Sakrament – Bolesničko pomazanje

158

Među trenutke koji munjevitom brzinom mogu promjeniti našu životnu perspektivu pripada smrt. Po život opasna situacija, prijeteća dijagnoza, prometna nesreća… – i odjednom se život pojavljuje u drugim bojama. Ono što je dotad smatrano važnim, odjednom je beznačajno, ono sporedno iznenada dobiva vrlo veliko značenje. Naočigled smrti stvari života dolaze na kušnju. Nakon jednog takvog iskustva za mnoge ljude više nikad nije kao prije. Oduvijek je teška bolest smatrana takvom životnom prekretnicom. Malo poznat biblijski tekst iz Jakovljeve poslanice (5,14-16) dao je povoda za kršćanski običaj koji je prije imao veće značenje nego danas. U ovom biblijskom tekstu traži se od vjernika da u bolesti – očito teškoj – zamole svećenika za molitvu i pomazanje. To bi bolesnog pridiglo i oduzelo mu grijehe. Taj obred pomazanja diže bolesnika iz njegove nevolje i jača ga i tješi ga u njegovoj slabosti. To je snaga Božja preko Njegovog poslanika tj. Svećenika. Budući da su se reformatori ograničili na one sakramnete koje je Isus izričito ustanovio i koji su uz to imali vidljivi znak, bolesničko pomazanje u to vrijeme nije uzeto u obzir. Osim toga bolesničko pomazanje imalo je i drugo ime i drugu težinu: govorilo se o pomasti bolesnika ili čak o posljednjoj pomasti. Do 20. st. vrijedila je posljednja pomast kao sakrament s kojim se opraštalo od života i pripravljalo se za život s onu stranu smrti. „Proviđanje“ pri kojem je svećenik sa svetim uljem i hostijom u pratnji ministranta sa svijećom pohađao umirućeg. Proviđenje je zapravo obuhvaćalo tri sakramenta: ispovijed, bolesničku pomast i pričest, koja se shvaćala kao posljednja „okrepa“ na putu u ovaj svijet. Pomirenje s Bogom bilo je isto tako važno kao i pomirenje s ljudima, rastanak od rodbine, susjeda i prijatelja. Za vjernike je to utješno, a za skeptične i distancirane začuđujuća predstava. U današnje vrijeme kad daminira druga skupina ljudi, to ima dvije posljedice: Kao prvo sakrament se sve rjeđe prima. Postoji bojazan da se blizina smrti zapazi i ozbiljno prihvati, te se svećenika poziva – ako uopće – tek kad je bolesnik u besvijesti ili tek pošto umre. U proteklim desetljećima mučilo se dušobrižništvo oko novog razumjevanja ovog sakramenta: promjenjeno je ime sakramenta u bolesničko pomazanje i u njega je uključena svaka životna opasnost i svako ozbiljno oboljenje. Time je od sakramenta umirućih postao sakrament živih, koji se ne podjeljuje samo u situacijama kritičnim po život, nego i u nedramatičnom tijeku bolesti ili čak u dugotrajnim i neizlječivim trpljenjima.

U Jakovljevoj poslanici spomenuto oproštenje grijeha veže bolesničko pomazanje uz pokoru. Za naše vrijeme može biti karakteristično i to da premalo uspijevamo zapaziti i prevladati krivnju. Previše smo možda skloni da krivnju ne zapažamo kao takvu, nego je zapažamo zataškati i prikrivati. I čak, kad nam ne polazi za rukom, prije smo skloni potisnuti je ili je objasniti. Na taj se način obezvrjeđuje ne samo krivnja nego i bolest i patnja. A tada previđamo i povezanost koja može postojati između njih. Jer boli oduzimamo mogućnost da na nama odradi svoje. Bol – kako duševna tako i tjelesna, i društvena poput usamljenosti i moralna poput krivnje – može nam pružiti šansu da otkrijemo ono skriveno, prepoznamo kontekste i produbimo život. Tek, naime, krivnju koju – u doslovnom smislu – zapažamo kao takvu, daruje nam istinu o nama samima. Stajati uz svoju krivnju, znači također stajati uz sebe samoga, biti autentičan, biti istinit. U zapažanju boli i krivnje suprostavljamo se onoj životnoj laži u kojoj obmanjujemo sebe, pravimo o sebi veličanstvenu i herojsku sliku koja živi iz privida umjesto iz bitka. Jer i stranputice, krivi i zaobilazni putovi su dio životnog puta. I znakovi na tim putovima su znakovi života – ako su istiniti. Krivnja, patnja, bolest i umiranje su prigode da se zastane na životnom putovanju, zaustavi i iskoristi jedna od rijetkih prilika da spoznamo odakle dolazimo, kamo idemo i, na koncu, tko smo. Dakle ne dopustimo da dođemo u tu situaciju, budimo pripravni u svakodnevnici, jer čovjek ne zna i dana ni časa kada ga može zadesiti ono što  zbilja ne iščekuje.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI