19. srpnja 1759. Serafim Sarovski – upoznajte jednog od najvećih svetaca Rusije
Piše: Petar Horvatić
Izdržavao je velike napasti, iskušenja i zamke. Da bi se još usrdnije borio protiv istih, uzeo je veliku pokoru: 1000 dana i noći sjedeći na granitnom kamenu izgovarao je iz dubine duše danonoćno carinikovu molitvu: “Bože, milostiv budi meni grešnome!”
Toliko je bio poznat i voljen u Rusiji da je dnevno dolazilo stotine ljudi da se pomoli za njihovo ozdravljenje, po savjete ili samo na blagoslov. Odlikovao se velikom poniznošću, a kada ga je svijet slavio, on je sebe nazivao “ubogi Serafim”.
Umro je klečeći pred slikom blažene Djevice Marije koju je svim srcem štovao.
Sveti Serafim Sarovski (rus. Серафим Саровский; Kursk, 19. srpnja 1759. – Sarov, 2. siječnja 1833.), jedan od najvećih ruskih pravoslavnih svetaca i čudotvoraca.
Rodio se u Kursku, u Rusiji, 19. srpnja 1759. godine, od imućnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Prohor. Kad je navršio 17 godina, majka ga je poslala da se posveti monaškom životu.
Na rastanku mu je navodno poklonila mali križ, od koga se nikada nije odvajao.
Najprije je otišao u Kijevsko-pečersku lavru, a potom ga je starac Dositej uputio da u sarovsku pustinju. Ne zadovoljavajući se tišinom i bezmolvijem sarovske monaške obitelji, ugledajući se na neke manastirske starce, sa blagoslovom svog starca, u slobodnim trenucima povlačio se u gustu šumu radi molitvenog usamljeničkog tihovanja.
Srijedom i petkom nije ništa jeo, a u druge dane samo jednom dnevno.
Prohor 18. kolovoza 1786. godine nakon obreda dobiva ime Serafim. Udvostručio je svoje napore i živio još usamljenije, roneći u unutarnje razmatranje duše. Uvijek u jednoj istoj odjeći, zimi je skupljao granje, ljeti čuvao pčele i radio u svojoj maloj gradini. Uz velike tjelesne napore, danonoćno je pjevao crkvene pjesme i predavao se uzvišenom djelovanju uma i srca.
Puno je čitao, naročito Sveto pismo.
Izdržavao je velike napasti, iskušenja i zamke. Da bi se još usrdnije borio protiv istih, uzeo je veliku pokoru: 1000 dana i noći na granitom kamenu izgovarao je iz dubine duše danonoćno carinikovu molitvu: “Bože, milostiv budi meni grešnome!”
Toliko je bio poznat i voljen da je dnevno dolazilo skoro po dvije tisuće ljudi na liječenje ili po savjete, ili samo na blagoslov. Odlikovao se velikom poniznošću. Kada ga je svijet slavio, on je sebe nazivao “ubogi Serafim”.
Dana 14. siječnja 1833. godine starac Serafim završio je svoj život na zemlji, klečeći na koljenima kao i inače, pred ikonom Majke Božje. O vratu mu je visio mali križ s raspećem. Ruke su mu bile prekrižene na grudima.
Izvor: narod.hr
19. srpnja 1556. Osijek – što niste znali o arhitektonskom čudu tog vremena Sulejmanovom mostu preko Drave?
Piše: Petar Horvatić
Drveni most bio je graditeljsko čudo toga vremena 16. stoljeća. Bio je dug oko sedam kilometara i sagrađen je u petnaestak dana, a išao je preko Drave pa put Darde kroz tadašnje močvare Baranje. Bio je to dio Sulejmanovog pohoda na Beč, poslije čega je došlo je do slavne Sigetske bitke u kojoj je Sulejman umro prirodnom smrću, a naš junak Nikola Šubić Zrinski poginuo u boju, zajedno s hrvatskim i drugim braniteljima Sigeta.
Most je imao odličnu statiku, te se u čitavoj Europi nazivao Slavni osječki most.
Hrvatske zemlje, hrvatski narod, hrvatski vojnici, zajedno s Mađarima, krvarili su u strašnom 16. stoljeću na branicima Europe i kršćanstva pred nadirućim muslimanski, Turcima.
Sulejman Veličanstveni je do sredine 16. stoljeća već osvojio velike dijelove Hrvatske i Ugarske. Kako bi lakše prelazio iz Hrvatske u Ugarsku, odlučio je sagraditi most 1566. preko rijeke Drave kod Osijeka.
Cilj mu je bio napad na Beč.
Drveni most bio je graditeljsko čudo toga vremena. Bio je dug oko sedam kilometara i sagrađen je u petnaestak dana. Navodno ga je gradilo oko 25.000 vojnika i građana. Gradnja je započela na objema krajevima – s jedne strane krenuo je požeški sandžakbeg, a s druge pečuški. Dovršili su ga 19. srpnja 1566. godine.
Tijekom Sulejmanovog pohoda na Beč došlo je do slavne Sigetske bitke u kojoj je Sulejman umro prirodnom smrću, a Nikola IV. Zrinski poginuo u boju.
Most Sulejmana Veličanstvenog bio je širok čak šest metara, što je bila dovoljna širina da dvije kočije mogu proći jedna pokraj druge, a na svakoj je strani postojao i put za pješake. Ovaj je most zapravo ležao na drvenim daskama koje su položene na učvršćene čamce, a kopneni dijelovi mosta ležali su u močvari. Unatoč tome, most je imao odličnu statiku te se u čitavoj Europi nazivao Slavni osječki most. Osijek je od ovog mosta prilično profitirao jer je zbog ostvarivanja trgovačkih veza postao slavonsko trgovačkog središte.
Most su kroz povijest kršćanske snage uvijek pokušavale srušiti i zapaliti jer je on bio strateški objekt Otomanskog carstva.
Godine 1663. veliki vezir Ahmed-paša Köprülü napušta bojište u Austriju kako bi otišao na zimovanje u Beograd. Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski odlučio je iskoristiti priliku dok vezir bio u Beogradu, te je odjurio na Dravu i spalio most. Tome u čast španjolski je car Filip IV. Zrinskog uvrstio u red Vitezova zlatnog runa.
Čim je vezir čuo vijest o spaljivanju mosta, odmah je došao u Osijek kako bi pokušao sanirati štetu. Most je popravljen 10. kolovoza iste godine, na isti dan kada je sklopljen Mir u Vasváru, čime je privremeno prekinut sukob između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva.
Most je uništen 1690. godine jer je Osijek oslobodila kršćanska vojska tri godine ranije, te otjerala Turke iz grada. Tako je prestala turska okupacija Osijeka duga preko 150 godina, a istočna Hrvatska zajedno s Osijekom postaje dio Habsburške monarhije.
Darda – pronađeni ostaci arhitektonskog čuda 16. stoljeća
Priča o mostu ponovno je oživljena 2009. godine kada su ronioci slučajno u jezeru Đola u Dardi, nekoliko kilometara od Osijeka, pronašli čudne stupove.
Ambasador Republike Turske u Hrvatskoj rekao je da su nakon ispitivanja drveta na Floridi ustanovili da se radi o drvetu iz 1560.-tih godina što je povezano sa dolaskom Osmanlija i sultanom Sulejmanom.
“Tek nakon karbonske analize je utvrđeno da je riječ o objektu koji je podignut u 16. stoljeću, dakle oko 1560-tih godina što naravno koincidira sa Sulejmanovim mostom preko rijeke Drave i Baranjskih močvara izgrađenom 1566. godine”, počeo je priču o mostu predsjednik Društva Hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek, Damir Jurić.
“Kako je most drveni ništa od njega nije ostalo iznad zemlje, a mi ne znamo ni gdje se nalazio, niti kako je izgledao. Sada prvi puta i to u vodi nalazimo trupce koji su vrlo kvalitetni, od hrastovog drveta iz spačvanskih šuma koje se nalaze između Vinkovaca i Županje. To je utvrđeno u jednom laboratoriju na Floridi”, rekao je Jurić.
Po onome što je zabilježeno na terenu, trupci su odlično sačuvani u vodi jer je na tom području močvarna zemlja koja je vjerojatno sačuvala dosta toga, dok su svi nadzemni ostaci davno nestali.
Izvor: narod.hr
Munjevit prodor švedske vojske u južnu Poljsku (1702.)
Švedska vojska pod vodstvom mladog kralja Karla XII. uspjela je u Poljskoj pobijediti otprilike dvostruko brojniju vojsku Poljaka i Nijemaca, 19. srpnja 1702. godine. Bio je to primjer sjajnog vojničkog uspjeha švedskog kralja Karla XII. – koji je dobio i nadimak Aleksandar Sjevera. Naime, kad mu je bilo samo 18 godina njegovu su zemlju napali ujedinjenim snagama ruski car Petar Veliki, poljski kralj August II. i još nekoliko vladara.
Mladi Karlo XII. odgovorio je protuudarom – preplovio je Baltičko more i izvršio invaziju Europe. Porazio je ruskog cara Petra Velikog u znamenitoj Bitki kod Narve (poražene ruske snage bile su brojčano tri do četiri puta nadmoćnije). Zatim se Karlo XII. poput munje zario južno u Europu prošavši kroz današnju Estoniju, Latviju i Litvu te ušavši duboko u Poljsku. Porazio je poljskog kralja Augusta II. kod mjesta Kliszów (Klissow), a zatim je pobjedonosno ušao u kraljevski grad Krakov na današnjem jugu Poljske.
Takav munjeviti vojni uspjeh Karla XII. jedan je od najneobičnijih u europskoj povijesti, naročito kad se uzme u obzir da mu je u to doba bilo samo 20 godina. Prisilio je poljskog kralja Augusta II. da odstupi s prijestolja, a za novog poljskog kralja Karlo XII. progurao je Stanisława Leszczyńskog – poljskog plemića neokaljana ugleda. Zanimljivo je da je Karlo XII. za Leszczyńskog navodno nabavio čak i novu krunu i žezlo (jer je stare krunske dragulje odnio svrgnuti August II. sa sobom u Njemačku). Inače, kralj Stanisław Leszczyński postat će kasnije poznat i po tome što se njegova kći udala za francuskog kralja Luja XV., pa je time Leszczyński bio i djed poznatog Luja XVI. kojem je odsječena glava na giljotini tijekom Francuske revolucije.
Raketnim zrakoplovom prvi put dosegnut svemir (1963.)
Dana 19. srpnja 1963. prvi je put raketnim zrakoplovom dosegnuta visina od 100.000 metara. Ta se visina smatra granicom svemira (tzv. Kármánova linija) pa se navedeni let može svrstati u svemirske letove. Radilo se o letu zrakoplova North American X-15 u službi NASA-e i Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF). Zrakoplovom je pilotirao Joseph A. Walker, koji se prelaskom visine od 100 kilometara kvalificirao za status astronauta. Ujedno je bio i prvi američki civil koji je došao u svemir (raniji američki letovi u sklopu programa Mercury koristili su vojne osobe kao astronaute).
Raketni zrakoplov North American X-15 još i danas drži svjetski rekord u brzini za zrakoplove. Naime, najveća brzina koju je postigao iznosila je čak 7.274 km/h. Zrakoplovi X-15 nisu polijetali sa zemlje nego su u let puštani iz posebno preuređenog bombardera B-52 Stratofortress, s visine od desetak kilometara. X-15 bio je pokretan raketnim motorom potiska od čak 250 kilonjutna (za usporedbu, mlazni motori na bombarderu B-52 imaju maksimalni potisak od 76 kilonjutna svaki).
Nažalost, spomenuti pilot Joseph A. Walker kasnije je tragično poginuo u katastrofalnoj nesreći koja je uključivala nadzvučni bombarder XB-70 Valkyrie (najbrži teški bombarder u povijesti, sposoban za Mach 3). Naime, kad je Joseph A. Walker sa svojim zrakoplovom tipa F-104 Starfighter letio uz bombarder XB-70 Valkyrie došlo je zbog zračnog vrtloženja do dodira tih dviju letjelica. F-104 Starfighter zanio se u rep bombardera i eksplodirao je, a bombarder se zatim također srušio na zemlju.
Dovršen Sulejmanov most kod Osijeka (1566.)
Sulejman Veličanstveni je do sredine 16. stoljeća već osvojio velike dijelove Hrvatske i Ugarske. Kako bi lakše prelazio iz Hrvatske u Ugarsku, odlučio je sagraditi most 1566. preko rijeke Drave kod Osijeka. Cilj mu je bio napad na Beč. Drveni most bio je graditeljsko čudo toga vremena. Bio je dug oko sedam kilometara i sagrađen je u petnaestak dana. Navodno ga je gradilo oko 25.000 vojnika i građana. Gradnja je započela na objema krajevima – s jedne strane krenuo je požeški sandžakbeg, a s druge pečuški. Dovršili su ga 19.7.1566. godine. Tijekom Sulejmanovog pohoda na Beč došlo je do slavne Sigetske bitke u kojoj je Sulejman umro prirodnom smrću, a Nikola IV. Zrinski poginuo u boju.
Most Sulejmana Veličanstvenog bio je širok čak šest metara, što je bila dovoljna širina da dvije kočije mogu proći jedna pokraj druge, a na svakoj je strani postojao i put za pješake. Ovaj je most zapravo ležao na drvenim daskama koje su položene na učvršćene čamce, a kopneni dijelovi mosta ležali su u močvari. Unatoč tome, most je imao odličnu statiku te se u čitavoj Europi nazivao Slavni osječki most. Osijek je od ovog mosta prilično profitirao jer je zbog ostvarivanja trgovačkih veza postao slavonsko trgovačkog središte. Nakon što je Nikola VII. Zrinski 1664. spalio most, proglašen je Vitezom zlatnog runa.
Most je obnovljen iste godine i postojao je dvadesetak godine. Kad su Osmanlije doznali da Habsbutrgovci namjeravaju preuzeti Osijek i spaliti most, rastavili su tako što su otkačili lađe na kojima je ležao. Drava je odnijela lađe, a habsburška vojska spalila je neke građevine u blizini mosta. Most je izgorio do kraja 1686. u sljedećem napadu na Osmanlije.
Piše: Marsela Alić
Strijeljan prvi car golemog Meksičkog Carstva (1824.)
Dana 19. srpnja 1824. smaknut je prvi car Meksika, Agustín de Iturbide. On je tijekom Meksičkog rata za nezavisnost od Španjolske dao doprinos oslobođenju zemlje od kolonijalne vlasti, a zatim je u stilu Napoleona Bonapartea proglašen i prvim carem Meksika. Okrunio se u katedrali u Mexico Cityju na svečanoj ceremoniji kojoj su prisustvovali nadbiskup i više biskupa. Upravo kao i Napoleon, Agustín de Iturbide stavio si je na toj svečanosti sam krunu na glavu.
Iturbideovo Meksičko Carstvo (španj. Imperio Mexicano) nije obuhvaćalo samo današnji Meksiko nego i mnogo šire područje. Na sjeveru je pokrivalo današnje savezne države SAD-a Kaliforniju, Teksas, Arizonu, Utah, Nevadu, Colorado i Novi Meksiko (Sjedinjene Američke Države u to su se doba prostirale samo do rijeke Mississippi). Na jugu se Iturbideovo carstvo prostiralo sve do Paname. Dakle, obuhvaćalo je teritorij današnjih država Gvatemale, Hondurasa, Salvadora, Nikaragve i Kostarike.
Cara Agustína de Iturbidea podržavalo je izgleda lokalno katoličko svećenstvo, ali ne i republikanci. Zanimljivo je da je Iturbide došao na vlast u Meksiku one iste godine (1821.) kad je umro njegov svojevrsni uzor Napoleon Bonaparte u zarobljeništvu na otoku Svetoj Heleni. Međutim, ni Iturbideova carska vlast nije dugo potrajala. Ustanici pod generalom Santa Annom doveli su do rušenja tog prvog Meksičkog Carstva. Agustín de Iturbide otišao je u egzil u Europu i smjestio se s obitelji u gradu Livornu u Italiji, a kasnije se prebacio u Ujedinjenu Kraljevinu.
U srpnju 1824. Iturbide se vratio u Meksiko, ali je ubrzo uhićen od strane vojnih vlasti. Osuđen je na smrt i streljan.
Izvor: Povijest.hr
