Neki dan sam vodila vrlo interesantnu raspravu s jednim gospodinom koji svaku priliku koristi da bi omalovažio temelje naše vjere, katoličanstva, odn. kršćanstva u globalu, u samim njegovim temeljima. Dotičnom nikako nije jasno, odn. jasno mu je, ali iskrivljuje pojam sakramenta ispovjedi do krajnjih granica, čime sam sakrament svrstava pod „dječju igru“ „made in China“.
On kaže da mi kršćani možemo griješiti i raditi sve i svašta, doslovce kao „zaboli nas“ kad je dovoljno otići na 5-minutnu ispovjed i naš će nam Bog oprostiti sve grijehe. Navodi obraćenike u zatvoru kao savršen primjer toga da, kada čovjeku navodno nestane samopouzdanja i hrabrosti, odnosno, kada više nije jak u sebi kao dok je radio kriminalne radnje, eh, onda je najlakše obratititi se, kvazi povjerovati i ispovjediti i sve ti je oprošteno. Zašto je toliki broj obraćenika u zatvorskim sustavima diljem svijeta, zašto se bivši ovisnici upravo nakon jedne ovisnosti „kače“ na ovisnost o Bogu itd., itd. U njegovoj glavi mi smo kršćani slabići koji jednu ovisnost mijenjamo drugom, upravo zato što kao, mi sami u sebi nismo dovoljno jaki da bi bili stabilni i samopouzdani. Nama trebaju utopije i opijum za narod koji će nas „vući“ kroz životne situacije. Nadalje on tvrdi da što god da napravimo, svejedno je, jer pred smrt se možemo ispovjediti i ući u Raj. Kao da smo bića koja mogu beskrupulozno i amoralno živjeti svoje živote tik pred smrt, a onda je ionako dovoljno izmoliti „Kajanje“ i to je to.
Moje replike njemu nisu došle do njegovog shvaćanja jer se radi o osobi kojoj je svrha postojanja omalovažavanje drugih i njihovih uvjerenja. Ipak, usprkos tome, potrudila sam se objasniti mu da, kako čovjek „ne zna ni dana ni časa“ kada će biti pozvan s ovoga svijeta i to je već dovoljan razlog da mi kršćani pokušamo živjeti kreposno i u čistoći uma, duha i tijela jer, u trenutku smrti nećemo više imati šansu za „Kajanje“.
„Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka, jer će doći na sve stanovnike cijele zemlje. Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.“
( Lk, 21, 34-36 )
Znači, svi mi imamo priliku pokajati se, obratiti i dobiti novu priliku. Biti bolji. Nastojati biti bolji. Dakle, objašnjavam mu, nije stvar u tome da mi budemo savršeni. Bog od nas ne očekuje savršenstvo jer zna da smo slabi ljudi, slabe naravi, teški, prgavi, nepostojani. Ali Bog gleda naše nastojanje. Nastojanje da budemo bolji. Gleda naše iskreno pokajanje, ako se kajemo. Gleda naše srce koje krvari od boli što smo Ga uvrijedili. Gleda našu tugu kad se udaljimo od Njega i kopamo rukama i nogama da bismo se vratili.
Bog ne očekuje od nas savršenstvo.
I zna da smo ponekad licemjerni, materijalisti, ljuti, da ogovaramo, da psujemo, da imamo bludne misli, da imamo bezbroj poroka.
Ali nije bit u tome!
Poanta je da nas On ljubi bezgraničnom ljubavlju, upozorava nas na naše pogreške i daje nam šanse da budemo Njegovi.
Tijelom, duhom, umom. Da pripadamo Njemu.
Obraćenici, liječeni ovisnici, kritične skupine ljudi…Zašto baš masovno upravo oni?
Zato što Isus nije došao liječiti zdrave, nego bolesne!
„Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici.
I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim.
I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: „Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?“ Isus im odgovori: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.““
(Lk 5, 27-32)
Možemo živjeti kako želimo jer nam je dana slobodna volja, svaki dan se ujutro dižemo i imamo izbor. Biti slobodni ili biti okovani ropstvom grijeha, navezanosti, zla. Upravo je ta sloboda izbora konfuzna ljudima koji nisu vjernici. Da, mi imamo pravila, imamo zapovjedi, ali usprkos našem padanju mi imamo i Boga koji nas voli i željno očekuje trenutak našeg povratka Njemu. Nije sve to tako fleksibilno kao što bi netko pomislio. Jer, kako već rekoh, nitko od nas ne zna ni dana ni časa. I može nam se dogoditi da nas sutra više ne bude. Onda nećemo imati ni vrijeme ni priliku, a ni slobodu izbora. Sve nas čeka konačni Njegov sud. I nećemo biti suđeni prema imutku ni prema materijalnim bogatstvima. Ionako ništa od toga nećemo ponijeti na drugi svijet.
Ali, imati ćemo našu savjest. Probuđenu ili ne.
Pitanje je izbora.
„Oko Isusa su se okupljali svi ubirači poreza i ostali zloglasni grešnici da ga slušaju dok poučava.
Zato su farizeji i pismoznanci prigovarali: „Druži se s grešnicima i još s njima jede!“
Isus im stoga ispriča prispodobu:
„Tko od vas ne bi, da ima sto ovaca i da se jedna od njih izgubi u pustinji, otišao tražiti tu jednu dok ju ne nađe?
A onda bi ju, sav sretan, na ramenima odnio doma te pozvao prijatelje i susjede da im kaže: “Radujte se sa mnom! Našao sam izgubljenu ovcu!“
Kažem vam da će na nebu također biti veća radost zbog jednoga jedinoga grešnika koji se obrati Bogu nego zbog devedeset devet pravednika kojima obraćenje ne treba.“
( Lk 15 )
„ Isus nastavi: ‘Neki je čovjek imao dvojicu sinova.
Mlađi mu reče: “Oče, daj mi sada dio baštine koji mi pripada.’ I otac podijeli imanje.
Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputuje u daleku zemlju i ondje potroši sav novac živeći raspušteno.
Kad je potratio sav novac, u toj zemlji zavlada velika glad te on počne oskudijevati.
Zaposli se kao najamnik pri nekom seljaku te mu je pasao svinje. Mladić je bio tako gladan da bi rado jeo i ljuske od mahuna što su ih jele svinje, ali nitko mu ih nije davao.
Kad je napokon došao k sebi, reče: “Pri mojemu ocu i najamnici imaju hrane napretek, a ja ovdje umirem od gladi!
Idem doma, ocu, i reći ću mu: “Oče, zgriješio sam i tebi i Bogu. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Molim te, primi me da radim pri tebi kao najamnik.“
I vrati se doma ocu. Dok je još bio daleko, otac ga ugleda pa ganut potrči pred njega, zagrli ga i izljubi.“
( Lk 15, 11-20 )
Osuđenici, bivši ovisnici, marginalne skupine ljudi su upravo izgubljene ovce. Izgubljeni sinovi.
Ta zar ne vrijedi jedna obraćenik kao čitav svijet?
Jedno probuđeno srce koje se priključilo rijeci otkucaja srdaca vjernika diljem svijeta?
Jedna probuđena savjest više?
Jedan Bog u čovjeku koji je zaživio u njegovoj duši?
Zašto je toliko teško shvatiti koliko je oslobađajuća moć ljubavi i opraštanje?
Zato što, kad gledaš razumom, sve je vrlo teško pojmljivo.
Kako reče Mali Princ:
„Najbolje se ionako srcem vidi.“
A ljudi su skeptični i sve im mora biti materijalno, opipljivo. Ne vjeruju u ono što ne vide.
Citiram Phil Bosmans-a koji je najbolje izrazio svoju vjeru:
„Vjerujem u Boga kao što slijepac vjeruje u sunce, ne zato što ga vidi, već zato što ga osjeća.“
Proniknuti vjeru u Boga razumom je dosta teško. Ukoliko vjerujete u slučajnosti i ne vjerujete u čuda, gotovo nikako. A slučajnosti ne postoje. Slučajnost je samo čudo pri kojemu Bog želi ostati anoniman. Čudo obraćenja je čudo novoprobuđene ljubavi u čovjeku. Nikakve magije. Nikakvi trikovi.
Ljubav nije trik i nije magija. Ljubav je jednostavno – Bog. Tko u sebi ljubavi nema, teško će spoznati vjeru u Boga. Teško će spoznati kajanje. Teško će probuditi savjest. Temelj svega – morala, etike, savjesti, međuljudskih odnosa, dobrosusjedskih odnosa, odnosa u globalu, jest – Ljubav.
Ona liječi, oprašta, iscjeljuje, odnosi, podiže, nosi na krilima sebe same.
Ljubav Boga prema nama je sve.
Život.
Svijet.
Apsolutno i bezgranično sve.
Kada te pomiluje svojom ljubavlju i oprosti ti tebe, da tebe, jer si takav kakav jesi, ali te ljubi upravo takvog kakav jesi tvoja duša dobije krila. Ista ona krila koja je svaka duša dobila pri rođenju da bi na koncu svoga života mogli poletjeti k Njemu.
Samo je stvar izbora hoćemo li kroz život naša krila kresati do zakržljalosti ili ih njegovati i vježbati za konačan let?
Maja Vidaković
