MISAO IZ EVANĐELJA DANA Počinut će na njemu mir vaš. XIV. tjedan kroz godinu Nedjelja, 7. 7. 2019. ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

104

 

ČITANJA: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

 

Prvo čitanje: Iz 66,10-14c

Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Veselite se s Jeruzalemom,

kličite zbog njega svi koji ga ljubite!

Radujte se, radujte s njime,

svi koji ste nad njim tugovali,

da se nadojite i nasitite

na dojkama utjehe njegove,

da se nasišete i nasladite

na grudima krepčine njegove.

Jer ovo govori Gospodin:

»Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti

i kao potok nabujali bogatstvo naroda.

Dojenčad ću njegovu na rukama nositi

i milovati na koljenima.

Kao što mati tješi sina,

tako ću i ja vas utješiti

– utješit ćete se u Jeruzalemu.«

Kad to vidite, srce će vam se radovati

i procvast će vam kosti ko mlada trava.

Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo!

 

Kliči Bogu, sva zemljo,
opjevaj slavu imena njegova,
podaj mu hvalu dostojnu.
Recite Bogu:
»Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,
neka pjeva tvom imenu!«
Dođite i gledajte djela Božja:
čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhu
te rijeku pregaziše.
Stoga se njemu radujmo!
Dovijeka vlada jakošću svojom!

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,
pripovjedit ću što učini duši mojoj!
Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,
naklonosti ne odvrati od mene!

 

Drugo čitanje: Gal 6, 14-18

Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima

 

Braćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!

Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!

Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 10, 1-12.17-20

Počinut će na njemu mir vaš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme:

Odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

Vratiše se zatim sedamdeset dvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Bog je uvijek imao ljude koje je pozivao da budu oni koji će svjedočiti o Njemu i Njegovoj veličini. U starom Izraelu sustavno su to bili svećenici čija je dužnost bila da prenose narodu Božju Riječ. Pored svećenika, Bog je povremeno pozivao i druge ljude iz puka da budu oni koji će prenositi Njegove posebne poruke, koji će ponekad najaviti i neke buduće događaje. Bili su to proroci. Uloga proroka uglavnom je bila da preko njih narodu iznosi posebnu Božju objavu.

Tko su bili ljudi koje je Bog pozivao u proročku službu? Kakav je intelektualni profil bio takvih ljudi? Interesantno je da kada Bog bira nekog sebi za službu, tada On ima samo jedan osnovni uvjet. To mora biti čovjek od potpunog Božjeg povjerenja i čovjek koji ima bezuvjetno povjerenje u Boga. Zanimljivo je vidjeti da su Božji proroci bili ljudi različitih profila. Među Božjim prorocima bilo je ljudi koji čak nisu pripadali izraelskom narodu, kao npr. Bileam koji je bio Amonac. Bio je to Božji prorok koji je na kraju zastranio zbog novca i materijalnog bogatstva.

Što se tiče intelektualnog nivoa, Bog po tom pitanju nije bio izbirljiv. Među Božjim prorocima vladalo je veliko šarenilo. Od visoko obrazovanog Mojsija pa sve do neobrazovanih pastira i seljaka. U tom proročkom zboru bili su i predstavnici najsiromašnijeg puka, a također i predstavnici svećenstva i židovske aristokracije kao što je npr. bio prorok Izaija. Također je za sve proroke karakteristično da koga bi god Bog pozvao, on bi ga i osposobio za tu službu. Bogu je bilo najvažnije vjerno prenošenje Njegove riječi.

Još nešto karakterizira proroke. U narodu baš nisu uvijek bili popularni. Često su stradavali zbog poruka koje su iznosili jer su one znale biti negativne onima kojima su bile upućene.

 

Homilija

 

Želio bih se malo osvrnuti na proročku misiju proroka Izaije. Slavno Izraelsko kraljevstvo kakvo je bilo u vrijeme Salomona raspalo se na dva dijela. Deset plemena koja su živjela na sjeveru, nakon Salomonove smrti odvojili su se od Jude i Benjamina, južnih plemena. Kralj sjevernoga kraljevstva Izraela bio je Jeroboam koji je u vrijeme Salamunove vladavine kao disident živio u Egiptu. Kako bi spriječio odlazak naroda u Hram u Jeruzalemu, on je načinio dva hrama: jedan u Betelu, a drugi u u Danu. Tu je načinio dva zlatna teleta i na taj način uveo idolopoklonstvo u Izrael.

Ostali kraljevi koji su došli nakon njega nisu popravljali situaciju duhovnog stanja u Izraelu. Svakim su danom stvari izgledale sve lošije, a narod je sve više i više odlazio od Boga.

Bez obzira na odlazak izraelskog naroda od Boga, Bog je još uvijek bio zainteresiran za njih i želio ih je spasiti. U tu svrhu pozivao je proroke koji su pozivali narod na povratak Bogu. Jedan od njih bio i prorok Izaija. Prorok Izaija je živio u Judeji. Bio je pripadnik neke aristokratske judejske loze. Pored svih školovanih i bogatih ljudi koji su živjeli u Izraelu i Judeji, Bog u Judejskom gorju pronalazi vjernog i odanog mladića i poziva ga za posebnu službu proroka u Judeji i Izraelu. Svoju privrženost Bogu on je opisao u svojoj knjizi. Bio je to susret s Bogom u kojoj je doživio da vidi Božje prijestolje. Sam Bog ga priprema za tu službu tako što ga dotiče žeravicom s oltara i nakon toga ga proglašava dostojnim i čistim. Kada Bog upućuje poziv koga da pošalje sa posebnom viješću, Izaija se odaziva Božjem pozivu i prihvaća ulogu proroka. Svoju proročku ulogu obavlja izuzetno korektno i služi ljudima kako u Judeji, također i u Izraelu. Iako mu je po vanbiblijskim izvješćima njegov kraj bio neslavan, neki podaci govore da je prorokovao više od šezdeset godina a za to vrijeme Judejom je prodefiliralo četiri kralja. Judejski kralj Manaše koji je po tradiciji bio njegov rođak dao ga je prepiliti na polak stavivši ga u šuplje drvo.

Za proroka Izaiju se smatra je bio proročki div, a s obzirom na mnoga proročanstva o Mesiji, smatramo ga evanđelistom Starog Zavjeta.

Izaija se odazvao Božjem pozivu. Pošao je u Izrael i u Judeju, te prenosio narodu Božju poruku. Reakcija na Božju poruku uvijek je dvostruka. Na mnoge ljude Božja riječ utječe tako da se zamisle, pokaju se za svoje grijehe,donesu nove odluke i obrate se Bogu. Na druge pak utječe drukčije. Oni se jednostavno bune i okrivljuju onog tko donosi Božju riječ da širi nešto loše, nešto što je štetno za društvo ili zajednicu uopće. To je dobro poznato načelo koje je i danas aktualno „Nije kriv onaj koji čini zlo, već je kriv onaj koji ukazuje na počinitelja tog zla.“

Upravo se to dogodilo proroku Izaiji. Zasigurno je nešto prorokovao kralju Manašeu kome se nije svidjelo Izaijino proročanstvo, te ga je dao smaknuti. Kralj se očito nadao se da će tako zauvijek ušutkati glas proroka koji mu je opterećivao savjest. No Božja se riječ ne može zaustaviti. Njegovo pisano djelo svjedoči nam još i danas. Zahvaljujući knjizi proroka Izaije, mi još danas doživljavamo ohrabrenja i nalazimo utjehu u Božjoj riječi.

Očito se vremena nisu promijenila. Nevjerojatan je obrazac ponašanja koji se ponavlja valjda kroz cijelu povijest čovječanstva. Kada nestanu argumenti, tada počinje osobni napad na onoga tko iznosi Božju riječ.

Jednom sam prigodom razgovarao s mladim čovjekom koji je duboko zašao u New Age. I sve je bilo dobro dok sam ja njega slušao. Onog trenutka kada sam iznio svoj stav, on je to doživio kao napad na njega i njegovu slobodu izbora. To je prepoznatljiv obrazac ponašanja kakav viđamo u današnje vrijeme. Ako danas bilo što kažete protiv nekih neprirodnih i društveno pogubnih pojava –kao što su to homoseksualizam, abortus ili nešto drugo – osudit će vas za seksualnu ili bilo koju drugu netrpeljivost. Zakonodavne skupštine danas ozakonjuju ono što je društveno prihvatljivo bez obzira jeli to moralno ili ne. Pitam se jedino hoće li u skoroj budućnosti ozakoniti pedofiliju, animalizam ili neki drugi oblik društveno moralne nastranosti, i to samo za to što će se to smatrati društveno prihvatljivim.

Prorok Izaija nije patio od kompleksa manje vrijednosti. On je znao tko ga je ovlastio. Bio je to osobno sam Bog. Zbog toga je bez straha od posljedica iznosio Božju poruku, jasno i glasno. Prvo, njegova kompetencija ne proizlazi od njegovih želja i prohtjeva, već od Boga. Bog je taj koji ga je pozvao i poslao u Izrael i Judeju da prorokuje. Drugo, onaj koji odlučuje o tome što je dobro, a što zlo u Izraelu ili u Judeji nije kralj, već Bog. Bog je iznad kralja. Nije moralno ono što je društveno prihvatljivo. Jedino Bog odlučuje što je moralno, a što nije. To određuje Božji Zakon.

Nekih osam stoljeća nakon proroka Izaije zemljom je hodao Isus Krist i pripremao svojih dvanaest učenika za najveći posao – osnivanju Njegove Crkve. Povremeno se oko Isusa okupljalo više učenika. Jednom prigodom im je zadao jedan zadatak. Bio je to, kako bi se danas moderno reklo, seminarski rad na njihovom teološkom fakultetu. Isus je formirao dvočlane radne timove. I dao im je naputak: Odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

Da bismo spoznali dublji smisao ovog izvješća, moramo malo dublje zaći u ovaj tekst.

Razlog zašto ih šalje dva po dva veoma je značajan. Isus dobro poznaje Sotonine reakcije kada se netko odvaži da propovijeda evanđelje. Ako Sotona već ne može stvoriti lošiju situaciju, tada on pod svaku cijenu nastoji zadržati postojeće stanje. Ukoliko se odlučite posvjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjeg, dogodit će vam se da ćete gotovo uvijek imati problema. Strah od problema je manji kada nas je dvoje.

Drugi razlog je taj da kao ljudi imamo različite osobnosti. Svatko od nas ima i jake i slabe strane. Činjenica je da moje slabe strane kod nekoga mogu biti jake. Ukoliko se nas dvoje udružimo, postizat ćemo izvrsne rezultate. Bog želi da napredujemo u onome u čemu smo najjači. Bog nas je stvorio različite da bi nas na neki način uputio na zajedništvo.

Krist je učenicima dao upute i kako da se nose. Ne treba im dupla odjeća, ne treba im novac, ne treba im hrana. Gledano kulturološki, sve to im ipak nije bilo prijeko potrebno jer su ljudi iz tih krajeva bili jako gostoljubivi. Kada bi im u kuću došao kakav stranac, uvijek bi mu ponudili hranu i vodu. No Kristova je poruka univerzalna i nadilazi kulturološke odrednice. On je time učenicima posredno poručio da im navješćivanje Nebeskog kraljevstva mora biti primarni zadak. Želio im je reći da im za sve to malo treba. Kada navješćuju Kraljevstvo Nebesko, sve drugo je sekundarno. Na dugom mjestu Isus je to ovako rekao: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati(Mt 6,33).

Ponekad se pitam koje su za nas najvažnije životne vrijednosti. Možda ćemo kao kršćani tvrditi da nam je najvažnije Kraljevstvo nebesko. Na žalost, često se zavaravamo misleći da je s našom duhovnošću sve uredu. Često nam netko tko nam vjeruje ili ima povjerenja u nas otkrije svoju tajnu, a mi je, umjesto da je čuvamo, razglasimo i time stvorimo veći problem nego što je bio. Koliko puta upadamo u iskušenje da pričamo pikantnosti o kojima bi trebali šutjeti, a istovremeno šutimo o Kraljevstvu nebeskom o kojem bi trebali vikati sa krovova. Često smo, nažalost, nedosljedni u svom kršćanskom životu.

Zadnji Isusov naputak učenicima dugo mi je vremena bio nerazumljiv misterij. Prvi dio savjeta još bih nekako i razumio: Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

Isus tu očito od svojih učenika traži da s ljudima stvaraju prijateljske odnose. Međutim, drugi dio mi nikako nije bio jasan A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Što to uopće znači? Što znači otresti prašinu sa svojih nogu ili sandala? Znači li to nad onime tko nas ne posluša trebamo zazvati opće prokletstvo? Znači li to da smo onoga pred kojim smo otresli prah s nogu lišili Božje milosti? Poznavajući Krista i Njegov karakter, to mi nikako nije bilo spojivo.

Jednom prigodom Isus je prolazio jednim Samarijskim selom i u selu su potražili smještaj. No predrasude Samarijanaca prema Židovima bile su toliko velike da ih nitko nije želio ugostiti i ponuditi im krov nad glavom. Postupak stanovnika iz tog sela bio je strašno uvredljiv i neljudski po kulturološkom razumijevanju onog vremena i kraja. Učenici su bili strašno povrijeđeni, posebno Ivan i njegov brat Jakov. Došli su do Isusa i predložili mu odmazdu. Kad to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da zazovemo oganj s neba, da ih uništi?” A on se okrenu i ukori ih rekavši: “Ne znate, čijega ste duha. Sin čovječji nije došao da upropasti duše, nego da ih spasi”. I tako otidoše u drugo mjesto (Lk 9,54-56).

Stresanje prašine s nogu zasigurno ne znači prokletstvo ili uskraćivanje Božje milosti. Postoji puno razloga zbog čega ljudi ne žele primiti nekoga tko navodno propovijeda evanđelje. Mnogi koji sebe nazivaju Isusovim sljedbenicima i svjedocima obilaze od kuće do kuće, ali na posljetku samo sruše i ono malo vjere kod čovjeka kojeg posjete. Njihov cilj nije ljubav prema čovjeku, već interes proširenja vlastite zajednice. Prozelitiziranje i vrbovanje je karakteristično kod takvog svjedočenja. Trebamo li primati takve? Nisam siguran.

Jednom prigodom me posjetila jedna takva ekipa i uputila mi je pitanje: „Jeste li vi zadovoljni sa stanjem u društvu u kojem živimo?“

„Ne,“ odgovorih im. „Zasigurno bi stanje moglo biti bolje.“

„E, vidite, mi vam baš želimo pričati o tome kako se to stanje može popraviti,“ odgovoriše oni.

„Oprostite, iz koje ste vi političke stranke i koju političku opciju zastupate?“ upitah ih ponovno, iako sam znao da žele razgovarati o religiji.

„Ne. Mi vam želimo govoriti o Bibliji,“ objasniše oni.

„Znači, vi bi mi pričali o Kristu?“ upitah ih ponovo.

„Pa, pa tako nekako. Želimo vam pričati o Bogu,“ odgovoriše mucajući.

„Bojim se da ste promašili na samom početku. Ako stvarno želite propovijedati radosnu vijest Evanđelja, vaša prva rečenica je trebala biti: Krist vas ljubi. Umjesto toga vi mi promovirate nekog Krista političara koji mijenja društveni sustav. Nemojte se ljutiti, ali takav Krist me ne zanima,“ odgovorih im i završih razgovor.

Ljudi nas često odbiju jer im umjesto Krista nudimo nešto drugo. Umjesto Kraljevstva nebeskog nudimo im neki surogat kraljevstva za koji ni mi nismo sigurni je li on ispravan. Trebamo li zbog toga otresti prah s nogu kad nas ljudi ne prime?

Trebamo, ali ne da bi im zazivali uskraćivanje milosti Božje. Stresanje praha s nogu ne tiče se njih. Ono se tiče nas. Kada nas netko odbije, doživimo ono što se naziva porazom – neku negativnu emociju jer su nam ljudi kojima smo došli navijestiti Kraljevstvo nebesko nezahvalni. Upravo zbog toga Isus daje savjet da otresemo prah s nogu. Otresimo svaki, pa čak i najmanji teret neprihvaćanja koje smo doživjeli. To nije naš poraz jer naviještati evanđelje i nije naš posao. To je primarni posao Duha Svetoga, a mi smo samo Božji pomagači, kako to definira sv. Pavao. Stoga otresimo taj prah i oslobodimo se tereta neuspjeha. Krenimo dalje. Krenimo k onima kod kojih ćemo uspjeti.

Zbog čega to Isus traži od svojih učenika, a naravno i od nas? Kad su se učenici vratili s misijskog putovanja, bili su oduševljeni. Oduševljeno su pričali svoja iskustva i svjedočili o Božjoj sili. Radovali su se onome što su doživjeli. Isus ih tada korigira i usmjerava ih na pravi cilj radosti: Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Isus želi s nama podijeliti taj veličanstven posao. Prihvatimo ga s radošću jer imati ime zapisano u nebeskim knjigama znači da smo građani vječnog Kristovog Kraljevstva nebeskog. Isus će ubrzo doći po nas. Nemojmo izgubiti iz vida tu prednost da svjedočimo o našem Spasitelju Isusu Kristu i o Njegovom Kraljevstvu Nebeskom.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

 

Zvonko Presečan

PODIJELI