Šogun koji je osnovao moćnu dinastiju Tokugawa (1543.)
Japanski vojskovođa i državnik Ieyasu Tokugawa (pravim imenom Takechiyo Matsudaira) rođen je 31. siječnja 1543. godine u Okazaki. U povijesti je ostao zapamćen kao osnivač i prvi šogun dinastije Tokugawa, koja je Japanom vladala od 1600. do 1868. godine. Iejasu je prigrabio vlast 1600., šogun je postao 1603., povukao se s položaja 1605., ali je vladao iz sjene do smrti 1616. godine.
Potjecao je iz grane velikaške obitelji teško stradale u japanskim građanskim ratovima u drugoj polovici 15. stoljeća. Godine 1560. stupio je u službu jednoga od najmoćnijih japanskih velikaša Ode Nobunage, a nakon njegove smrti u službi je njegova nasljednika Hidejošija Tojotomija. Upravo su njih trojica najzaslužniji za ujedinjenje srednjovjekovnog Japana.
U službu Nobunage, tada najmoćnijeg japanskog velikaša, stupio je 1560. godine te polako počeo izgrađivati svoj posjed. Vremenom je postao važan daimyo, vladar plodnog i napućenog hana (posjeda). Nakon smrti svog gospodara 1582. prelazi u službu Hidejošija, koji svoju vlast širi jugozapadnim Japanom. U međuvremenu je osnažio svoje snage i povećao gospodarsku moć svojih posjeda. Ključan potez radi kada je Hidejoši u 1590-ima pošao u katastrofalne pohode protiv Koreje. Naime, Iejasu ga nije slijedio, nego je ostao u Japanu gdje dodatno ojačava svoj položaj u zemlji. Po Hidejošijevoj smrti, Iejasu je imao najveću i najpouzdaniju vojsku, kao i najproduktivnije i najbolje ustrojene posjede u Japanu. U bitkama je pobijedio sve suparnike, kojima je zatim oduzeo zemlju i dao im nove posjede daleko od japanskih središta, koja su uglavnom postala njegovo vlasništvo.
Godine 1603. car ga je imenovao šogunom i povjerio upravu nad državom. Time je šogunat postao nasljednom časti u obitelji Tokugawa, koja je vladala Japanom više od 200 godina.
Vladajući iz sjene 1612. godine započeo je političko zatvaranje Japana prema europskim utjecajima i progonio japanske kršćane.
piše: Dražen Krajcar
Otkrivena zvijezda Sirius B – 1862.
Zvijezda Sirius B, drugi član dvostrukog (binarnog) zvjezdanog sustava Sirius, otkrivena je 31. siječnja 1862. godine. Taj je sustav najsjajniji zvjezdani sustav na noćnom nebu, gledano sa Zemlje. Sve do spomenutog dana nije se znalo da se Sirius sastoji zapravo od dvije zvijezde, koje tvore binarni sustav (rotiraju oko zajedničkog središta mase). Zvijezdu je otkrio američki astronom Alvan Graham Clark velikim teleskopom u opservatoriju Dearborn. Postojanje Siriusa B potvrđeno je 8. ožujka iste godine manjim teleskopom.
Sirius B bijeli je patuljak i posjeduje manju masu od Siriusa A. Uz to, tisuće je puta slabijeg sjaja od Siriusa A, što je i razlog njegovom otkrivanju tek 1862. godine (Sirius A poznat je iz davnina, npr. ljudima je važan bio već u razdoblju starog Egipta). Bijeli patuljci zapravo su ugasle zvijezde, koje više ne proizvode energiju, nego samo isijavaju preostalu. Nekoć je Sirius B bio nekoliko puta veće mase od Sunca, no njegov proces proizvodnje energije završio je (prošao je u međuvremenu i fazu tzv. crvenog diva).
I danas Sirius B ima masu gotovo jednaku Sunčevoj, no promjer mu je sličan promjeru Zemlje. Dakako, to znači da posjeduje veliku gustoću, no ne toliku koliku imaju neutronske zvijezde. Zanimljivo je da je Sirius B ujedno i Suncu najbliži bijeli patuljak.
piše: Dražen Krajcar
Afrički narodi pobijedili Nijemce u Bitki kod Mankona (1891.)
Bitka kod Mankona bila je jedna u nizu sukoba tijekom Bafutskih ratova krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ratovi su se vodili između naroda Bafut i saveza između Njemačke te susjednih afričkih naroda. Narod Bafut je imao kraljevinu na području današnjeg Kameruna.
Godine 1889. njemački istraživač Eugen Zintgraff stigao je u kraljevinu Bafuta. Nijemac je uspostavio komunikaciju s poglavicom Abumbijem I.. Poglavica se uvrijedio i smatrao njemačko ponašanje neprijateljskim. Za tu uvredu optužio je poglavicu neprijateljskog plemena Bali.
Godine 1891. vojnici naroda Bali, predvođeni njemačkim trupama, napali su narod Mankon, Bafutove saveznike. Napad je izveden iz osvete za smrt dvaju glasnika koje je Eugene Zintgraff i zatražio bjelokost. Iz naroda Bali u napadu je sudjelovalo oko 5000 vojnika, pripadnici Zintgraffove ekspedicije i drugi Europljani. Mankon je napadnut 31. siječnja 1891. godine. Europljani su osvojili i glavni grad bafutskog kraljevstva i spalili ga. Oko 10.000 vojnika iz Bafuta, Mankona i okolice napalo je europsku vojsku i nanijeli im teške gubitke. Nijemci i njihovi saveznici povukli su se u Baliburg – njemačku postaju na teritoriju Balija.
Bitka je ušla u povijest pod nazivom Bitka kod Mankona i bila je dotad najžešća bitka koju su Nijemci vodili u zapadnoj Africi. Od 1901. do 1907. njemačke su trupe napale Bafute nekoliko puta i osvojile njihovu kraljevinu. Poglavica je pobjegao u egzil, ali su ga Nijemci vratili na poziciju poglavice. Kraljevina Bafut na kraju je postala dio njemačkog protektorata Kamerun.
Danas se na mjestu vojnog logora Abumbija I. nalazi spomenik narodu Bafuta, a u rezidenciji poglavice uređen je muzej. U njemu se nalaze lubanje poginulih njemačkih vojnika, oružje i streljivo.
Piše: Marsela Alić
Franz Schubert – romantični skladatelj Ave Marije (1797.)
Skladatelj Franz Schubert rodio se 31. siječnja 1797. u Himmelpfortgrundu (danas dio Beča) kao 13. od 16 djece. Schubertov otac bio je učitelj i ravnatelj škole. Glazbenu poduku dobio je već s 5 godina, kad je počeo svirati violinu, a sa sedam orgulje. Imao je prekrasan glas, pa je pjevao u bečkoj dvorskoj kapeli te je živio u carskom studentskom domu. Kao violinist svirao je Haydinova i Mozartova djela.
Na kraju se iskazalo da je iznimno talentiran za skladanje. U njegovoj obitelji redovito su se održavali koncerti nedjeljom i blagdanima budući da su svi članovi bili nadareni za glazbu. Zbog loših ocjena nije mogao ostati u domu te se vratio kući i nastavio skladati. Završio je za učitelja i zaposlio se u školi gdje je radio njegov otac. Glazbenu naobrazbu potražio je kod Antonija Salierija i skladao prvu operu i misu, koje su praizvedene 1841. godine.
Pokušao se probiti kao skladatelj jer nije više želio raditi kao učitelj. U tome su mu pomagali prijatelji i kolege. Obitelj Sonnleithner organizirala je u njegovu čast glazbene susrete, koji se od 1821. nazivaju Šubertijada (u sličnom obliku odvija se i danas). Na kraju je dao otkaz u školi. Nakon nekog vremena dobro je zarađivao od glazbe. Skladao je preko 600 pjesama (Vilinski kralj, Gretchen za vretenom, Ružica u gaju), cikluse pjesama (Zimsko putovanje), devet simfonija (Nedovršena), gudačke kvartete, klavirska tria, mise, opere, sonate… Schubertova najpoznatija pjesma, koju poznaju i oni što ne vole klasičnu glazbu, svakako je Ave Maria.
Tijekom života nije stekao veliku popularnost, a jedan od razloga je taj što se nije pokušavao nametnuti u javnosti kao što su to činili Mozart i Beethoven. Zdravlje mu se počelo pogoršavati, kao i ovisnost o alkoholu. Bolovao je od sifilisa, a umro je vjerojatno od tifusa 1828. godine. Iako je kratko živio, ostvario je značaj opus u svim glazbenim vrstama. Danas ga se smatra, uz Beethovena, utemeljiteljem romantike u Njemačkoj.
Po Franzu Schubertu je nazvan krater na Merkuru i zaljev na Antarktici.
Piše: Marsela Alić
Izvor: Povijest.hr
