Moram napisati neke riječi, neke rečenice koje čuče u meni već minutama, satima, danima…stoljećima…
Vjerujem u Tebe Isuse i znam da i Ti vjeruješ u mene. Zato mi dade ovakav način da iz sebe izlijem bujicu slova koje se na ekranu same slažu u riječi, naime, Ti znaš da ih ja samo osjetim u srcu, a one se same pretaču u smislene (ili ne) riječi, rečenice, čitav tekst.
Mogu li se nazvati razočaranom?
Ne, nikako, davno su prošli ti dani u kojima srce svoje nisam prihvaćala takvim kakvo ono jest i noći u kojima sam molila Tebe da mi daš novo srce jer Te ovo poderano, blatno, izranjeno, nije dostojno voljeti. Ipak, kroz jednu rečenicu samo jedne osobe rekao si mi da želiš da Te upravo takvo, jadno izgaženo, prašnjavo i izborano srce voli.
“Ne želim da me ljubiš savršenog srca, želim da me ljubiš takvog srca kakvo imaš u grudima.”
Mogu li se nazvati povrijeđenom?
Zaista više ne, naime, prošlost je prošla, ona se više ne može popraviti, pokvariti, namirisati, zaprljati, očistiti…
Možda nekad da, povrijeđenost je dominirala mojim bićem, ali sada više ne, jer, kako da se grčevito držim te svoje povrijeđenosti, a istovremeno da gledam u to Tvoje nasmiješeno lice, u to Srce nad svim srcima? Kako da u sebi uzgajam te rane i suzama ih cjelivam kada me Tvoj osmijeh zove i ljubi i kao da kaže:
“Pusti, ja ću tvoje rane cjelivati svojim ranama, nemoj se mučiti, daj meni da mukom koju prođoh izbrišem tvoje muke!”
Ne ide jedno s drugim, nikako ne.
Mogu li sebe nazvati pravednicom?
O Isuse moj, moja pravednost je davno ishlapila, utopila se u spoznaji licemjerja i oholosti – takva bijaše moja pravednost. Nalik na farizejsku pravednost, nalik na pravednost onih što se naočigled sviju posipaju pepelom i razdiru svoje haljine, muče svoje tijelo postom i jauču da ih svi čuju i da pokažu svoje “patništvo”. Moja pravednost se istopila kada sam u svom srcu ugledala to blato koje se nataložilo i svakim novim uzdahom djelić se oljušti, pa nestane u Tvojoj muci.
Pa ipak, mnoge riječi čitam i iščitavam, riječi koje me na trenutak potresu, na čas rastuže, riječi koje su samo to – riječi. Jer, kako već rekoh, laž dvaput izgovorena možda zaista postane istina u ustima onoga koji ju izreče.
Ne, ja opet ponavljam da nisam pravednica, ljutnja me ponekad satre, ponekad me toliko ponizi da se osjetim manjom od gorušična zrna kolika je i moja vjera, ali ipak, eto, dadeš mi ovaj papir i ove riječi da ti kažem koliko je ta laž sveprisutna, gotovo da je upravo ta laž ono zlo o kojemu svi trube pri tome zanemarujući Dobro i Tebe i Ljubav…samo zlo i zlo i zlo…
Prozivaju, opominju, viču s trgova, nariču nad vlastitim grijesima tako javno i tako – lažno???
Kada Isuse znaš da laž, iako dvaput izgovorena ne može postati istina, kada Isuse čuješ i te riječi ti paraju uši, kada čitaš i prebireš po slovima kao po zrncima graha, osjetim ogorčenost i nepravdu…
Ljudi danas nisu ništa drugačiji nego onda kada si Ti bio među nama, je l’ da?
Isto su sami sebe lagali pri tom Tebe pljujući u lice, istovremeno se skrivajući iza imena Oca Tvoga. Sve u ime vjere. Sve u ime “istine”.
Sve u ime Boga.
I laž i bič i trnje i bič i pljuvačka i ubojstvo…
Ti to najbolje znaš, ali toliko si volio taj pokvareni svijet da si jednostavno uzeo taj svoj križ, tako izranjen, izmučen, klonuo i dao si da Te taj isti narod razapne i da poneseš svu našu grešnu narav na svojim plećima.
Dakle, niti sam razočarana niti povrijeđena niti pravedna, ali Isuse, u tim trenucima ljutnje zaboravim da su ljudi – samo ljudi. Da njihova iskonska narav uključuje i laž i trnje i bič i pljuvačku i – ubojstvo – Boga.
I da ljudi i onda i sada bleje kao ovce i vode se za onima koji su najglasniji i koji najžešće viču i prozivaju i koji su najuvjereniji u svoje laži i imaju karizmu koja je u stanju navesti mase da povjeruju u iste laži.
Pokornost, poniznost, klečanje do iznemoglosti – vukovi u janjećoj koži – po plodovima njihovim ćete ih prepoznati.
Papir svašta trpi. Na društvenim mrežama i samo Zlo može se predstavljati kao oličenje dobra.
Je l` me shvaćate?
Iščitavam parole vjere, ljubavi i poniznosti, iščitavam upozorenja o kraju, šire se masovni strah i panika. Ljudi su prekriveni maskama i ne znaju više čak ni tko su oni sami. Skrivaju se iza profila s kojih viču o ljubavi i Bogu dok u svojim životima žive mržnju i laži. Dok okreću leđa Ljubavi i zatvaraju oči i srca. Osuda im doručak, samopromocija ručak, okrivljavanje večera.
Takvi su i Tebe razapeli Isuse, je l`da?
I zato si rekao:
“Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.”
Jer, dva put izgovorena laž – njima postaje ultimativna istina.
Oprosti im, Bože.
Oprosti meni, Ljubljeni.
Mir i dobro.
Maja Vidaković
