Sakrament – ženidba

38

 

Velika je razlika ide li se putem sam ili udvoje. Kao putokaz u biografiji mnogih ljudi stoji brak kao znak zajedničkog životnog puta. U religijama i kulturama postoji bogati simbolični jezik za službeni početak zajedničkog života, za vjenčanje. Riječ „službeni“ nije nevažna, jer zapravo je zajednički put uglavnom počeo već davno prije dolaska pred oltar ili u općinu. Prije je samo pripravljanje do svadbe uključivalo više koraka: zaruke i javni navještaj. Ipak i danas se vjenčanje slavi kao višestruka svečanost. Vjenčanje u općinskom uredu određuje novi status pred državom i društvom sa svim pravnim posljedicama. Svadbeno slavlje s hranom i pićem, glazbom i plesom važno je za krug prijatelja i za obje obitelji mladenaca. Crkveno slavlje ima u vidu Božji blagoslov i crkvenu pravovaljanost. Ona je prije svega svojstvenost katoličkog vjenčanja: taj se događaj gleda i kao sakrament i kao pravni čin. Zato se predhodno pomno ispituju pravne okolnosti i dokumenti vjenčanog para, prilaže se posebni protokol, a osim toga su nužna i dva svjedoka te ovlašteni đakon ili svećenik. Nešto jednostavnije i ne kao sakrament shvaćaju vjenčanje evangelički kršćani. Za njih je riječ naprosto o svečanom bogoslužju u kojem se moli Božji blagoslov. Župnik ili župnica izgovaraju taj blagoslov u ime zajednice. Katolički službenik je naprotiv ujedno bilježnik bračnog ugovora i svećenik u bogoslužju koje može biti povezano s misnim slavljem. Prema katoličkom shvaćanju sakrament uzajamno podjeljuju zaručnici, dok je prema pravoslavnom svećenik djelitelj sakramenta. To što gostima na crkvenom vjenčanju može izgledati vrlo slično, nije uvijek isto u shvaćanju pojedinih crkava. Različito shvaćanje braka u istočnoj i zapadnoj crkvi pokazuje načelno različito postavljanje težišta u tim dvjema kršćanskim tradicijama – koje već tisuću godina idu odvojeno: – u zapadnoj tradiciji uviđamo jako naglašen pravni element, preuzet iz starog rimskog pravnog mišljenja. Nasuprot tome, težište istočne teologije često je u duhovnim i mističnim misaonim sklopovima. Zato je i kod sklapanja braka u istočnim crkvama svećenik nezaobilazan akter koji u euharistijski obilježenoj molitvi – slično kanonu u misi „mijenja“ savez dvoje ljudi u savez Boga s ljudima.

I u Katoličkoj se crkvi nakon zadnjeg Koncila dalje razvija teologija braka. Okreće se od naglašeno pravnog mišljenja i sve više posvješćuje duhovne i biblijske motive. Tako se za religijozno shvaćanje braka kao primjer navodi prvenstveno odnos između ljudske i Božanske ljubavi, koji se i u bibliji neprestano pojavljuje. Uzmak juridičkog shvaćanja braka može naravno imati za posljedicu da se u budućnosti nerazriješivost braka gleda manje juridički a više teološki – kao neuspjeh u biblijskom idealu, koji manje traži sankciju a više opraštanje. Promjena u shvaćanju braka i obitelji izražena je i u načinu sklapanja braka. Mora se uvažiti to da su do prije dvjestotinjak godina brakovi sklapani pretežito iz ekonomskih i društvenih razloga. Broj i zakonitost potomstva tada su bili puno važniji nego danas. Brakovi iz ljubavi bili su uglavnom iznimka. I uopće nije svatko imao mogućnost da zasnuje obitelj. Danas je naprotiv ljubav – ili ono što se baš takvim smatra – izgovorena i neizgovorena tema svakog svadbenog slavlja. To se očituje i u bračnom nauku kršćanskih crkava: ako se prije prvenstveno radilo o potomstvu i njegovu osiguranom podizanju – „uzgoju“ u odnašnjem govoru – danas je više riječ o ljubavi, povjerenju, vjernosti. Kao pravi simbol braka danas općenito važi prsten. Blagoslov prstenja i stavljanje na prst partnera pripadaju uglavnom redovitoj ceremoniji. A u stvarnosti je bitni trenutak vjenčanja onaj u kojem mladenci jedno drugome obećavaju ljubav, pomoć i vjernost. To može biti u jednoj rečenici koju svako kaže onom drugom, ali i kao odgovor na ista pitanja službenika. Jednostavni odgovor – svečano potvrđivanje – u svojoj kratkoći ponekad je upečatljivije od duge igre pitanja – i – odgovora. Treba se sjetiti da je jednostavni pristanak uz neku osobu u tom „DA“ najkraća izjava ljubavi.

Najava župnika ili općinskog službenika: „Možete poljubiti mladu!“, spada u potpuno suvišne riječi preuzete iz američkih filmova. Odrasli ljudi, koji se uzajamno vole, ne trebaju nikakvo dopuštenje za poljubac – oni su to i bez poziva već prije činili. Osim toga tankoćudni ljudi primjećuju da je u najvažnijim trenucima života jednostavnost svećanija od prevelike raskoši i previše riječi. Nažalost, upravo ceremonije vjenčanja postaju lako razvodnjeni i brbljavi eventi neugodne sentimentalnosti. Premalo je poznata jedna posebnost katoličkog bračnog prava. Ondje se brak ne shvaća samo kao udruživanje i savez muškarca i žene, nego i kao zasnivanje obitelji. Zato je načelna volja i izjašnjavanje za potomstvo uvijet za dopušteni i valjani brak. To se pita i u razgovoru sa zaručnicima i potpisuje se u protokolu. I ovo objašnjava pravilo – iz prijašnjih vremena shvatljivo – da je brak konačan i nerazrješiv tek nakon svog (seksualnog) izvršenja. Tako se razumije da je s katoličke strane crkveno vjenčanje opterećeno drukčijim značenjem, nego što to evangelički blagoslov – točnije kazano – želi biti. To važi i za želju istospolnih parova za crkvenim blagoslovom. Čak ni za one katoličke krugove koji odobravaju takve odnose, sakramentalni brak ne dolazi u pitanje. On bi naime bio dopušten samo uz načelnu mogućnost potomstva. Tu su konfesionalne razlike veće nego što je općenito poznato. Usprkost tome postoji zajednička svijest da se u ljubavi dvoje ljudi pokazuje Božja ljubav prema čovjeku.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI