Probudim se ujutro i iziđem iz kreveta, snena i ispunjena osjećajima koje ne mogu baš predobro opisati i svaki moj slijedeći pokret vrišti jednim “hvala”. Svaki moj živac u tijelu treperi i satkana sam od zahvalnosti i osjećaja blagoslovljenosti. Vidim svoj vrt, vidim sunce na terasi, osjećam toplinu koja me miluje sa svakom zrakom i blagi povjetarac kao ruke koje me drže u naručju.
Koliko puno riječi imamo u sebi kada smo žalosni i kada nam je teško, a koliko malo kada smo preplavljeni tom srećom i mirom – samo i jedino “hvala”. Koliko bih puno voljela pisati
da izrazim Njemu svoju zahvalu, ali fale mi riječi, fale mi slova da ih oblikujem u rečenice, fali mi čak i interpunkcijski znak. Voljela bih vikati dok stojim na terasi i gledam par grlica kako slažu gnijezdo u mojem krovu, voljela bih vikati – Bože, hvala Ti – hvala Ti jer sam živa i jer dišem, hvala Ti jer vidim, ja vidim sve ljepote koje si stvorio i svo blago koje si mi poklonio, hvala Ti što hodam po tom putu koji si za mene namijenio, hvala Ti što diram cvijeće i mirišem njihove opojne mirise, što osjećam kako me toplina sunca nosi na mojim šetnjama i hvala Ti što postojim.
Voljela bih zaista da imam malo širi vokabular pri iskazivanju osjećaja zahvalnosti da opisujem svoju neizmjernu sreću i ljubav koju primam od svojega rođenja do sada. Ima jedna pjesma koja ide otprilike ovako: ” Neka ti život moj o Bože, bude hvala, neka ti život moj o Bože, bude pjesma koja nema kraja…” Da živim onako kako On to želi i cijela budem izvezena Njegovom namjenom – LJUBAVI…
Maja Vidaković
