ČITANJA: Jr 38,4-6.8-10; Ps 40,2-4.18; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

 

Prvo čitanje: Jr 38, 4-6.8-10

Rodila si me, majko, da se svađam i prepirem sa svom zemljom. (Jr 15, 10)

Čitanje Knjige proroka Jeremije

 

U one dane: Dostojanstvenici rekoše kralju: »Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u zdenac kraljeva sina Malkije, što bijaše u tamničkom dvorištu, i spustiše ga na užetima. Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.

Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u zdenac, gdje će od gladi umrijeti, jer više nema kruha u gradu.« Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 40, 2-4.18

Pripjev: Gospodine, u pomoć mi pohitaj!

 

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
Izvuče me iz jame propasti,
iz blata kalnoga;
noge mi stavi na hridinu,
korake moje ukrijepi.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti,
i uzdanje će svoje staviti u Gospodina.
Bijedan sam ja i nevoljan,
al Gospodin se brine za me.
Ti si pomoć moja i moj spasitelj;
o Bože moj, ne kasni!

 

Drugo čitanje: Heb 12, 1-4

 Postojano trčimo u borbu koja je pred nama!

Čitanje Poslanice Hebrejima

 

Braćo: I mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom.

Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 12, 49-53

Nisam došao mir dati, nego razdjeljenje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Isusove riječi koje je zapisao sv. Luka, nekako su u nesuglasici onoga o čemu je Isus često govorio i obećavao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Ivan 14,27. Što se to odjednom dogodilo da Isus mijenja svoju retoriku. Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.

Isus je učenicima ukazivao na veliki problem formalne pobožnosti. Bila je to licemjerna farizejska pobožnost koja je promovirala samo vanjski sustav vjerskih pravila koja mnogi ljudi nisu ni razumjeli zašto uopće služe, ali su ih provodili zbog toga što im je to vjerski sustav kome su pripadali tako naložio. Za farizeje tog vremena, bilo je važno da oni osobno od toga profitiraju, i jedino koga su voljeli bili su oni sami. Ljubav nije bio glavni element njihove pobožnosti. U takvim okolnostima Isus je pričao o odgovornosti i kazni koju će na kraju takvi “kvazi” vjernici zaslužiti.

Interesantno je primijetiti kako Isus govori što donosi Njegova nazočnost u takvu okolnost. On kaže: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Umjesto mira, dolazi do vatre. Isus dolazi spasiti cijeli svijet, i umjesto da tako bude prihvaćen od naroda i vjerske elite, oni ga na kraju i razapnu. Slikovito bi to nazvali, odrezali su granu na kojoj su sjedili.

Ta pojava nije nova. Ona se stalno dešavala u cijeloj povijesti naše planete. Na samom početku Kain je ubio Abela zbog vjerske netrpeljivosti. Mnogi proroci koje je Bog odabrao da prenose Božju riječ narodu, nisu bili rado prihvaćeni, posebno od vjerske ili društvene elite. Jedan od posebnih primjera je izvješće Jeremijine knjige koje opisuje Jeremiju kao Božjeg proroka kojeg je Bog odabrao da prenosi poruku Judejskom narodu, kralju, i njegovim velikodostojnicima, kako se ponašati prema invaziji Babilona koja im je bila prijetnja.

Cijeli judejski narod skrenuo je s puta koji je Bog tražio. Za njih je bio važan samo formalan religijski sustav. Preko proroka Jeremije im je Bog uputio direktnu poruku: Što će mi tamjan koji dolazi iz Šebe i trska mirisna iz zemlje daleke? Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vaše. Jer. 6,20. Sustav pobožnosti koji Bog traži nije neka vanjska forma, koja istina ima svog smisla ali samo u poslušnosti Bogu i Njegovom Zakonu koji se očituje u prenošenju Božje ljubavi ljudima oko nas. Jednom je prigodom sv. Majka Tereza rekla da Krist nema druge mogućnosti svoju ljubav prenijeti drugima osim preko nas ljudi.

Zbog svog formalnog bogoštovlja, zbog tlačenja i ne brige za socijalno ugrožene građane, Bog je dopustio da ih okupiraju Babilonci. Ipak, želio ih je spasiti i maksimalno smanjiti tu štetu. Želio je sačuvati Jeruzalem od razaranja, sačuvati Hram, sačuvati i njihove živote. Bilo je prekasno za opće oslobođenje. Okupaciju Babilonaca trebali su prihvatiti kao činjenično stanje, a ne kao neki problem koji mogu riješiti nekim političkim malverzacijama ili ratom protiv brojno jačeg neprijatelja. Upravo zbog toga, Bog preko proroka Jeremije poručuje narodu, kralju i njegovim velikodostojnicima da se bez borbe predaju Babiloncima. Istina, za Judejce je to bio pojam sramote. To poniženje si nisu htjeli priuštiti, te su poruku koju je iznosio prorok smatrali veleizdajom. Iako su znali da je Jeremija Božji prorok, iako su znali da je poruka koju prenosi Božja poruka, doslovno su se drznuli odbiti ju, a Jeremiju pokušati skloniti na način da su ga bacili u cisternu za vodu. Na taj će način, mislili su tako, otkloniti opasnost koju propovijeda prorok Jeremija.

Interesantna je ta ljudska osobina. Kada se ljudi suoče s jakim i neoborivim argumentima drugih, kada im ne mogu parirati, tada počinje napad na onoga tko ih iznosi. To se dogodilo Isusu. Svećenicima i vjerskoj eliti nije više ostao nikakav argument ne prihvatiti Isusa kao Božjeg Sina i obećanog Mesiju. Da su to učinili, morali bi se poniziti i priznati svoju pogrešku. Međutim, njihov ponos im to nije dozvoljavao. Smatrali su da su pametniji od samog Boga, i njihov religijski sustav po kojem su uglavnom plijenili i osiromašivali narod smatrali su vrjednijim od Božjih zahtjeva. Upravo su zbog toga Isusa osudili na razapinjanje.

Kakvi su rezultati takvih odluka. Za vrijeme Jeremije, grad je pružio oružani otpor Babiloncima. Rezultat toga je bilo razaranje Jeruzalema, i Hrama. Kralj je bio zarobljen, i pred njegovim očima su mu pobijeni sinovi. Nakon toga je oslijepljen odveden u ropstvo u Babilon gdje je i završio svoj život.

Sa Židovima nakon što su osudili Isusa se dogodilo nešto slično. Trideset pet godina poslije došli su Rimljani, razorili su grad i hram a Židovi kao narod skoro dvije tisuće godina nisu imali svoju državnu i političku opstojnost. Zašto? Samo zbog pogrešnog izbora. Umjesto Krista, izabrali su sebe i smatrali su da su dovoljno mudri da mogu o sebi brinuti.

Pitam se često zbog čega nastaje taj fenomen odbojnosti prema onima koji su riješili živjeti ispravan život kakav Bog traži. Došao sam do zaključka da postoje tri mogućnosti u kojoj se možemo naći. Krist nam je rekao da bez Njega ništa ne možemo činiti. Sve što god imamo, sve što god jesmo, rezultat je Božje milosti. Sve što trebamo učiniti je da tu milost u potpunosti sa zahvalnošću prihvatimo kao dar i na taj način predajemo Bogu svoj život u Njegovu službu.

Ipak tu postoji problem. Milost koja je toliko skupa, a nama se nudi besplatno, nas nekako vrijeđa. Mi ne želimo darove, mi bi to htjeli zaraditi. Mi bi htjeli da nam Bog plati to što smo napravili. Mi želimo neku mjerljivu pobožnost, nešto vidljivo. Kao u nekom izviđačkom klubu. Daj nam pravila, pa kada ispunim pravila, vidjet će se da sam dobar izviđač. Slično je i u pobožnosti. Daj mi pravila, ja ću ih ispuniti pokazati da sam pravi vjernik.

Ipak tu postoji jedan značajan fenomen koji se redovito događa. Takav čovjek nikada nije sretan sa svojom vjerom. Uvijek misli da može i bolje, i ono što je najgore, to traži i od drugih. On će učiniti sve u granicama svojih mogućnosti da natjera druge da se ponašaju kao i on, jer je on sam sebi mjerilo i uzor. Ako mu se netko usprotivi, upotrijebit će i silu da ga natjera da se ponaša kao i on. Upravo su to činili i Isusu. Osuđivali su ga da krši subotu, jer liječi subotom, osuđivali su ga da jede neumivenim rukama, a za njih je to bio veliki grijeh, da jede i pije s pijanicama i grešnicima, a Isus čini sve da pokaže ljubav svima bez obzira na imovinski, društveni ili neki drugi status.

Isus je predvidio progonstvo onih koji ga slijede. Mnogo puta to progonstvo iščekujemo iz vana. Ono istina ponekad može doći i iz vana, ali Isus upozorava da će se ta podjela najčešće dogoditi unutar same obitelji, unutar crkvene zajednice kojoj pripadamo ili nekog drugog zajedništva u koji smo uključeni. Isus nas upozorava da se tome ne čudimo, jer će se to događati. U obiteljima se ne radi na tome da se pokaže ljubav. Svatko nastoji da inicira strah kod drugoga kako bi iz tog straha proizašla poslušnost. Za takve je poslušnost najvažnija i ne zanima ih iz kojih motiva ona proizlazi.

Drugo stanje u kojem se možemo naći je da uzurpiramo Božju milost. To je slučaj kada nešto što je očito rezultat Božje milosti, i djelovanja Duha Svetoga, mi pripišemo sebi, našem umijeću i našim zaslugama. Zasigurno ste čuli mnoge kako govore; “Ja sam ga obratio!” ili “Ja sam ga izliječio molitvom.” A može li čovjek bilo koga obratiti. To je posao Duha Svetoga. Na žalost stanje takvog čovjeka nije poniznost i zahvalnost što ga je Bog izabrao da bude kanal Njegove milosti, već određena duhovna bahatost koja želi prikazati svoju duhovnu superiornost. Način ponašanja je gotovo identičan kao i kod onih prvih koji misle da je pobožnost samo izvršavanje pravila.

Na sreću, postoji i treće stanje. To je stanje otvorene i potpune predanosti Kristu. To su ljudi koji su prihvatili Isusa Krista cijelim srcem bez rezerve. Oni su ponizni i zahvalni Bogu za milost koja im je obilato data. Oni su doslovno kanali Božje ljubavi. Ne mogu se  a ne sjetiti sv. Majke Tereze koja je učinila sve da izbjegne iskušenje da zasluge za svoj rad pripiše sebi. Jednom prigodom za vrijeme rata u Bejrutu, došla je sa svojom ekipom da pomogne jadnim i ranjenim ljudima. U zaraćenom dijelu grada u napuštenoj bolnici ostalo je nekoliko desetaka djece koji su bolovali od epilepsije. Nitko o njima nije brinuo. Sv. Majka Tereza molila je sve političke čimbenike koji bi mogli pomoći da joj omoguće prekid vatre na nekoliko sati kako bi tu djecu izvukla van. Ništa nije vrijedilo. Tada je nazvala američkog ambasadora i molila ga da do sutra najkasnije osigura prekid vatre.

“Cijenim Vaš rad,” rekao je ambasador, “Ali politika se razlikuje od humanitarnog rada. Za nju morate imati vremena.”

“Ali ja nemam vremena,” odgovori Majka Tereza. Ako ih sutra najkasnije ne pokupim, za tri ili četiri dana više neću imati što pokupiti. Ta su djeca teško bolesna i o njima nitko više ne brine već tri dana, Bez hrane su i vode. Sutra mi treba primirje od nekoliko sati jer ih tada želim izvući.”

“Učinit ću što mogu,” reče ambasador.

” A ja ću moliti!” odvrati Majka Tereza. “Ja znam komu vjerujem i On me nije nikada iznevjerio.”

Drugog dana prekid vatre je bio nekoliko sati, sasvim dovoljno da uđu u razrušeni dio grada, pokupe djecu koja su bila na izmaku snaga i premjesti ih na sigurno mjesto gdje im se mogla ukazati pomoć. To može samo osoba koja je svoj život povjerila Kristu u ruke. Takve osobe imaju doslovnu strast za ljude. Oni su prenositelji Božje ljubavi gdje god se kreću. Ljudi više ne vide njih, već vide Isusa.

Nakon bombardiranja Minhena u vrijeme Drugog svjetskog rata jedan američki vojnik hodao je po ruševinama grada. Primijetio je jednog dječaka kako pokušava raširiti kamenje i cigle na mjestu gdje je stajala pekara, nadajući se pronaći komad kruha kako bi utažio glad. Vojnik se sažalio dječaku te je iz svog ranca izvadio mu komad kruha i pružio mu ga. Dječak je halapljivo počeo jesti kruh, a kada je malo došao do zraka, upitao je vojnika: “Gospodine, da niste vi Isus?”

Koga ljudi vide u nama dok nas gledaju. Vide li oni Isusa. Isus je ostavio samo jedan način da ga prezentiramo. Rekao je: “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.` Mat,25, 34-36. Isusovi sljedbenici se ne sjećaju da su ikada Isusu pomogli na taj način. Međutim, Isus ih podsjeća: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Mat. 25, 40.

Pokazati ljubav onima koje nitko ne primjećuje, to je osnovni zadatak Kristovih sljedbenika. Sve ostalo je duhovna nadogradnje ili bolje reći, sve ostalo mora biti u službi pokazivanja ljubavi.

Ipak, možda bi ova Isusova poruka kako On donosi razdjeljenje u svijet izgledala depresivno za Njegove sljedbenike da ju Isus nije dopunio sa mnogim obećanjima o svojoj osobnoj nazočnosti u našim životima. Svakako da će biti progoni i to od strane onih najbližih, ali Isus obećava; I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti. Mat. 19,29.

Slijedimo li Isusa, mi nismo gubitnici koliko se to god nekome činilo. Isus nas uvjerava da nam je s Njime sve darovano. Nije važno što nam se u životu događa sve dok smo sigurni da je Isus s nama. Jedan duhovni pisac napisao je jednu lijepu rečenicu koju bi parafrazirao: “Kada bi znali kraj puta kojim nas Bog vodi, bez obzira na nevolje i probleme koje imamo u životu, sami bi odlučili ići tim putem.” Stoga, prijatelji moji, nemojmo se bojati našu nesigurnu budućnost staviti u sigurne Božje ruke.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. theol.

 

 

 

 

 

 

PODIJELI