Kazalište u Šibeniku izgrađeno donacijama građana (1870.)
Predstavom Kip od mesa Teobalda Ciconija u izvedbi talijanske putujuće kazališne družine La drammatica compagnia Vittorio Alfieri, 29. siječnja 1870. godine otvoreno je prvo kazalište u Šibeniku. Moglo je primiti 500 gledatelja, a ispod svake druge lože postavljeni su medaljoni s imenima i stiliziranim portretima talijanskih pjesnika i skladatelja, Dante Aligheri, Carlo Goldoni, Gioachino Rossini, Vincenzo Bellini i brojni drugi.
Sama ideja o izgradnji gradskog kazališta javlja se sredinom 19. stoljeća, a 1864. godine osnovano je i Društvo šibenskog kazališta. Društvo su osnovali bogati posjednici, intelektualci i obrtnici, a kako je Općina bila u lošoj financijskoj situaciji upravo je njima prepuštena izgradnja kazališta. Tako je, za razliku od drugih kazališnih zgrada koje su u Hrvatskoj izgrađene na kraju 19. stoljeća, ova u Šibeniku sagrađena sredstvima građana bez ikakve pomoći Vlade i Općine.
Dvorana kazališta bila je ustvari umanjena reprodukcija venecijanskog kazališta Teatro Fenice. Autor projekta bio je Trogiranin Josip Slade, a prema nekim navodima Šibenčanin Pavao Mazzoleni uspio je potajno doći do nacrta spomenutog venecijanskog kazališta. Upravo je Mazzeloni bio prvi voditelj teatra, impresario i mecena kazališta.
S obzirom na to da se kazalište gradilo sredstvima građana nazvano je Društvenim kazalištem (tal.Teatro Sociale da Sibeniko). Taj naziv je imalo do 1872. god. kada je na skupštini kazališnog društva donesena odluka o preimenovanju u Kazalište Mazzoleni u čast Šibenčanina, pjevača svjetskog glasa Frana Mazzolenija.
Današnje Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku djeluje u istoj zgradi, jednoj od najstarijih u Hrvatskoj. Zgrada je obnovljena 2001. nakon što je pretrpjela razaranja u Domovinskom ratu.
piše: Dražen Krajcar
Katharina von Bora – Lutherova supruga (1499.)
Katarina von Bora rodila se 29. siječnja 1499. u Lippendorgu, u Njemačkoj i pripadala je saskom plemstvu. Otac ju je s pet godina odveo u augustinski samostan. Zatim ju je teta uzela sebi u cistercitski samostan u Nimbschen. Tamo je naučila čitati, pisati i pjevati te dobila poduku iz latinskog jezika. Zaredila se 1515. godine.
Uskoro nakon polaganja zavjeta pročitala je prve reformatorske spise Martina Luthera u kojima kritizira redovnički život. Mnogi su redovnici i redovnice napustili samostane. Uz pomoć člana gradskog vijeća Katharina i 8 redovnica napustilo je samostan 1823. te stiglo u Wittenberg. Nije se htjela vratiti obitelji, pa je Luther smjestio nju i ostale kod svojih prijatelja. Katharina je živjela kod gradskog pisara Philippa Reichenbacha i slikara Lucasa Cranacha Starijeg, koji će naslikati najpoznatiji portret Martina i Katharine.
Katharina se htjela udati za studenta Hieronymusa Baumgartnera iz Nürnberga, ali njegovi roditelji to nisu dozvolili. Zatim je Luther posredovao u pokušaju zaruka s Kasparom Glatzom, a Katharina ga je odbila. Lutheru se sviđala Ave von Schönfeld, no nije bila zainteresirana. Tako su Martin i Katharina odlučili vjenčati se.
Nakon vjenčanja 1525. stanovali su u nekadašnjem augustinskom samostanu u Wittenbergu. Dok se Luther bavio reformacijom, Katharina je uspješno vodila ogromno gospodarstvo i dokazala menadžerske sposobnosti. Bavila se, između ostalog, uzgojem goveda i vodila pivovaru. U vrijeme kuge vodila je hospicij i njegovala bolesnike. Rodila je šestero djece.
Katharina je Lutheru bila velika podrška, na gospodarstvu je primala njegove studente i kolege. Luther je svoju suprugu zbog njezine snage i odlučnosti zvao moj gospodar Katica (njem. mein Herr Käthe). Ona je osiguravala financijska sredstva za tisak njegovih brojnih djela. Suradnici su je zaista cijenili jer je ravnopravno sudjelovala s njima u raspravama i korespodenciji.
U vjenčanom ugovoru i oporuci Martin je sav posjed ostavio supruzi, što vlasti nisu priznale jer je to tada bilo protuzakonito. Tek nakon što su se umiješali neki velikaši, Katharina je dobila većinu Martinovih posjeda te je smjela ostati živjeti na njihovom imanju u Wittenbergu, a financijski ju je pomagao i danski kralj Kristijan III. Morala je pobjeći s vlastelinstva tijekom Šmalkandenskog rata, ali se vratila i obnovila opustošeno vlastelinstvo.
Umrla je 1552. od posljedice nesreće kad je na nju naletila kočija pred vratima grada Torgaua, kamo je pobjegla od kuge.
Piše: Marsela Alić
Posljednja havajska kraljica Liliʻuokalani (1891.)
Liliʻu Loloku Walania Kamakaʻeha rodila se 1838. u Honolulu, u Kraljevini Havaji. Nakon rođenja ime joj je promijenjeno u Lydia Pākī. Odrastala je u posvojiteljskoj obitelji prema havajskim običajima. Pohađala je kraljevsku školu koju su vodili američki misionari. Naučila je engleski i preobratila se na kongregacionalizam (kršćanski vjerski pokret proizašao iz engleskoga puritanizma). Zatim je živjela na dvoru havajskog kralja Kamehameha IV. Prema planu trebala se udati za njihovog sina, princa Lunalila, ali se 1962. radije odlučila za Amerikanca hrvatskog podrijetla.
Godine 1877. donesena je odluka da će Liliʻuokalani stupiti na prijestolje nakon smrti njezinog brata Leleiohokua. Tada je dobila službeno ime Liliʻuokalani. Osnivala je škole kako bi mlade Havajke dobile odgovarajuće obrazovanje. Kraljicom je proglašena 29. siječnja 1891. godine. Pokušala je havajskoj kraljevini povežati važnost u političkom smislu, a SAD to nije dopustio, a nakon ukidanja povlastica na uvoz havajskog šećera u SAD, Havaji su pali u financijsku krizu. Liliʻuokalani je 1893. pokušala progurati novi ustav, ali nije uspjela jer su bogati američki vlasnici plantaža osnovali Odbor za javnu sigurnost i zagovarali ukidanje monarhije. Vođa im je bio Sanford Dole, poznat pod nadimkombarun banana. Njegovim zalaganjem i lobiranjem američki su se marinci 1893. iskrcali na Havaje i kraljicu stavili u kućni pritvor. Iduće godine proglašena je Republika Havaji, a barun banana postao je prvi predsjednik.
Skupina rojalista pokušala je izvesti udar i vratiti kraljicu na vlast, no Amerikanci su to spriječili i uhitili je. Odrekla se krune da bi izbavila ustanike iz zatvora. Otputovala je u Washington kako bi izborila slobodu za svoju zemlju. Zbog strateškog položaja SAD je anektirao Havaje tijekom Španjolsko-američkog rata. Liliʻuokalani je dobila mirovinu od SAD-a i do kraja života morala stanovati u svekrovoj kući u Honoluluu.
Liliʻuokalani je bila glazbeno nadarena i skladala preko stotinu pjesama. Među njima je i poznata Aloha ʻOe. Posljednja havajska kraljica umrla je od posljedica moždanog udara 1917. godine. Skladatelj Paul Abraham napisao je opereteu Cvijet Havaja prema njezinoj biografiji.
Piše: Marsela Alić
Izvor: Povijest.hr
