a da Ga se osjeti.
Daniela Bobinski
