Što se krije u riječima?

2423
Ima tome već nekoliko kako sam konačno ponovo počela pohoditi Svetu Ispovjed što godinama nisam bila u mogućnosti, a oni koji me prate znaju o čemu je riječ i samo Božjom milošću sada sam ponovno u Njegovom zagrljaju.
Tako kada sam se pripremala za Ispit savjesti nakon dugogodišnjeg života u grijehu dođoh do one zapovijedi koja nalaže:
“Ne izusti imena Gospodnjega uzalud!”
Naravno, svi odmah pomislimo na psovku i raznorazne kletve kojih danas ima toliko da se ljudi, psovači, u birtijama i na svakojakim sportskim okupljanjimačak i natječu tko će žešče i prljavije “okinuti” kakvu sočnu.
Žalosno, ali istinito.
No, međutim, nisam o tome htjela govoriti.
Meni samoj ne leži psovka, ni u srcu, a niti na jeziku. Nekada sam znala opsovati one druge, “lakše” psovke, ako takve uopće postoje, a zadnje vrijeme niti to.
Međutim, kako sam krenula na ispovjed, samu sebe ulovih kako često rabim rječcu/uzrečicu/poštapalicu “bome” ( iliti “bogme” )
I, razmišljam ja tako, otkud dođe ta rječca?
Jer asocira na riječ “Bog”.
Sad, je li u pozitivnom ili negativnom kontekstu, nemam pojma.
Znam samo da se toliko uvriježila u našem jeziku da se čak i u uvodnoj pjesmici crtića “Mali leteći medvjedići” provlači kroz tekst:
“…ali neće, neće “bogme” moć` jer mali medvjedi će doć`…”
I, hvala Bogu na Google-u, ukucam ja tako u tražilicu tu uzrečicu.
“Neke su psovke postale sastavni dio hrvatskog jezika. Bome je nastala od bogme, ali nitko Vam neće ništa zamjeriti ukoliko koristite tu riječ. Psovke su samo riječi i ništa više od toga.” – osvrt jednog bloger-a čiji stav o nebitnosti riječi ipak ne uvažavamo, ali dokazuje da ova rječca itekako jest psovka
“Što se tiče riječi “Bogme” ona je ustvari skraćenica od riječi “Bogami”. Međutim, bojim se da je riječ “Bogme” više nevjerničkog porijekla pa je bolje ostaviti taj izraz.” – kopiram s jedne muslimanske stranice. Naime, njima je ovo više kao potvrda i zaklinjanje, ne psovka, a nama katolicima je nedopustivo zaklinjati se u išta, a kamoli u Boga Stvoritelja. Čak štoviše, oni kažu da je bolje reći “Alaha mi”, nego ovu rječcu.
““Bome” jednom rječju potvrđuje neki iskaz kao valjan i istinit, pa se često upotrebljava u logici.
Na primjer:
A: Alaj nam se komšinica utegnilaaaa. Vid je!
B: Juče je došla “sa frizure” u pola devet naveče.
Zaključak: Ima švalera!
Potvrda: Bome!
“Bome” naizgled zamjenjuje subjekt u nekim iskazima. Na primjer: “Bome je zaladilo.” No to je varka, jer etimologijski, “bome” je skraćeni oblik od “bog me…” i oslanja se na Starozavjetni koncept “gnjevnog boga” koji nije trpio ničija sranja nego je sve nesuglasice između svojih kategoričkih stavova i ostatka kosmosa rješavao ugrubo usmjerenim munjama, potopima, boleštinama ili čudnim padalinama. Ponekad i prstom. Stoga, iskaz “Bome je friško jutros!” u punom bi obliku mogao zvučati ovako: “Bog me spalio munjom, utopio potopom,strefio boleštinom i/ili zasuo čudnim padalinama ukoliko nije istina da je friško jutros.” Govornica bi tada malo zastala, kao da očekuje kataklizmu… Starozavjetni Bog bi tada mogao odgovoriti potvrdno (na primjer: “Pa, bome je fino zaladilo!”) ili negativno (na primjer: “Aaargh! Zaladilo?! A? Sašti vidit šta je to kad zaladi! Eto ti sad!”) i potom bi zasuo cijelo područje ledom, snijegom i munjama. Iako se u literaturi i navode slučajevi kada je Bog reagirao burno na nečija pretjerivanja, danas je mnogo vjerojatnije da će se Bog obratiti riječima: “Pa, de meti pršnjak onda!”, ukoliko se uopće stigne obratiti. – kopiram sa stranice Leksikon. Djeluje kao sprdnja, ali u ovom osvrtu na rječcu “bome” ima najviše istine. Potječe od riječi “Bog me…” i sad što dalje, ovisi o kontekstu u kojem spominjemo tu rječcu.
Ona, kako vidimo iz tekstova, u kojem god kontekstu rabljena, ne znači nikada i ništa dobro. Odnosno, nema konteksta u kojemu ona može biti dobro rabljena.
Jer, kako god, ta rječca znači spominjane Boga uzalud.
A mi vjernici to ne radimo.
Jer time vrijeđamo našeg Stvoritelja.
Time Mu iskazujemo nepoštovanje.
Time kršimo Njegovu zapovjed.
Svjesno, nesvjesno, omakne nam se ponekad…naravno da nam se omakne jer “svi to govore”, zar ne?
A ako svi govor, onda je to ok, zar ne?
Zapamtite, Zli se uvuče svugdje, svugdje, u dječje pjesmice, u crtiće – evo, nekidan sam slučajno gledala Bumbu u kojemu glavni akter tog crtića, veseli klaun uči svoju pticu Kiwi kako da izgovori “Diablo”?!?!?!
I viče “Di-a-blo!!!”
U dječjem crtiću?!?!?!
I to crtiću za malu djecu, do cca 5-6 godina?!?!
Mnogi će reći da pretjerujem.
Da sam onkraj razboritosti.
Da od muhe pravim slona.
Da sam pogubila konce.
Ali ja sam tu da vas upozorim jer ja odlučno odbijam zabiti glavu u pijesak i pustiti da se pošasti šire. Da se kroz mainstreem-ing mom djetetu pumpa mozak zlom.
Da ja odmahnem rukom i kažem: “Ma joooj, nova su vremena. Nove struje. Novo doba. Nije to ništa!”
O da, svašta je to…
Zli najviše gušta kada se negira njegovo postojanje.
Onda on može djelovati raskalašeno i slobodno.
Jer, čega nema, od toga se ne treba niti zaštititi.
Samo malo obratite pažnju.
Molite Gospodina da vam otvori uši, oči i srca da vidite i da prepoznate.
Molite Ga da zaštiti vas i djecu vašu.
Ostanite Mu vjerni srcem, dušom, jezikom i umom i On će ostati vjeran vama.
Mir i dobro!

 

Maja Vidaković

 

 

 

PODIJELI