Ponos

587

 

Što nam u principu dođe taj naš ponos?

Dičimo se njime, što je veći to smo mi kao jači, uvijek upozoravamo na to da nam ne diraju u nj, da nam ga ne gaze, da nam ne povrijede to silno čudo…

A što nam je ponos? Je li isti proizvod ljubavi ili ega?

Jer, sve što je od ega stvoreno je da blokira ljubav, da blokira opraštanje, da nam ne padne na pamet “okrenuti drugi obraz”  – nema suegzistencije između ega i ljubavi – jedno isključuje drugo.

Bit će da je ponos ipak produkt ega.

Ego je sazdan na strahovima, ego se hrani sumnjama. Kao crv kopka i ruje u nama i onemogućuje našem istinskom jastvu da voli i da bude voljeno.

Jer, kako možeš voljeti nekoga tko ti je zgazio ponos pred svima? Kako oprostiti nebrojene uvrede i batinanja duše?

Zašto bi satrli ponos i sahranili ego kada nam oni daju osjećaj da smo važni? Da postojimo?

E pa zato što su to lažni osjećaji važnosti i i skrivljen osjećaj postojanja…

Zaboravi ego, ego je zid koji gradimo od rođenja, nesvjesno, pod utjecajem društva, roditelja, škole….zid koji se sastoji od “morati” i “postati”, a previše cigli u tome zidu je sazdano od boli, od suza, uvreda, od razočarenja, sramotnih situacija, od kompleksa…

Zid ega nas dijeli od nas samih u sebi, od Ljubavi s kojom smo svi rođeni, koja je ono istinsko u nama.

Ponos je samo maska ega, jedna od mnogih kojima se ovaj služi da bismo bili odijeljeni od Ljubavi i živjeli u konstantnom grču dokazivanja, grču straha od neuspjeha, straha od odbacivanja, grču “moram uspjeti ovo ili ono…”.

Unatrag nekog vremena i sama bijah zaluđena obranom vlastitog ponosa, veličanjem ega i uzdizanjem sebe same u tuđim očima. Bijaše mi bitno samo tuđe odobravanje i tuđe mišljenje. A nigdje zadovoljstva, nigdje iskrenosti, nigdje topline…

Kao lutke, potpuno prazni tumaramo ulicama gradova, sela, lutamo obalama i čekamo tko će nas slijedeći uvrijediti, povrijediti, osramotiti tako da se možemo braniti, tako da možemo “dokazati” vlastitu superiornost, tako da možemo nahraniti ego vlastitim “pobjedama” nad našim “neprijateljima”.

Ego je od svijeta…mi nismo od svijeta…

Mi smo od Ljubavi, od Svijetla, od Istine i od Oprosta…

Ljudi moji, otvorite oči, preskočite zid, proniknite u same sebe…

Osjetite iscjeljujuću moć oprosta ( ma što vam ponos govorio o nemogućnosti istog ), uronite u ljekovitu kupku otpusta i udahnite mirišljavu sol ljubavi prema svemu…zahvalnosti prema svemu….

Dozvolite sami sebi da udahnete ljubav i drugima dahom prenesete mir…

“Okrenimo drugi obraz”…

Lakše je živjeti sa samim sobom kada je jedino što u sebi nosiš, ti sam, pomireno sa tobom.

Pomirimo se sami sa sobom i volimo…opraštajmo…iskreno i bez zadrške, bez uvjeta i bez očekivanja…

Budimo jednostavno “mi”…budimo Ljubav…

 

Maja Vidaković

 

 

 

 

 

 

PODIJELI