Dragi moji! Pokušati ću objasniti ljubav, koja mi je dana ( usađena ) već od rođenja pa sve do smrti. Ja sve moram proći ono što je i Isus Krist prošao.
Ako ne mogu, onda moram težiti tome. Zašto to govorim? Zato što je Isus Krist jedini i samo jedini PUT!
Put za što? Put za nebesku domovinu, za raj, za gledanje Boga. Isusov put je moj način života. Bio je na zemlji kao i ja sada. U tijelu je bio kao i ja sada. Svako njegovo djelovanje je slika moga svakidašnjega života, kako moram živjeti i djelovati. Zašto sam rekao: moram? U biti imam pravo birati i reći ne moram. To je moj izbor.
Njegovo javno djelovanje prije Kalvarije mi je put da se moram pripremiti, izgraditi, očistiti, biti dobar (ne biti bolji, već težiti biti dobar), voljeti (ne samo to već i ono što volim to ljubim), raditi, stvarati,…sve dok ne dođe moja slabost – bolesti, kraj ovoga života putujućega mene, kada se moram pripremiti k Bogu. Na kraju moga djelovanja – rada, života, dolazi smrt gdje nema više puta, nema više hodanja, nema više rada, nema više mama, tata, brate, prijatelju, sve staje, ostaje samo ja i Bog! A između mene i Boga stoji samo Vjera i samo Vjera. Kolika? Onolika koliko sam bio slika moga Isusa.
U Getsemaniju se moj Spasitelj molio i krvavo znojio. Svi su ga napustili – fizički nisu jer su za njim išli, ali srce im je bilo daleko. Nitko nije uspio bdjeti s njim, moliti. (znam taj osjećaj kada ti je u napasti potreban bar netko, samo da je tu, da bdije, da ga bar vidiš, da je bar prisutan, ništa više, a kamoli moliti). Ali u mom Spasitelju se rodilo htijenje, odluka – ja hoću!!! Nema više za ljude – sada sve činim za Boga. Odluka je moja za Boga.
Što ga nosi na križ? Nepovjerenje moje prema Bogu! Volio je mene, ljude, Božja stvorenja. Zaista je volio, kao nitko od majke rođen. Oči ljudske ne vidješe, toliku ljubav prema Božjem stvoru – čovjeku. U pomoći čovjeku čak je i plakao! Oooo, kolike li samo ljubavi u Spasitelju mome. Trpi za mene obzirnost mene, bičevanje, nosi križ, ide u smrt da meni pokaže istinu. Kakvu istinu? Istinu ljubav – za moje slabosti, propuste, način života, krivo razmišljanje, srditost, sebičnost,…
Smrt! Što s tim? Zašto? Moj Isus umire za mene. Dao je život za mene. Prolazi kroz tu tamu i dolazi do svjetlosti, jer je pobijedio tu tamu – smrt! Nema je više, nema!!! Bog ga uskrisi na život, život vječni! Pa sada dok pišem ja zaplačem, što je sve učinio da me spasi. Ne samo spasi, već da mi pokaže jedini put k nebeskoj domovini.
Hvala Ti, dragi moj prijatelju. Što da ti rečem? Suvišne su moje riječi za bilo što da ti kažem, a kamoli da pomislim. U meni si stvorio Vjeru. Hoću li ću li ti biti veliki prijatelj – ne znam, borit ću se. Imam samo vjeru u tebe, ovo malo srce i ništa više. Ja kada želim činiti drugima dobre stvari uvijek imam tebe pred očima – tvoju sliku. Kao da si ti umjesto mene. Onda se ja malo ponosim tobom, hrabar sam.
Gdje ćeš me odvesti u ovom svijetu – ne znam! Što ti želiš daj da razumijem i daj da te u svemu nalazim i zahvaljujem. Pozdravi mi gore svoju Majku Mariju, Majku Terezu, dragoga Boga i Duha Svetoga, dok ću se ja ovdje boriti, a ti mi budi uvijek na pomoći kada padnem. Volim te prijatelju moj. To je moja ljubav! Ljubav Isus!
Marko Musić, Tomislavgrad, 12. siječnja 2011.
