Malo sam ogrezla u vlastitu prošlost koja me, tek sada uviđam, prati poput sjene kuda god pošla. Znam da čovjek ne bi smio živjeti u prošlosti i da istu treba blagosloviti i otpustiti, ali ponekad, i samo ponekad me stisne poput okova i ne mogu doći do zraka. Razgovor sa starim prijateljima, stare slike u mojoj glavi, ponekad izrone tako silovito na površinu da mi se čini da sam stvarnost u biti spavala, a da je sjećanje java. Ili? Moja vjera mi govori – “oprosti i otpusti od sebe”. Moja psiha mi nalaže da se ne opterećujem jer misli o događajima koji su prošli nemaju nikakvu svrhu. Moje tijelo i moje suze govore da još uvijek boli. A ne bi smjelo, ne bi trebalo boljeti nakon toliko godina. Moj Otac koji živi u meni tješi i liječi moje rane, ljubavlju svojom me vraća u život, vraća mi osmijeh na lice i blagoslivlja svako moje jutro, dan i svaku moju večer. Blagoslovio je moj život jer kada se odmaknem od sebe same i pogledam što mi je sve poklonio, stisne me u grudima tolika količina zahvalnosti da bih mogla zaplakati. I zato me 
sram pred Njim što ponekad zaboravim na svo to obilje i dozvoljavam prošlosti koja je nepovratno prošla da me smete. Sram me je jer se u tim momentima činim nedostojnom svega blaga koje mi pruža. Stidim se vlastite slabosti. A možda je ipak dobro da ponekad napravim komparaciju među ta 2 različita svijeta, onoga prije i ovoga sada i da uviđam koliko je sada sve na svome mjestu, koliko je Otac sve doveo na svoje, onako kako treba biti. Možda je dobro da tim usporedbama samo povećavam svoju ljubav i zahvalnost za ovo sada što mi je darovano. Pogledam svojeg odabranika i preplavi me sreća i zahvalnost, u tolikim momentima zaboravljeni i preskočeni svakodnevicom da su postali nešto što se podrazumijeva, ali ne i osjeća, preplavi me osjećaj blaženstva, kao da sam prvi put uistinu shvatila gdje sam i što mi je dano.
I uistinu osjetim toliku ljubav kojom me Otac voli i toliku ljubav kojom ja volim, a voli On iz mene i voli On i mojeg supruga. Osjećam takvu povezanost jer Otac je u njemu i Otac je u meni. I ta nas ljubav zauvijek spaja. Ja to znam jer takva toplina i ispunjenost dolaze samo od Njega, takav mir i spokoj su sve ono o čemu sanjamo, a dolaze samo od Boga. Zato me preplavi osjećaj srama kada dozvolim suzama da teku i plove po ranama koje su nanesene davno. Osjećam sram jer u tim momentima zaboravim na sadašnju sreću i blagoslov, a misli koje bih trebala kontrolirati; one otprhnu daleku godinama unatrag. Ne volim te momente i najviše od svega želim “oprostiti i otpustiti” i sebi i drugima.
“Oprostiti i otpustiti”… Samo ponekad u snovima; ne, nema veze, snovi su snovi, oni su samo odraz naše podsvijesti i sitnica koje zanemarujemo u stvarnosti. Ponekad u snovima živim ono što je bilo i što je moglo biti, ali zar se to ne događa svima nama? Možda je to mašta i prikrivena želja, a možda je i svojevrstan ispušni ventil gdje naša podsvijest daje sebi oduška i odleti gdje joj odgovara. Možda nam snovi daju odmora od svakodnevice. A možda je sve to plod mašte. Mašta je dobra, nada je dobra, pomaže nam koračati stvarnošću dok ne uvidimo da je i sama stvarnost prekrasna, sve što imamo u svojim rukama je divno. I pogled na sunce i nebo i oblake, i osjećaj vlažne kiše na nama, i grmljavina, i snijeg; i more i planine, zelenilo šuma i livada; i mogućnost da vidimo, čujemo i hodamo, da rukama dodirujemo svako Božje čudo na kugli zemaljskoj. I da radimo što god poželimo, i da idemo gdje nas srce nosi, i moć da osjećamo u nama i oko nas; i sve je to dio našega danas. Sve je stvarnost, java i dan. I samo ponekad pomislim na ono što je bilo…i nisam zadovoljna mislima, a one još uvijek idu kamo žele, no neće dugo, ja ću ih zauzdati i kontrolirati. Samo mi treba malo vremena. Ali sada kada ih još uvijek ne uspijevam pratiti one odu, otprhnu dolje, daleko od sada i daleko od mene i vode svoju bitku sa starim, davno zaboravljenim trenucima.
I postavljam pitanja na koje nemam odgovora, a voljela bih imati. I razmišljam o stvarima koje mi nanose bol kao da mislim da će mi ta bol donijeti pročišćenje. A neće, znam da je to varka. Ne znam zašto u meni čuči neki maleni mazohist koji me tjera da analiziram i izvlačim stvari koje me čine tužnom. Negdje taj mali, sitni crvić stalno kopka i ruje da bi uživao u tom osjećaju… tuge, samoće, boli i očaju. Možda svatko tako ima malenoga crvića koji ga opterećuje svojim konstantnim napadima da zadovolji svoje mazohističke potrebe. Nisam ja jedina, znam, ali ja sam jedna od nekih koji pokušavaju pročistiti sve kanale začepljene negativnostima prikupljenima kroz život. Želim živjeti kao pravo Dijete Božje, lijepa, čista i mirna srca. Jer tako bi On htio da živim. Uglavnom, vraćam se na tu prošlost par puta godišnje i još nekoliko puta više sanjam i možda bih trebala udovoljiti svojoj potrebi da pišem o tome jer je to možda moj filtar, moj ispušni ventil, moj pročišćivač. I tako me nose misli natrag… I dobro, dogodilo se što se dogodilo, ne krivim nikoga za to, zaista ne krivim. Znači to sam riješila, ne opterećuje me optuživanje drugoga za nešto niti optužujem sebe za to isto. Pomirila sam se sa činjenicom da nisam bila na dobrome putu i da sam trebala vratiti se natrag u Božji zagrljaj.
Pomirila sam se sa svime jer sada mi je dobro, sada uživam u svim plodovima koje je Otac namijenio za mene i osjećam se dobro, pošteno, mirno i ispunjeno. To je znak da je sve dobro. Naravno da imam svojih kriza i da se to sve ponekad čini daleko, ali to su momenti slabosti koje mi priušte moje nekontrolirane misli koje lete amo-tamo. Govorim o razumnim momentima koji ipak prevladavaju u mome životu, bez PMS-a i bez nekih nepovoljnih biometeoroloških prilika, govorim o trenucima zbilje. Znači ne svaljujem krivicu ni na koga. Dođe mi ponekad žao radi same činjenice da mi to nije trebalo u životu, da nisam nikada smjela zanemarivati Boga u svome životu i da nisam niti trebala biti na tom putu na kojemu sam svojedobno bila. Žao mi je da sam se svojim postupcima i životom dovela do toga do čega sam se dovela. A možda ipak nesvjesno krivim sebe? Kako pišem ove rečenice i kako ih nanovo čitam – osjećam da možda ipak krivicu bacam na sebe, barem malo. Ali razum mi govori da to nije istina. Ili možda ipak ne govori, možda je ipak istina. Ok, kako god, možda i jesam jednim dijelom odgovorna za sve, da sam slušala riječi i slijedila znakove, a ne okretala glavu od Istine – ništa se ne bi dogodilo. Ali sada možemo do u nedogled s time – što bi bilo kad bi bilo. Evo, priznajem sama sebi da ima puno moje odgovornosti u tome, trebala sam samo slušati ono što mi je dano da čujem. Mislim, sada priznajem evo pri punoj svijesti da sam trebala drugačije i možda je to ono što me najviše muči, žaljenje za tim što nisam napravila sve drugačije, a mogla sam, sve mi je bilo pokazano, sve mi je bilo rečeno. Pa opet nisam. I sebe žderem time što sam tada učinila sve pogrešne korake koji mi nisu bili potrebni. Tko zna zašto, ali nisam slijedila znakove, nisam vjerovala. I zato se krivim, zato što mi je bila dana spoznaja i bilo mi je ukazano na sve, a ja sam okrenula glavu i otišla putem za koji sam smatrala da je ispravan, ali eto, nije bio. Sada nakon svega ostaje činjenica da ne mogu promijeniti prošlost, ne mogu ispraviti krive Drine i znam i svjesna sam da je to nemoguće; ja samo tražim put kako da se pročistim, kako da „oprostim i otpustim“. Jer eto, došla sam do zaključka da ipak sebe krivim za puno toga. Koliko god mislila da tomu nije tako. Konfuzna sam u sebi do krajnjih granica. Čovjek s kojim sam nekada dijelila i dobro i zlo, čovjek čija je duša bila uz moju u jednom nesretnom trenutku naših života, čovjek koji me držao za ruku u momentu velike boli – isti taj čovjek danas ne želi čuti sami spomen mojega imena. I mene impresionira takav stav, začuđuje me mogućnost toga čovjeka da uzme spužvu i izbriše događaje koji su se zbili.
Fascinantna mi je činjenica da postoji takav netko na svijetu tko prođe nešto s nekim drugim, dogodi im se štošta u životu, a nakon toga, stjecajem okolnosti, on okrene glavu i ode. Bez riječi utjehe, bez riječi pomirenja među sobom. Nevjerojatna mi je sposobnost čovjeka da ne želi slušati za moje postojanje, odlučno odbijanje priče o meni i mojemu sadašnjem životu i ispada tako, negiranje činjenice da smo nekada davno, u nekoj drugoj dimenziji doživjeli nešto što je tada bilo, ali još uvijek jest. Neke su stvari ostale trajne. To je kao da negiraš postojanje šuma, planina, mora; ne možeš negirati postojanje osobe koja je bila uz tebe u dobru i u zlu i ne možeš okretati glavu od nesreće koja se dogodila. Ne krivim toga čovjeka, ali žao mi je da nismo pogledali jedno drugome u lice i rekli sve što nam je ostalo na duši. Žao mi je tog čovjeka jer mi je žao svega što se dogodilo. Žao mi je da se dogodilo i žao mi je da je patio i žao mi je za milijun stvari. Ali isto tako ne mogu razumjeti negiranje, ignoriranje me najviše iritira – možda smeta samo mojem egu, a ego je najveći neprijatelj ljubavi Božjoj. Djeca nemaju ego i nemaju taštinu i zato je Isus rekao da tko ne bude kao dijete nikada neće ući u Kraljevstvo Božje. Ego je najveća zapreka Raju Nebeskom. Najveća smetnja miru, blaženstvu i spokoju. I ja sam svjesna da mom egu smeta ignoriranje mojega postojanja. Moj ego je taj koji uporno kljuca u meni i koji se osjeća zanemaren. I za to znam da nije dobro i od ega se želim pročistiti, biti ponizna i “oprostiti i otpustiti”. Biti upravo u tolikoj količini sretna i ispunjena u kojoj Bog prebiva u meni. On je moje istinsko i pravo Ja i On je u meni i ja sam u Njemu. On je moj tihi glasić savjesti i On je taj koji zna odrediti što je dobro, a što nije. Tek kad živim i radim u ljubavi onda sam mirna i ispunjena; On onda zaista caruje u meni i daje se kroz mene. Jer teke kad daješ – onda i primaš. Kad voliš – onda si voljen. Kad hraniš – onda si sit. Volim biti svjesna Njegove nazočnosti u sebi jer sam onda bolja osoba i osjećam se smirenije i toplije, svjesnije da imam jako puno toga za dati. Da mogu puno toga napraviti i nebrojeno puno toga za pokloniti svijetu: ljubav, mir, osmijehe, toplinu, sreću, sigurnost – jer je to sve ono što On meni daje i što daje i mome suprugu i tebi, i svima i međusobno darivanje samo povećava količinu tih darova i konačni je ishod beskrajan mir na zemlji i u srcima. Ljubav i samo ljubav. Ali opet ponavljam, kako je moguće da čovjek čovjeku ne želi reći riječ, da ne želi osloboditi srce od eventualnih tereta – možda tereti kod njega ne postoje, ok, ali opet, kako je moguće da se neke stvari tako olako izbrišu? Kako je moguće da čovjek čovjeka ne želi saslušati, ne želi pružiti ruku pomirenja ili čega već, ljudskosti možda; da li je uistinu moguće samoga sebe natjerati da zaboraviš iz samo tebi poznatih razloga? I zašto bi zaboravljao bilo koji period svojega života osim ako je bol prejak? I mene boli, ali ja ne želim zaboraviti, ja samo želim pročišćenje, “oprostiti i otpustiti”.
I ja razmišljam ovako: u mojemu životu do sada nije postojao nitko s kime sam bila u nekakvome odnosu, a da sada ne želim čuti niti spomen njegovoga imena; sve su to ljudi s kojima sam bila u nekakvim kontaktima, bilo dobrim, bilo lošim, ali koji bi morao biti razlog da za ikoga od tolikih ljudi ja ne želim niti čuti? Naravno da nisu svi moji odnosi bili idealni, bilo je i konflikata i negativnih persona u mojemu životu, ali da mi sada dođe bilo tko i da mi samo želi pružiti informaciju o nekome koga sam nekada poznavala – koji mora biti razlog da ja reagiram tipa: – Zašto ti sada to meni pričaš, mene to ne zanima, ne želim slušati o tome – ? Koji su to osjećaji u čovjeku prema nekome da tako reagira? Zašto? Ima li to veze sa povrijeđenosti, boli, ljutnjom, osjećajem krivice ili je jednostavna činjenica da je čovjek toliko hladan i krut i da je uvjeren u svoju superiornost i da nema potrebu biti čovjek prema drugoj strani? Ili je u biti u pravu kada ne želi sam sebe opterećivati s tamo nekim informacijama koje nemaju veze niti s njim niti s njegovim životom? Ili je istina da je sve samo laž i da ljudi jedni prema drugima nisu ljudi već samo sredstvo za postizanje nekog cilja? Ali kako je to moguće kad sam ja odgajana na jedan drugačiji način i kada mi savjest nalaže da sve bude čisto i pošteno i da je čovjek čovjeku brat i da treba biti suosjećajan i da treba pružiti ruku kad je ta ruka potrebna? Voljela bih da sam studirala psihologiju i da si danas mogu objasniti vlastito ponašanje i stavove i inzistiranje na činjenicama i čistom odnosu. Ovako sama sa sobom vrtim se u krug; nikada neću biti u njegovoj glavi i neću na taj način dobiti odgovore. Ne želim sama sebi pojašnjavati jer ne znam i nisam stručna da pojašnjavam. Zanima me samo kojim sam svojim postupkom navela nekoga da mi okrene leđa i jesam li u biti ja ta koja je prva okrenula leđa pa je to bio samo odgovor na moj bijeg iz situacije? Jesam li i tu pogriješila, što nisam više mogla i nisam više niti željela? Možda jesam, ali gledajući moj život sada, vjerujem da nisam pogriješila jer mi je sada onako kako sam oduvijek željela da mi bude. Sve o čemu sam snivala unatrag 10-ak godina – ostvarilo se. I što se mene tiče – sve je sjelo na svoje mjesto. Onako je kako treba biti. Ali ne mogu si pomoći kada analiziram ponašanje čovjeka s kojim sam doživjela nešto što je obilježilo moj život, mene kao pojedinca. Ne mogu shvatiti kako može spavati noću bez da pomisli kako nije bio fer prema nekome, ne moram to biti nužno ja, nego bilo tko. Kako ljudi spavaju noću ako su svjesni da negdje postoji netko tko je jednom trebao njihovu pomoć? Kada sam išla na operaciju oka, kada sam se odlučila staviti protezu – očajnički sam čekala poziv kojim će mi reći – “mislima sam uz tebe, nisi sama i nemoj se bojati.” Zajedno smo bili u svemu i očekivala sam da će mi biti podrška u trenucima kada sam se stvarno bojala. Svako suosjećanje i svaka prijateljska riječ je izostala kao što sam već napisala u “Plesu s vukom” ( autob.roman op.a. ).
I nije bitno to jer i tada je uz mene bio Bog i On me štitio i hrabrio i bio je uz mene u svakom trenutku. I sada bih ja trebala oprostiti i sebi i čovjeku, jer čovjek je ipak samo čovjek, i trebala bih zahvaliti Bogu jer ipak nisam bila niti sam i nisam bila prestrašena jer sam dobila najveću utjehu i ljubav i sigurnost koju sam trebala i sve sada znam i treba biti tako kako je. I neka sam se maknula sa toga puta jer sam se trebala maknuti i neka je tako kako je. Hvala Bogu! Ostaje samo pitanje što to ima u čovjeku ili što to nema u čovjeku da ne pruži zrnce potrebnog razumijevanja i podrške osobi kojoj treba? Ostaje pitanje trebam li ja više razmišljati o nečijim postupcima ako sada shvaćam da mi taj netko niti u najtežim situacijama u biti uopće nije bio potreban? Kada ovako pišem evo već gotovo cijelo poslijepodne sve moje boli za nečijim prisustvom u teškim momentima su zapravo neosnovane – kada sam imala najveću podršku i ljubav uza se – imala sam Oca. Neosnovana je i moja potreba za majkom i ocem, za bilo kojim ovozemaljskim bićem koji nije bio uz mene kada je trebalo – jer u biti nije trebalo – bio je uz mene Bog. I uvijek je uz mene jer je u meni i ja sam u Njemu. Zašto onda toliko patimo za fizičkim, opipljivim stvorenjima? Materijaliziranim dušama? Zašto? Kada je sva potrebna sigurnost već samim našim postojanjem u nama i uz nas i uvijek s nama.
Onda zaista nema potrebe za boli i tugom, jer sve imamo i nikada nismo sami. Samo se okreni i pogledaj u to toplo i nasmiješeno lice koje te gleda i širi ruke da te primi u naručje. Sve imam i sve je dobro. Hoću li prestati analizirati i hoću li prestati tragati za odgovorima koji mi niti ne trebaju – mojem srcu i mojem razumu ili ću i dalje navaljivati da mi se konkretno objasne stvari koje ionako nisu bitne? Ili mi možda ipak jesu važne i ako jesu, kojem dijelu mene predstavljaju to nešto važno? Ako uviđam cijelu istinu i ako sam došla do zaključaka do kojih sam došla, zašto onda i dalje u sebi osjećam potrebu da mi čovjek licem u lice objasni svoje postupke? Jesam li toliko uporna da ću čekati koliko god treba da dođe trenutak u kojem ćemo sjesti jedno preko puta drugog i u kojem će on reći sve što ima i u kojem ću ja također reći sve što imam? Kako možeš ignorirati činjenicu da postojim? To nije bila samo igra i nije bilo bezazleno, dogodilo se nešto loše i makar je sada sve dobro, zašto si mi okrenuo leđa? Zašto si me prekrižio na popisu svojega života i bez riječi objašnjenja nastavio svoj put? Sve što se dogodilo i sve što je bilo nisu tvoja krivnja i ne sudim ti niti radi čega, ali da si mogao biti malo više čovjek prema meni – mogao si. Zašto nisi? Prošlost je prošla, sadašnjost je sada i divna je, budućnost dolazi. Pokušavam akumulirati svoje emocije i pronaći način za filtraciju i vjerujem da uspijevam samim ovim pisanjem učiniti mnogo za svoje boli i znam da ću jednoga dana uskoro i biti neopterećena i slobodna od prošlosti. Isto tako znam da ožiljci ostaju, ali i da ne bole. Jednoga dana niti mene neće boljeti. Onda kada “oprostim i otpustim”. Ali ipak se u sebi nadam razgovoru, priznanju i istini od tebe konkretno, od tebe koji momentalno negiraš mene kao osobu i moje postojanje kao činjenicu. Jednoga dana kada poželiš razgovarati ja ću biti tu i pružiti ti ono što ja od tebe čekam već godinama. Pokušavam “oprostiti i otpustiti” – pokušaj i ti meni.
Maja Vidaković
