Prva Sveta Pričest i krizma su poslije krštenja jedni od najvažnijih svetih sakramenata. Oni zajedno čine tkz. Sakramete kršćanske inicijacije. Prvu Svetu Pričest primaju vjeroučenici trećeg razreda osnovne škole. Nakon završene priprave, po prvi puta, pristupaju sakramentu pomirenja (ispovijedi), a nakon toga, svečano, u nedjeljnom euharistijskom slavlju, primaju svoju prvu svetu pričest. Roditelji su prvi navjestitelji vjere svoje djece i to ne samo riječima nego prvenstveno svojim primjerom. Bračna i obiteljska duhovnost, razgovor o Bogu u okrilju obitelji i zajednička molitva bitne su oznake i vrline jedne kršćanske obitelji koja tako svojim članovima omogućuje rast i sazrijevanje, ne samo u vjeri, nego u svakom pogledu. Sveta pričest je sakrament u kojem pod prilikama kruha i vina primamo pravo tijelo i pravu krv Isusa Krista. Taj je sakrament ustanovio Krist Gospodin na Posljednjoj večeri. Posebna pažnja se pridaje spremanju djece za ovaj sakramenat. U župama se, nakon obuke za vrijeme trajanja župnoga vjeronauka, priređuje zajedničko misno slavlje prve pričesti. Posebna pažnja se pridaje spremanju djece za ovaj sakramenat. Prvoj pričesti prethodi i prva ispovijed. Preporučuje se da prva ispovijed ima svoje posebno obilježje. Najbolje je da se obavi tjedan dana prije pričesti u obliku pokorničkog bogoslužja. U slavlju prve pričesti vrlo značajno mjesto zauzima obnova krsnih obećanja. Tada djeca – prvopričesnici – sami izražavaju svoju vjeru koju su, na njihovu krštenju, ispovjedili roditelji i kumovi. Mogu reći da je euharistija u stanovitom smislu izvor svih ostalih sakramenata. Zato što je u euharistiji u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu. Naš Gospodin Isus goreći od želje da se s nama sjedini i udijeli nam obilje milosti, samo da u Njegovoj milosti ustrajemo sve do smrti, te nas k Sebi poziva milim riječima: „Dođite k Meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i Ja ću Vas odmoriti“ (Mt 11,28). Prije Posljednje Večere i prije Ustanovljenja Presv. Euharistije govori: „Svom sam dušom česznuo ovu pashu blagovati s Vama“ (Lk 22,15), a onda opet Isus kaže: „Hodite, jedite od Mojega kruha i pijte vino koje sam Vam pripravio (Izr 9,5,).
Iz ovoga se jasno vidi kako je upravo Sveta Pričest, i to česta Sveta Pričest, način kojim se Gospodinu Isusu Kristu najbolje svjedoči prava ljubav: jer bilo da uočimo kako žarko želi da se stavimo u takvo stanje, da Od Njega primamo svjetlo i milost, da ga što više upoznamo i uzljubimo, te da postanemo dionici plodova i zasluga Njegova života i Njegove smrti i da mu iskazujemo dužnu čast. To je upravo Presv. Sakrament najprikladnije i najuspješnije sredstvo kojim se sve to postiže: bilo da pogledamo sami na se, jer se Gospodin radi osobite ljubavi koju gaji prema nama itekako raduje ako se služimo takvim zgodama u kojima nam je obvezan dati puno više dobara, pravo nebesko blago. A među svim blagodatima bez sumnje zauzima prvo mjesto Sveta Pričest. Ne gledajući na to da ljubav po svojoj naravi čezne za sjedinjenjem, mi nismo ni u jednoj pobožnosti u ovome životu stvarno sjedinjeni s našim Gospodinom, osim kada primamo Presveto Tijelo u Svetoj Pričesti. U svim ostalim pobožnostima duša koja ljubi, traži Ga, a u ovoj Ga jedino nalazi, drži Ga, s Njime razgovara, sluša Ga, posjeduje Ga, mirno s Njime uživa. Iz ovoga je jasno da se upravo po Sv. Pričesti najbolje pokazuje i razvija prava ljubav prema Isusu i prima se najviše jakosti i pomoći da čovjek postane savršen. Kad nas dakle ne bi ništa drugo poticalo na to da se često pričešćujemo, morala bi to biti ljubav kojom nas Gospodin Isus k sebi milo poziva i k sebi priteže, i ljubav koju bi Mu mi najbolje mogli pokazati kada Ga često primamo , jer je Sv. Pričest upravo glavni pokazatelj naše ljubavi i prave pobožnosti prema Gospodinu Isusu.
Možemo se zapitati: zašto nas naš Gospodin tako žarko želi da se često pričešćujemo? – odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan! Jer je On naš Spasitelj pa hoće da svakoga od nas sam glavom spasi po Sv. Pričesti, i to po čestoj Svetoj Pričesti. Na drvetu križa On nas je otkupio goreći iz ljubavi za naše spasenje. On nas je po svetom Krštenju, što je znamenje naše smrti i pokopa i uskrsnuća, oslobodio od grijeha i dao nam posvećujuću milost. A ako je tko izgubio tu posvećujuću milost, onda mu je od prevelike ljubavi spram grešnika, samo da ih sve spasi, dao dar pokore i opet mu je po sakramentu pokore oprostio grijehe i darovao mu posvećujuću milost. A mi svi znamo i vjerujemo da se nitjko ne može spasiti bez posvećujuće milosti. Budući da Gospodin Isus hoće da se svi bez iznimke spase, slijedi odatle da su oni koji već imaju posvećujuću milost dužni upotrijebiti sva propisana sredstva da tu svoju posvećujuću milost očuvaju. Zato se svi grešnici moraju što prije skrušeno ispovijediti da ih smrt ne preteče i ne baci u pakao jer je naš sudac Gospodin Isus više puta kazao da će smrt prije doći nego se nadamo. A On bez sumnje nikom ne produljuje života zato da grešnik i nadalje griješi, nego da se što prije popravi da ne bi u grijehu umro. U Sv. Ispovijedi grešnik prima posvećujuću milost koju mora nastojati još većom pomnjom očuvati nego pravednici koji je nikada nisu izgubili, jer i pokvarena narav i zle sklonosti i grešne prigode i đavolske napasti: sve ovo nameće dužnost grešniku da sve uredi kako bi sačuvao posvećujuću milost do smrti.
Isus je sam rekao: „Ja sam kruh života….Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,48-51a). Iz ovih riječi od našega Gospodina se može zaključiti:
1.) Da se odrasli ne mogu spasiti ako često ne primaju Sv. Pričest stvarno i uistinu je tako. To je tako istinito da te riječi izriču nuždu kako su naime odrasli dužni čsto pristupati k Sv. Pričesti ako se hoće spasiti. No, sigurno nije potrebno da se djeca pričešćuju prije nego dođu do razuma jer ne mogu griejšiti, a po tom im nije ni nužda pričest da ih očuva od smrtnoga grijeha. Osim toga se traži od čovjeka koji se pričešćuje da Isusu iskaže neko poštovanje i ima neko čuvstvo pobožnosti, čega ne mogu znati djeca što nisu došla k razumu. Pa zato djeca čim dođu k razumu, dužna su se ispovjedati i pričešćivati jer mogu i smrtno sagrješiti, pa ih treba očuvati Sv. Pričešću od grijeha da opakost prije ne preteče upotrebu razuma.
2.) Gospodin Isus obećava onima koji Ga često primaju u Sv. Pričesti da neće duhovno umrijeti, to jest da će se očuvati od smrtnih grijeha i da će ustrajati do smrti u posvećujućoj milosti.
3.) Gospodin Isus izrikom ističe da onaj koji se često pričešćuje već ima život vječni,to jest da ima već sada zalog, jamčevinu, kao polog vječnoga života. Isus se kao jamac zalaže svojom riječju da onaj koji se često pričešćuje, po tom zalogu, po toj kapari, prima pravo na nebo i na život vječni u nebu.
4.) Gospodin Isus obećava onima koji se često pričešćuju da će im uskristi na Sudnjemu danu i tijelo na život vječni, neka se tako i tijelo, posvećivano čestim primanjem samoga tijela Isusova, zajedno s dušom veseli vječnomu životu u nebu.
5.) Gospodin Isus sad itiče da će sve to dati onomu koji jede Njegovo tijelo i pije Njegovu krv, a sad opet kaže da to isto čini i onomu koji Ga prima pod prilikom samoga kruha. Isparavno je i jedno i drugo, budući da se pod svakom prilikom nalazi Isus, jer je tu govor o živom tijelu s kojim je nerazdruživo spojena Njegova duša i Njegovo Božanstvo, a koje puno života kao kruh života oživljuje i nas u Sv. Pričesti te nam uzdržava duševni život.
6.) Mi rekosmo da je sve to Gospodin Isus obećao onima koji Ga često primaju, a ne samo ponekad. A to je odatle razabire što je Gospodin Isus Presv. Sakrament ustanovio kao duhovnu hranu naših duša kojom je nužno da se hrane naše duše kao što je nužno da se naravnim kruhom hrane naša tijela. Pa kao što bi naša tijela bez hrane morala umrijeti, tako i naše duše bez tijela Isusova, koje je njihova duhovna hrana, moraju umrijeti duhovno, to jest pasti u smrtan grijeh.
Sveta Pričest uzdržava u nama život posvećujuće milosti. Pa kao što tvarna hrana ne daje našemu tijelu života, nego pretpostavlja da je živo pa ga uzdržava u životu i čini ga sposobnim lako i rado obavljati svoja djelovanja: tako i Sveta Pričest, ta nebeska hrana naših duša, njima ne daje žvota posvćujuće milosti ako su u smrtnom grijehu, nego pretpostavlja da su već u posvećujućoj milosti pa im taj vrhunaravni život uzdržava, umnožava i jača da mogu lako i s veseljem i neprekidno obavljati svoje dužnosti kao kršćani katolici sav svoj život sve do smrti. Budući da se tijelo naravnom hranom ne samo uzdržava, nego i umnožava, a istom odatle prima i uživa svaki dan novu slast i ugodnost, tako i hrana Svete Pričesti ne samo što uzdržava dušu, nego joj pridodaje novih sila, a i to u njoj čini da čuti neku osobitu ugodnost i slast kada razmišlja o Božanskim stvarima. A odatle slijedi da se naime primanjem Sv. Pričesti brišu takozvani mali grijesi:jer što duša žarom požude gubi, kada u malim stvarima griješi, sve to Sv. Pričest uspostavlja brišući te male krivnje: kao što također čutimo da se malo – pomalo naravnom hranom uspostavlja i popravlja što god se svaki dan silom prirođene topline oduzima i gubi. S pravom zato reće sv. Ambrozije raspravljajući o Presvetom Sakramnetu: „Ovaj se svagdanji kruh uzima da se doskoči svagdanjoj slaboći“. U tom Presvetom Sakramentu je snaga da nas očuva čiste i nepovrijeđene od opačina te nas obrani od navale napasti i našu dušu ozdravlja poput nekog nebeskog lijeka, da je ne može zahvatiti otrov kakve ubojite smetenosti i oboriti je. A i stoga, kako svjedoči sv. Ciprijan, kako su nekada okrutnici vjernike javno privlačili na muke i na smrt za Ime Isusovo da ne bi možda prevladani žestinom bolova u spasonosnoj borbi otpali, bio je u Katoličkoj Crkvi običaj da su im biskupi davali Presv. Sakrament Gospodnjega tijela i Njegove krvi. Sakrament priječi i ugušuje tjelesnu putenost, dok nam ognjem ljubavi sve više užiže duše, naravno trne žar požude. Budući da Presveti Sakrament onima koji ga u posvećujućoj milosti primaju, daje Božansku jakost, te je sveta Majka Crkva naredila da se teško bolesnima daje Sv. Pričest kao popudbina za drugi svijet, samo da ih tako naoruža i ojača i dade im smjelosti u toj posljednjoj borbi kada đavao napreže sve svoje sile samo da održi posljednju pobjedu.
Urednik: Marko Martinović
