Otvoren Kielski kanal (1895.)
Njemački car Vilim II. (Wilhelm II.) svečano je otvorio Kielski kanal 20. lipnja 1895. godine. Taj je kanal sve do 1948. godine nosio ime Kaiser-Wilhelm-Kanal. prema caru Vilimu I. (prvom caru Njemačkog Carstva i djedu spomenutog Vilima II. za vrijeme kojeg je kanal otvoren).
Kielski kanal imao je za carsku Njemačku veliko strateško značenje jer su njeni ratni brodovi mogli prelaziti iz luka na Baltiku u Atlantski ocean i obratno, bez potrebe za obilaženjem čitave Danske. Uoči Prvog svjetskog rata Nijemci su kanal dodatno proširili kako bi kroz njega mogli proći i najveći bojni brodovi.
Danas je Kielski kanal najprometniji umjetni vodeni put na svijetu, s otprilike 43.000 prolazaka plovila na godinu. Dužina mu iznosi gotovo 100 kilometara. Kielski kanal brodovima ušteđuje čak oko 460 kilometara zbog činjenice da ne moraju obilaziti Dansku. Dodatna je prednost u tome što je plovidba kanalom sigurnija u pogledu vremenskih uvjeta. Kielski kanal prometniji je i od Panamskog i od Sueskog kanala.
Kielski kanal povezuje grad Kiel na obali Baltika s Brunsbüttelom na rijeci Labi (Elbe), blizu mjesta gdje ta rijeka utječe u Atlantski ocean. Grad Kiel imao je ključno značenje za Njemačku carsku mornaricu, a kasnije i za Hitlerovu Kriegsmarine. Primjerice, pokraj Kiela bila je smještena njemačka mornarička akademija, na kojoj su školovani mornarički časnici.
Irsku napali muslimanski pirati iz sjeverne Afrike (1631.)
Pirati s područja Sjeverne Afrike napali su obalu Irske, udaljenu tisućama kilometara od njihove domovine, 20. lipnja 1631. godine. Napadnuto je bilo mjesto Baltimore na krajnjem jugu Irske, u grofoviji Cork. Pirati su poharali tu lokaciju i zarobili preko 100 ljudi. Ti su zarobljenici završili većinom kao robovi na muslimanskim galijama ili u haremima. Procjenjuje se da se samo nekoliko njih uspjelo vratiti u Irsku.
Napadači su bili vrlo neobičnog podrijetla. Naime, radilo se o piratima iz sjeverne Afrike kojima je vođa bio Murat Reis. Taj piratski admiral bio je zapravo rođeni Nizozemac, imenom Jan Janszoon. Nekoć se bavio gusarenjem za Nizozemsku, no zarobili su ga berberski pirati kod Kanarskih otoka. Preobraćen je na islam, pa je postao muslimanski pirat. Imao je sjedište u gradu Salé na obali današnjeg Maroka. Taj se grad nalazi u blizini današnje marokanske prijestolnice Rabata, tj. sjeverno od poznate Casablance.
Spomenuti Nizozemac Jan Janszoon, tj. Murat Reis, bio je vrhovni vođa tog piratskog uporišta, koje je funkcioniralo kao svojevrsna nezavisna država. Pljačkali su po Sredozemlju, Nizozemskoj, pa i po dalekom Islandu i Irskoj. Uzimali bi zarobljenike koje su prodavali u sjevernoj Africi kao robove. Jana Janszoona neki nazivaju i plavokosi Arapin.
Atentat na Stjepana Radića (1928.)
Dvadesetog lipnja 1928. dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!”. Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni. Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali.
Jacob De la Gardie – Šveđanin koji je osvojio Moskvu (1583.)
Dana 20. lipnja 1583. rođen je Jacob De la Gardie, švedski državnik i feldmaršal. Bio je na čelu švedskog ratnog vijeća, a imao je visoki položaj državnog konetabla (šved. Riksmarsk), koji je bio viši čak i od maršala. Njegova obitelj De la Gardie bila je francuskog podrijetla, jer se njegov otac doselio iz Francuske u Švedsku i ondje se oženio jednom visokopozicioniranom Šveđankom.
Jacob De la Gardie rođen je u gradu Revalu (današnji Tallinn), na području današnje Estonije (u to je doba estonski teritorij pripadao Švedskoj). Već je u mladosti De la Gardie postao vojnikom, a 1609. i 1610. predvodio je švedski vojni napad na Rusiju. Uspio je osvojiti čak i Moskvu, a mladi Vladislav IV. iz švedske dinastije Vasa postavljen je tada za ruskog cara. Ipak, Šveđani su ubrzo napustili Moskvu, tako da je cijela ta akcija ostala samo prolaznom epizodom.
De la Gardie je 1615. postao švedskim feldmaršalom (šved. fältmarskalk), a 1620. dobio je još viši položaj državnog konetabla (šved. Riksmarsk). Time je bio na čelu sveukupne švedske vojne sile, a dobio je i titulu grofa. Zanimljivo je da je grof Jacob De la Gardie bio gotovo vršnjak drugog znamenitog švedskog državnika – grofa Axela Oxenstierne. Naime, grof Oxenstierna bio je samo oko dvije godine stariji, a držao je visoku funkciju državnog kancelara (šved. Rikskansler). Time je Oxenstierna bio svojevrsni šef švedske vlade otprilike u isto vrijeme kad je De la Gardie bio na čelu švedske vojne sile. Obojica su ostavila velike tragove u povijesti jer je upravo u njihovo doba Švedska bila jedna od najjačih sila u Europi.
Izvor: Povijest.hr
